Elmedin Kadrispahić (36) odavno je na bosanskohercegovačkoj muzičkoj sceni. Živi u Vogošći, oženjen je i otac dvoje djece, a muzikom se profesionalno bavi već 10 godina. Učestvovao je na muzičkom srbijanskom takmičenju „Zvezde Granda“ i osvojio simpatije javnosti, kako iz BiH, tako i iz našeg regiona, ali i šire. Važi za nekog ko je uvijek nasmijan, raspoložen, ali i prizeman. Elmedinov talent je prepoznao njegov nastavnik muzičkog u osnovnoj školi, a i on sam je oduvijek znao šta želi postati i čime se baviti. Uporan je i samouvjeren, tako sebe opisuje, a sve je postigao svojim radom i trudom. Kroz razgovor s Elmedinom otkrili smo koliko je posao pjevača zapravo težak, a ispričao nam je šta se dešava iza scene te je li izazov uvijek na bini biti pozitivan, pa i onda kada dođu teški trenuci. Otkrio nam je i svoje hobije. Nasmijani i harizmatični Eka, kako ga svi zovu, za naš magazin ispričao je i detalje iz svog javnog i privatnog života te otkrio s kim bi u budućnosti volio snimiti duet.
Je li bilo teško probiti se na sceni s obzirom na hiperprodukciju na muzičkom tržištu?
– Da bi se nešto baš ozbiljno napravilo, vrlo je teško. Razloga je mali milion, ali moje mišljenje je da je jednostavno čovjeku potrebno da se desi taj mali momenat koji sve okrene. Mnogo je primjera kolega koji su upravo na takav način napravili uspjeh, ali i pored toga potrebno je mnogo godina truda, vježbe, prakse. U svemu tome imam neko svoje malo mjesto i zaista sam zahvalan.
Kada ste otkrili muzički talent i shvatili da je to posao kojim želite da se bavite?
– Talent za pjevanje otkrio je moj nastavnik muzičkog Fahrudin Omerović, inače vrsni harmonikaš, u petom razredu osnovne škole, a prije toga sam stalno po kući nešto pjevao, ali vjerovatno nisam ni bio svjestan da sam talentovan. Da se želim baviti ovim poslom, shvatio sam prije nekih sedam-osam godina, iako sam već i tada uveliko imao pjevačkog staža. Naime, bio sam pripravnik u svojoj općini i školovao sam se godinama za sociologa, a kad su me trebali primiti, uvidio sam negativnu stranu politike koja i dan-danas vlada. Od tog momenta sam znao da je muzika jedini moj put.
Jeste li nekada htjeli odustati?
– Iskreno, nikad nisam bio blizu toga, ali postojalo je mnogo teških momenata. Kafana je jedna dobra škola. Mene je naučila strpljenju i smirenom postupanju. Također, ovaj posao nije jednostavan ni zbog porodičnog života, ali kada se hoće, sve se može uskladiti.
Jeste li zadovoljni svojom karijerom? Biste li nešto mijenjali?
– Da, zadovoljan sam, mada je moglo mnogo bolje. Mijenjao bih jedino to što sam trebao slušati malo više sebe nego druge. Konkretno mislim na neke moje nastupe na “Grandu” i slično, ali ništa strašno.
Kako je, zapravo, iz Vaše perspektive današnjim mladim zvijezdama? Šta se sve dešava iza scene?
– Ovaj posao je zaista težak, pogotovo psihički, pa nije ni čudno što kolege često potežu za nekim koracima koji ne vode ničemu. Mene strašno nervira furka kojom se mladi pjevači vode, a to su alkohol, cigarete, da bi bili u trendu, a to može samo loše utjecati na njih. Iza scene se ne dešava ništa specijalno, jer smo i mi kao i svi ljudi, ali svako ima svoj način pripreme, opuštanja pred svirku. Ja prije svakog nastupa obavezno šutim, izbjegavam da pričam, a kad stanem na binu, tada iz mene isijava sva energija. Bio tužan, sretan, ljut, publika me oraspoloži svojom harizmom, osmijesima, pozitivom, humorom. Volim ljude i volim druženja i zaista me to ispunjava.
Kojim pravcem želite da Vaša karijera ide dalje?
– Uvijek kažem, samo da ostanem normalan i na zemlji. Neka to bude jedini smjer u kojem želim ići. Zašto svi vole Halida Bešlića? Upravo zato što je prizeman i normalan, i sa svim ljudima će rado stati i popričati, našaliti se. Takav, upravo, želim biti i ja, na zemlji.
Kakve snove sanjate za sebe?
– Da su meni bliski ljudi živi i zdravi i da vozim quadove dok sam živ.
Ko je Elmedin privatno?
– Ovo nikad javno nisam rekao i sada ću prvi put. Imam dva lica, jedno je ovo što uvijek vidite i apsolutno sam takav, a drugo je fudbalsko. Ovo drugo je problem (smijeh). Naime, kao fudbaler sam izuzetno težak, galamim, svađam se, stalno nešto gunđam. Čudno je to koliko mi je stalo do te igre. Shvatio sam da jedina igra u kojoj ne volim nikad gubiti je fudbal, pa i kad igram fife, pa čak i s dječakom, ni tada ne popuštam (smijeh).
Jeste li imali podršku porodice za bavljenje ovim poslom i šta oni misle o Vašem pozivu?
– Zaista imam podršku i od roditelja, supruge, braće. Mada, moji roditelji su oduvijek željeli da fokus bude na školovanju, zato sam za njihovu dušu magistar, a za svoju pjevač.
Je li Vam se desila neka neugodnost na bini?
– Bilo je toga i, iskreno, kada se desi, nekako mi bude drago, jer takve momente pamtiš dok si živ. Jednom sam pred 2.000 ljudi udario glavom u stalak za mikrofon u punom trku. Sreća, skontalo je možda 20 ljudi. Također, kutija (razglas) mi je pala na leđa. Mislim da bih o tim neugodnostima mogao napisati knjigu.
Imate li neku anegdotu koju biste željeli podijeliti s nama?
– Na svadbi moje rodice, svirao je jedan bend i neko im je rekao da mlada ima rođaka koji pjeva, pa da me najave da nešto otpjevam. Išla je najava ovako: “Dame i gospodo izuzetna nam je čast da najavimo specijalnog gosta koji će za vašu dušu otpjevati nekoliko pjesama. Samo za vas, Emelin Fetić“. Naravno, ja kakav sam, uvijek se prilagodim situaciji, bez ikakve zamjerke i uzmem mikrofon i doslovno poželim mladencima sve najbolje u ime porodice Fetić i otpjevam nekoliko pjesama. Naravno, pola ljudi je ostalo zbunjeno, a meni jako simpatično, pogotovo jer izuzetno cijenim svog kolegu Emelina.
Sretno ste oženjeni. Je li u današnje vrijeme teško pronaći onu „pravu“?
– Iskreno, jeste, znam to po svojim prijateljima. Ljudi, nažalost, žive u snovima, Instagram životima, društvenoj prezentaciji savršenog života, što je sve daleko od realnosti. Ali, uvijek postoji prava. Imao sam sreću da sam pronašao svoju srodnu dušu 2010. godine i da smo roditelji dva divna mala stvorenja, koja su nam uljepšala život.
Koja je Vaša omiljena pjesma i omiljeni pjevač? Jeste li uz neku pjesmu ikada plakali?
– Omiljena pjesma mi je „Zaboravljaš“ od Željka Joksimovića. Također, ona koja je za mene najemotivnija je kompozicija „Harmandali“ u kojoj čujem život jednog čovjeka, moj život. Pjesma od koje mi krenu suze je „Što si otišla“ od Al Dina. Definitivno, pjesmu ne biraš, ona tebe bira. Ilahija „9 heroja“ je nešto što nikad nisam doživio s muzikom. To je nešto posebno.
Da niste pjevač, šta biste bili?
– Vidim sebe u mnogo zanimanja, a mislim da bi neki arhivski rad bio najidealniji za mene. Kad sam bio u Americi na turneji 2017., govorio sam kako bih bio kamiondžija kada bih živio gore. To mi se baš svidjelo, iako nakon nekoliko sati vožnje zadrijemam. Mnogo volim prirodu pa možda bih bio i dobar turistički vodič, da svima prikažem naše prirodne ljepote. Snovi su mi otišli u kontra smjeru (smijeh).
Imate li neku neostvarenu saradnju i s kim biste u budućnosti voljeli snimiti duet?
– Imam mnogo želja za saradnju, mada realnost nije baš tako jednostavna, ali vodim se parolom „nikad ne reci nikad“. Želja mi je da snimim duet s Tanjom Savić, Adilom, Sašom Matićem, Giletom i mnogim drugim kolegama, ali zadovoljan sam što sam imao priliku upoznati neke od njih i to mi ispunjava srce i dušu.