Elif Safak, autorica knjige
Nekada u sjećanju, na dalekom kraju Sredozemnog mora, postojao je otok tako lijep i plav da su se mnogi putnici, hodočasnici, križari i trgovci, zaljubivši se u njega, ili odlučivali da ga nikada ne napuste ili su ga, užetom od konoplje, pokušavali odvući nazad do svojih zemalja.
Možda su to samo legende.
Ali, legende postoje da nam ispričaju ono što je historija zaboravila.
Prošlo je mnogo godina otkako sam avionom, u koferu napravljenom od meke crne kože, pobjegla s tog mjesta da se nikada ne vratim. Od tada sam prisvojila drugu zemlju, Englesku, gdje sam rasla i razvijala se, ali ne prođe niti jedan dan, a da ne čeznem za povratkom. Kući. U domovinu.
Sigurno je još tamo gdje sam je ostavila, uzdiže se i ponire na talasima koji se razbijaju i pjene po njenoj stjenovitoj obali. Na raskrižju triju kontinenata – Evrope, Afrike, Azije – i Levanta, te prostrane i nedokučive regije koja je potpuno iščezla sa sadašnjih geografskih karata.
Geografska karta je dvodimenzionalni prikaz prostora s proizvoljnim simbolima i ucrtanim linijama koje određuju ko će nam biti neprijatelj, a ko prijatelj, ko zaslužuje našu ljubav, ko našu mržnju, a ko našu puku ravnodušnost.
Kartografija je drugo ime za priče koje su ispričali pobjednici.
Za priče koje su ispričali gubitnici nema drugog imena.
Evo kako je se ja sjećam: zlatne plaže, tirkizno more, bistro nebo. Svake su godine morske kornjače izlazile na obalu da u pijesku sitnom poput pudera polože svoja jaja. Kasni poslijepodnevni vjetar sa sobom je donosio mirise gardenija, ciklame, lavande, orlovih noktiju. Razgranate visterije penjale su se uz bijelo okrečene zidove u pokušaju da dosegnu oblake, pune nade onako kako to samo sanjari jesu. Kada bi vam noć poljubila kožu, što je uvijek činila, u njenom dahu osjetili biste miris jasmina. Mjesec, koji je ovdje bliži Zemlji, visio je nad krovovima blistav i blag, kupajući uske prolaze i kaldrmisane ulice treperavom svjetlošću. Pa ipak, sjene su nalazile način da se provuku kroz svjetlost. Zavjerenički šapati puni nepovjerenja kovitlali su se u tami. Jer otok je bio podijeljen na dva dijela – sjeverni i južni. Svaki dio imao je vlastiti jezik, vlastito pismo, vlastita sjećanja, a kada su se otočani molili, rijetko je to bilo istom Bogu.
Glavni grad je pregradom, nalik rezu na srcu, bio podijeljen na dvoje. Duž linije razgraničenja – granice – stajale su oronule kuće prošarane rupama od metaka, prazna dvorišta unakažena kraterima od granata, propale prodavnice s izlozima obloženim daskama, ukrasne kapije koje su pod čudnim uglovima visile na polomljenim šarkama, luksuzni automobili iz neke druge ere koji su hrđali pod slojevima prašine… Ceste su bile blokirane namotima bodljikave žice, hrpama vreća s pijeskom, buradima napunjenim betonom, protutenkovskim rovovima i osmatračnicama. Ulice su se naglo prekidale, poput nedovršenih misli, nerazjašnjenih osjećanja.
O autorici:
Elif Safak nagrađivana je britansko-turska spisateljica čija su djela prevedena na više od pedeset jezika. S devetnaest knjiga, od kojih je dvanaest romana, autorica je brojnih međunarodnih bestselera. Roman „Četrdeset pravila ljubavi“ BBC je odabrao kao jedan od 100 romana koji su oblikovali naš svijet. „Mimarov šegrt“ je 2021. godine izabran za otvaranje knjižnog kluba „Čitaonica“ vojvotkinje od Cornwalla. Izdavačka kuća „Buybook“ objavila je deset njenih knjiga, uključujući i knjigu „Djevojčica koja nije voljela svoje ime“ namijenjenu najmlađim čitateljima. Safak je TED govornica, članica Vijeća za izradu globalnog programa za razvoj kreativne industrije Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu i jedna od osnivačica Evropskog vijeća za međunarodne odnose, ECFR. Francuska vlada joj je 2010. dodijelila Orden viteza za umjetnost i književnost. Piše za vodeće svjetske dnevne novine i časopise, uključujući „Financial Times“, „Guardian“, „New York Times“, „Wall Street Journal“, „Der Spiegel“ i „La Repubblicu“. Predavala je na brojnim univerzitetima u Turskoj, Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama. Diplomirala je međunarodne odnose, magistrirala rodne i ženske studije, a doktorirala političke nauke. Poznata je kao aktivistkinja za prava žena, manjina i pripadnika LGBT populacije. Safak živi u Londonu.
O knjizi:
Godina je 1974. na otoku Kipru. Dvoje tinejdžera sa suprotnih strana podijeljene zemlje sastaju se u konobi, u gradu koji oboje nazivaju domom. Konoba je jedino mjesto gdje se Kostas, Grk, i Defne, Turkinja, mogu sastajati, u tajnosti, skriveni ispod potamnjelih greda s kojih vise vijenci bijelog luka i čili papričica te samoniklo bilje. Tu se mogu naći najukusnija hrana u gradu, najbolja muzika i najfinija vina. Ali, ovo mjesto je još po nečemu posebno: svojim posjetiocima pomaže da, makar i na samo nekoliko sati, zaborave na vanjski svijet i njegovu prekomjernu tugu. U sredini konobe, izvijajući se kroz šupljinu na krovu, nalazi se stablo smokve. Ono će svjedočiti prigušenim, sretnim sastancima i tihim, tajnim rastancima mladog para; stablo će biti tu i kada izbije rat, kada se glavni grad pretvori u ruševine, kada tinejdžeri iščeznu i razdvoje se.
Desetljećima kasnije u sjevernom Londonu živi šesnaestogodišnja Ada Kazantzakis, koja nikada nije posjetila otok na kojem su joj rođeni roditelji. Očajnički tragajući za odgovorima, Ada pokušava razmrsiti godine tajni, razdvojenosti i šutnje. Jedina poveznica koju ima sa zemljom svojih predaka je „Ficus carica“, smokva, koja raste u stražnjem vrtu njihove kuće.
Izdavač: „Buybook“, 2021.; Urednica: Ida Hamidović; S engleskog prevela: Sabina Nikšić; Biblioteka: „Farah“
(Oprema teksta je redakcijska)