Ekskluzivno prenosimo treći dio odlomaka romana “Kapija” autorice Medihe Šehidić, rođene 1964. godine. Prve tri decenije živjela je i radila u Zenici. Posljednje dvije decenije živi i radi u Austriji. Zaposlena je kao socijalna radnica u jednom imigracionom centru u Beču.
Osoba koja se u našu kuću nepozvano i iznenadno useljava zove se Gospođa Smrt. Ulazi drsko, nadmeno i moćno. Uvodi nova pravila u naše živote. Zatiče me. Za nju nemam skovan plan. Na nju, doduše, nisam ni ljubomorna kao na famoznu Nepoznatu Pojavu, koja se također mogla dovući ovdje i obujmiti oca muškobanjastim šakama, samo da on nije onako naprasno umro.
Gospođa Smrt, za razliku od Gospođe Nepoznate, otvorena je despotkinja. Ona pomjera zidove, ćoškove puni tegobom, kauče jaukom i s nama razgovara kratkim, odsječnim rečenicama. Krutim vilicama proždire tijela i pomno nadzire naše želje. Drčna je. Traži da joj se obraćamo distancirano i sa strahopoštovanjem: Vrla Gospođo Smrti!
U svakoj ubogoj sekundi ima izražen poriv za kontrolom. Oko naših nogu mota se kao vjerno pseto. Kuću ne napušta ni za trenutak. Uspavljuje. Budi. Prijeti. Usmjerava. Obavezuje. Zadužuje. Tovari. Mene ne voli, i to ne krije. Svađamo se. Stalno mi nešto prigovara.
– Ti si velika.
– Nisam! – odgovaram joj.
– Nijedne! – podigne dugi kažiprst i unese mi se direktno u lice.
Prezirem je. Gospođa Smrt u sebi nema ništa osim moći, što u ovom slučaju nije naročito teško. Čudna mi čuda biti moćan nad djecom i skrhanom mladom udovicom punom metastaza.
Snaga nam je prva zanedostajala, a onda i nada. Te dvije stvari ne izdaju se na kredit, ne mogu se ni posuditi ni ukrasti. Priznajem poraz i opraštam se od slika koje sam posložila u glavi. Želja zvana majka na nogama nije nam se ostvarila. I ona je kao i otac jednostavno umrla.
(Oprema teksta je redakcijska)