Moje riječi su uspjele da rasplaču, nasmiju, zabrinu i natjeraju na razmišljanje, a moje stvaralaštvo je spoj sociologije, psihologije, pedagogije, religije, pa i filozofije. Majka sam četiriju ženica i one su moj pokretač ka tom „bliskom“ pisanju. Suprug je moja apsolutna podrška, neko ko sve što ja ne stignem, ne mogu, nemam volje, odradi, završi
Sanela Karišik Begović (37) poznatija kao Sara Sabri bosanskohercegovačka je spisateljica i autorica četrnaest knjiga namijenjenih ženi te još dvije za djecu. Majka šestero djece i rođena Novopazarka, s adresom u Sarajevu. Ponosna je vlasnica dviju fakultetskih diploma, a studirala je na Internacionalnom univerzitetu diplomatiju i međunarodne odnose paralelno s bosanskim i srpskim jezikom i književnošću. Suočivši se s brojnim životnim problemima, željela je pronaći štivo pristupačno, primjenljivo, s više realnosti. Kako to nije pronalazila, zašiljila je pero i počela pisati svoje knjige te ostvarila nevjerovatnu popularnost pogotovo među ženama našeg podneblja.
Svojim vrlo iskrenim riječima i potičući druge da se uhvate u koštac s vlastitim problemima, osvojila je srca čitatelja čak i širom svijeta, a osim što piše, Sara Sabri drži i predavanja širom Evrope. Ova inspirativna spisateljica otkrila nam je kako je nastala njena prva knjiga, ali i gdje pronalazi inspiraciju, kako se suočiti s problemima današnjice, a samo za „Azru“ govorila je o porodici, običajima, međusupružničkim odnosima i odgoju djece. Na početku razgovora nam je otkrila posebno značenje koje se krije iza imena Sara Sabri.
– Sara je moje ime na ezanu, Sara je moj nadimak od rođenja, a Sabri sam „našila“ uz njega kao sabur, strpljivost, što je moja životna odrednica – objasnila nam je.
Hidžab kao odjevni predmet muslimanki izaziva česte polemike širom svijeta, ali, uprkos osporavanju, sve je više onih koje svoju slobodu nošenja odjeće prema islamskim vjerskim principima iskazuju i na modernije načine. Kako Vi gledate na taj spoj modernog i tradicionalnog?
– Hidžab je lijep. Dok god ispunjava svoje uvjete i dok je god lijep, on je to što jeste. Onog momenta kada počne ličiti na nešto drugo, onda prestaje biti ono što mu je svrha. Međutim, i s hidžabom se raste. Hidžab je ibadet i ja ga kao takvog doživljavam, kao što je to i namaz. Namaz nam je nekad bolji nekad je nedovoljno dobar. Zavisi koliko smo koncentracije u njega uložili, koliko tabijatli izvršavamo svaki njegov rukn, koliko smo dušu unijeli u njega, koliko razgovjetno i polako učimo, da li ga „otarakšavamo“ reda radi ili ga zbilja doživljavamo ibadetom. U suštini, bolje ga je ikako obaviti nego ga potpuno ostaviti. Bolje je hidžab nositi, boriti se sa svojim nagonima da nam bude ovakav, onakav, nego ga se potpuno odreći i odustati od njega. Za mene je moderno i lijepo samo ono što je u skladu s vjerom.
Kada se rodila ljubav prema pisanoj riječi?
– Ljubav prema pisanoj riječi roditelji su nam „posijali“ i njegovali od naših najmlađih dana, predškolskih. Knjiga je neodvojiv segment moje ličnosti. Petnaest godina sam lektorica i moj posao je svakodnevno listanje, prebiranje, preturanje knjiga, čitanje, analiziranje. Međutim, kada je o mom pisanju riječ, ono nije književnost. Moje stvaralaštvo je spoj sociologije, psihologije, pedagogije, religije, pa i filozofije. Vrlo malo dodirnih tačaka ima s književnošću. Počela sam pisati, tačnije objavljivati tekstove još na početku srednje škole, kontinuirano, dakle iz mjeseca u mjesec sve do svoje 27. godine, kada sam napisala i svoju prvu knjigu „Šapućem ti kao žena ženi.“
Vaše knjige govore o porodičnim odnosima, sve imaju tu prizmu „Šapućem ti…“, a također su udar na realnost. Gdje crpite energiju i inspiraciju?
– Žena je moja glavna inspiracija, preokupacija, opsesija. Njen rast, razvoj, njeni problemi u društvu, u porodici, iskušenja, izazovi. Majka sam četiriju ženica i one su moj pokretač ka tom „bliskom“ pisanju, emocionalnom, jer kada pišem i obraćam se nekoj ženi, ja, prije svega, pred sobom vidim svoja četiri pupoljka i osjećam se kao da se obraćam njima. One možda jesu udar realnosti, jer tretiram teme i probleme iz realnog, svakodnevnog života. S razočarenjem sam čitala knjige koje govore o ženi, a koje su, zapravo, pisali muškarci, pa još Arapi. Pomislila sam – je li moguće da se naša žena još nije pozabavila našim problemima?
Vaše knjige namijenjene su ženama koje često traže savjete. Koliko su ženama u današnje vrijeme potrebni savjeti, griješe li u nekim svojim odlukama i postupcima?
– Itekako, svi griješimo. Greške su put učenja, samospoznaje, rasta. Ne može se živjeti, a da se ne griješi. Međutim, savjet nam itekako treba. Često kažem – mnogo je lijepo učiti iz tuđeg iskustva. Ne moramo baš svaki zid srušiti svojom glavom. Nekad je jako lijepo proći kroz pukotinu koju je nečija glava već napravila. Put je dug, život je dug. A udarci umore i slome dušu. Ako nagomilamo mnogo loših procjena, mnogo nedovoljno izvaganih odluka, osjetit ćemo se umorno. Poželjet ćemo da odustanemo. A to ne smijemo. Zato moramo biti jedna uz drugu, rame uz rame, da jedna drugoj u ovom svijetu punom iskušenja pomognemo da lakše koračamo.
Kakve su aktuelnosti na poslovnom planu?
– U februaru je izašla moja nova knjiga „Jaka si najljepša“ i već su dva tiraža rasprodata, što me čini jako sretnom. Dakle, želimo da jačamo sebe, shvatile smo da je najbitnije ulagati u sebe, da izgrađena i samosvjesna žena je žena koja se zna suprotstaviti i adekvatno postaviti i prema životu, iskušenjima i prema ljudima s kojima je u komunikaciji. Zna i sebe i svakoga postaviti na svoje mjesto. Njome sam poželjela da ženama kažem da je lijepo što ulažemo u šminku, lijepu i atraktivnu garderobu, cipelice, torbice i autiće, ali da je najbitnije ulagati u svoju duhovnost, svoje mentalno zdravlje, raditi na svojoj duhovnoj nadogradnji. Tada si jaka, sposobna, divna. Tada voliš sebe i osjećaš da te i drugi jako vole. Tada si ispunjena, zaokružena, sretna. Tada si najljepša.
Jesu li Vam se javljale djevojke i žene koje su ponukane Vašim objavama i primjerom napravile neku promjenu u svom životu?
– Takvih poruka ima svaki dan, hvala Bogu. To je ono što mi i pored moje šestoro djece, braka, privatnog posla koji radim, mnoštva obaveza kojima inače volim da „tovarim“ sebe daje snage i da pišem. Dakle, moje riječi su uspjele da nekome život okrenu za 180 stepeni. Moje riječi su uspjele da rasplaču, da nasmiju, da zabrinu, da natjeraju na razmišljanje. To je to. Cilj je pogođen. Moje riječi su nekome „upalile“ lampicu u glavi. Ima li išta dragocjenije?
Nakon knjige “Šapućem ti kao žena ženi”, nastala je knjiga “Šapućem ti kao žena mužu”, namijenjena muškarcima. Koliko su muškarci otvoreni da pričaju o problemima, traže li savjete?
– Rijetko se jave muški čitatelji, obično žene kupuju svojim muškarcima i sinovima tu i knjigu „Šapućem ti kao svom sinu“, ali naši muškarci jako često naručuju knjige za svoje supruge, djevojke, majke i to me jako raduje. „Hoću da je obradujem za Bajram, za godišnjicu, za bilo šta, jer Vas ona voli“. To je za mene jako dirljivo. U Austriji je jedan divan muž zamolio da popijem kafu s njegovom ženom jer me ona voli, jer je njihov brak bio u krizi i nakon čitanja tih knjiga njihov brak je stao čvrsto na svoje noge. To je bilo za nju njegovo iznenađenje. Jako je dirljivo, lijepo i riječima nemoguće opisati trenutak kada shvatite da ste nekom donijeli zrno sreće, da se neko opet smije zbog vas.
Kako gledate na razliku između patrijarhalno odgojenih žena i nadolazećih generacija?
– Ja sam za neku varijantu između. Niti sam oduševljena patrijarhatom niti odgojem i pogledom na svijet današnjih mladih djevojaka. Sredina. Voljela bih da iz obje krajnosti uzmemo ono najljepše, ono što je bilo kvalitetno i dobro, a ima ga itekako i da time trasiramo svoj put.
Je li Vaš posao utjecao na Vaš privatni život?
– Itekako. Ali, to je realna posljedica. Ja se samo trudim biti obična, kao što i jesam, normalna, sasvim uobičajena mlada Bošnjakinja kao i bilo koja koju srećemo na ulici. I taj moj unutarnji osjećaj potpune jednakosti koja je zbilja stvarna, čini da mi ovaj put bude puno lakši. Ljudi su navikli da me vide okruženu djecom, torbama, cekerima, namirnicama, dječijim kolicima, u patikama od 20 KM. Ja sam uvijek bila obična i danas sam i uvijek ću biti obična jer je ljepota života u jednostavnosti, a sve drugo je tovarenje samog sebe standardima koji su, prije svega, besmisleni. Volim prirodne, normalne ljude.
Imate li podršku supruga, kako on gleda na Vaš uspjeh?
– Veoma. Da nije njega, Sara Sabri ne bi postojala. Postojala bi Sanela Karišik Begović, ali Sara ne bi. On je moja apsolutna podrška, neko ko sve što ja ne stignem, ne mogu, nemam volje, odradi, završi. Neko u koga imam apsolutno povjerenje i ko me najbolje poznaje, sve moje reakcije i osjećanja na meni prepoznaje.
Osnivačica ste Edukativnog centra za žene i djecu „Sara Sabri“. Možete li nam opisati njegovo djelovanje? Jeste li zadovoljni dosadašnjim radom i rezultatima?
– Edukativni centar za žene i djecu „Sara Sabri“ postoji već sedam godina. Jako sam zadovoljna svim što je postigao u prethodnom periodu. U Novom Pazaru početkom ove godine osnovala sam Ženski akademski centar, koji okuplja mlade, uspješne, obrazovane žene Sandžaka i jako sam ponosna na oba i ono što oni ostvaruju.
Majka ste šestero djece. Koji je Vaš savjet: kako pravilno odgojiti dijete u današnjem vremenu prepunom iskušenja? Na šta treba naročito obratiti pažnju?
– Ja najviše obraćam pažnju na ljubav. Kada navečer legnu, dok dovim i pokrivam ih, preispitujem se da li sam im ovog dana dovoljno puta rekla koliko ih volim. Ljubav je i snaga, i hrana, i klica dobrog odgoja, klica empatije, čistog srca, klica iz koje izrasta zdrava ličnost. Ljudi koji nisu imali dovoljno ljubavi u djetinjstvu su oni koji nama i cijelom svijetu gdje god da su prave ogromne probleme, a prvenstveno su sami nesretni. Bez ljubavi ništa ne uspijeva. Ja sam roditelj koji je relaksiran, kod koga ne mora biti sve pod konac, ali svako mora znati svoje obaveze i ispunjavati ih. Roditeljima je najteže napraviti razliku između discipline i ljubavi. Boje se da, ako disciplinuju dijete, ono će pomisliti da ga roditelj ne voli. To je užasna greška. Ja jako volim disciplinu, volim odgovornost, volim da ih osposobljavam da što više vještina usvoje, da se što ranije nauče brinuti o sebi. Volim jake ličnosti, pune emocija i ljubavi, pune odlučnosti i hrabrosti, pune sabura i odvažnosti. Takvima ih želim učiniti. Trudit ću se.
Koliko je izazovno odgajati djecu različitih generacija, ima li ljubomore?
– Malo. Dijete koje ima dovoljno ljubavi ne osjeća da mu je iko „ukrao“ roditelja. Dijete koje ima povjerenja u svog roditelja osjeća se sigurno i spokojno. Dijete koje je pripremljeno na dolazak novog člana na način da ga iščekuje i da mu se raduje je dijete koje se ne plaši novog člana. Ja svoju djecu učim da smo svi tim i da bi naš tim bio užasno krnjav kada bi iko od nas u njemu falio, da ne bi mogao normalno da funkcioniše. Mi smo lanac u kom je svaka karika – najbitnija!
Čime Vas svakodnevno uveseljavaju Vaša djeca?
– Svojim postojanjem. Šestero ih je, za sada, i oni su svi željena, željno iščekivana, voljena djeca. Prije dva mjeseca sam rodila Džemre, mi smo cijelu trudnoću opremali njen prostor, preslagali sedamnaest puta njene stvari, redali igračke, gledali snimke ultrazvuka, spominjali je, kad Džemre dođe. Ja sam odrasla u velikoj porodici, širokoj familiji, u sredini u kojoj sam rođena je sasvim normalno imati od troje pa više djece. Dvoje je nekako minimum minimuma, naravno ako je sve uredu. Novi Pazar je najmlađi grad u Evropi, dakle grad s najviše omladine. Ja sam jako ponosna na njega.
Na čemu se temelji uspješan brak?
– Na povjerenju i iskrenosti, na spremnosti za kompromis. Na spremnosti da odustanemo od nekih svojih hirova radi balansiranja odnosa. Na zdravoj i stalnoj komunikaciji. Na fizičkoj i emocionalnoj bliskosti. Na velikom poštovanju i uvažavanju i ličnosti i individualnih potreba. Uspješan brak se gradi svake sekunde. On ne biva uspješnim sam od sebe, tek onako, našli smo se. On se zbilja gradi, u njega se ulaže, o njemu se razmišlja, on se analizira i ne prepušta stihiji, vremenu, monotoniji. U svaki odnos se mora ulagati, samo što mi bračni odnos podrazumijevamo pa mislimo da smo udajom sve završili. A ustvari, sklapanjem braka avantura je tek počela.
Na koji način se opuštate u slobodno vrijeme?
– Ja sam radoholik. Mene opušta rad oko cvijeća na imanju, rad u plasteniku, hranjenje životinja, kreativne aktivnosti. I kada odmaram, to za mene znači rad, ali rad iz zadovoljstva.
Šta biste šapnuli našim čitateljima?
– Da vole život, da koriste svaku dnevnu sekundu i da je upijaju, proživljavaju, a ne preživljavaju, da ne dozvole da im život curi kao voda kroz stisnute prste, da im bježi nekontrolisano, da ga gube. Život je zbilja blagodat i ljepota, samo ako ga tako shvatamo i pristupamo mu. Onda nam je i sve u njemu zadovoljstvo. Šapnula bih im da gledaju naprijed, da planiraju, da sanjaju. Ljudi koji ne sanjaju su kao ustajale bare, jer ničemu ne teže. Izdići se iznad pukog biološkog opstanka, iznad onog šablona kuća – posao – posao – kuća, dozvoliti sebi da se osjetimo živima, ne samo robotima koji dobro rade ono za šta su plaćeni.