Novopečeni bračni parovi se nerijetko susreću sa radoznalim pogledima i pitanjima: „Ima li novine?“, aludirajući na dolazak prinove. Nažalost, nisu svi parovi u mogućnosti da imaju biološku djecu, a jedan od njih je i bračni par iz Bosne i Hercegovine koji je svoj put ka stvaranju porodice o kojoj mašta pretočio u slikovnicu nazvanu „Naša priča“.
Razgovarali smo s autoricom slikovnice koja se potpisuje pod pseudonimom Luna, a čiji je identitet poznat redakciji. Ona je u razgovoru za “Azru” kazala kako su ona i njen suprug godinama bezuspješno pokušavali da postanu roditelji.
– To je izuzetno iscrpljujući i težak put, posebno za ženu. Najteži trenuci su bili kada tretmani nisu uspjeli i kad sam izgubila trudnoću. To su strašni emotivni krahovi. Paralelno smo intenzivno razmišljali o usvajanju i posjećivali smo domove zadjecu bez roditeljskog staranja, nosili im poklone, provodili vrijeme s njima, pomagali porodice sa djecom u socijalnoj potrebi – govori nam na početku razgovora Luna.
Ipak, uprkos svim izazovima nikad nisu gubili nadu i čvrsto su vjerovali da će postati roditelji. Njihova želja da nekome pruže ljubav i porodični dom bila je jača od svih prepreka na koje su nailazili. Podrška porodice im je bila od velikog značaja i davala je prijeko potrebnu snagu.
Za „Azru“ je otkrila kako je tekao proces usvajanja, te je kazala kako nije bio težak ni mukotrpan.
U slikovnici je predstavljena priča nastanka sretne porodice, a znamo da je proces usvajanja, posebno u BiH, mukotrpan i dugotrajan. Kako glasi Vaša priča i koliko je bio trnovit put dok nije postala sretna?
– Nakon što smo podnijeli zahtjev za usvajanje centru za socijalni rad u našem mjestu stanovanja, ubrzo smo pozvani na razgovor. Nakon toga uslijedilo je još nekoliko susreta i sastanaka sa stručnim timom centra. U međuvremenu smo prikupili zakonom propisanu dokumentaciju i nakon izvršene procijene centra za socijalni rad našli smo se na listi čekanja podobnih usvojitelja. Međutim, tu ne treba stati, jer su centri za socijalni rad organizovani na općinskom nivou i nisu adekvatno uvezani u jedan sistem. Stoga smo slali brojna pisma na adrese ostalih općinskih centara za socijalni rad, kontaktirali ih telefonom i posjećivali kako bi im stavili do znanja da smo čvrsto opredjeljeni za usvajanje djeteta bez ikakvih „specijalnih“ želja o spolu, starosti, izgledu djeteta. Čekali smo poziv, pismo… nedugo nakon toga dobili smo sudbonosni poziv od jednog centra za socijalni rad. Nakon poziva otišli smo na sastanak gdje su nas obavijestili da smo u razmatranju za usvajanje djeteta. Nakon što smo se izjasnili da i dalje želimo usvojiti dijete i da u međuvremenu nismo usvojili niti dobili biološko dijete, socijalni radnik nam je ispričao priču o djetetu. Važno je napomenuti da je interes djeteta uvijek na prvom mjestu, ali mi kao potencijalni usvojitelji imamo pravo da znamo sve o djetetu kao što i centar za socijalni rad ima pravo da zna sve o nama.
Prva noć (ilustracija iz slikovnice)
Nakon prvog sastanka, uslijedilo je još nekoliko sastanaka i ponovno prikupljanje zakonom propisane dokumentacije (ljekarsko uvjerenje, potvrde da nije oduzeto roditeljsko/starateljsko pravo, zatim potvrde da niste kažnjavani i osuđivani itd.).
Nakon svega toga pozvani smo da se upoznamo sa djetetom. To je veoma emotivan i poseban trenutak. On je bio beba od šest do sedam mjeseci. Prekrasni dječak sa plavim čuperkom, krupnih očiju i širokog osmijeha koji mi je pružio ručice u momentu kad me ugledao. Dječak je bio smješten u Domu za djecu bez roditeljskog staranja, te smo nakon prvog susreta, nastavili ga posjećivati uz dogovor sa Centrom za socijalni rad. Poseban period naših života duboko urezan u sjećanje. Željno smo iščekivali svaki novi susret, strepili da nešto može poći po zlu, da će se možda nešto promijeniti i da ga više nećemo vidjeti, a sa svakim susretom on nas je sve više osvajao i podvlačio se pod kožu.
Nakon nekog vremena obavješteni smo da idemo u proces adaptacije u trajanju od šest mjeseci. To podrazumijeva da dijete ide s nama kući i započinjemo zajednički život kao porodica pod nadzorom i stručnom podrškom centra za socijalni rad. I baš kao što smo opisali u slikovnici, našeg sina smo donijeli kući jednog hladnog zimskog dana. Bio je to jedan on najemotivnijih trenutaka u našem životu. Ja sam se onesvijestila od silnih emocija koje su me obuzele, bila sam u nevjerici da konačno imamo dijete. Suprug i ja smo plakali i smijali se istovremeno i našeg sina nismo ispuštali iz ruku. Svi u porodici su bili presretni zbog nas. Prvu noć sa našim sinom nikada nećemo zaboraviti. Nismo oka sklopili iako je on mirno spavao. Bdili smo nad krevetićem i u nevjerici posmatrali to prekrasno, sičušno biće i stalno provjeravali da li diše.
Kroz period adaptacije smo prošli bez ikakvih problema, nekako je sve išlo spontano, lagano, kliknuli smo jedni su drugima, kao da smo oduvijek bili skupa, on nas je prihvatio brzo i snažno, vezao se za nas a mi za njega. Postao je miljenik čitave porodice. Mjesečno smo imali posjete stručnog tima i redovnu telefonsku komunikaciju putem kojih su pratili uspostavljanje emocijalne veze između nas i djeteta.
Prvi susret (ilustracija iz slikovnice)
Tačno nakon navršenih šest mjeseci dobili smo rješenje u potpunom usvojenju koje je temelj za pribavljanje ostale dokumentacije i time je proces usvojenja okončan. Mi smo i formalno-pravno postali njegovi roditelji a on naš sin. Zato mi godišnje obilježavamo i slavimo nekoliko važnih datuma: dan kada je došao svojoj kući, dan kada smo dobili rješenje o usvajanju i njegov rođendan.
Koliko godina ima Vaš sin?
– Naš sin je danas veseli i radoznali dječak koji treba da krene u osnovnu školu.
Da li je znao da je usvojen, na koji način mu je to objašnjeno?
Od prvog dana, kada smo sina donijeli kući, počeli smo razmišljati o tome na koji način bi trebao saznati istinu o svom porijeklu i načinu na koji smo postali porodica. U procesu adaptacije smo konsultovali stručni tim iz centra za socijalni rad koji nam je ukazao na zakonom propisanu obavezu da dijete to mora saznati najkasnije do sedme godine života i da je najbolje da dijete raste s tim od najmlađeg uzrasta. Međutim, nismo baš dobili jasne savjete kako, na koji način, već da se vremenom po potrebi možemo konsultovati s njima. Konstantno smo razmišljali o načinima kako sinu približiti istinu, pa smo počeli tragati za savjetima i iskustvima drugih porodica sa sličnim pričama. Istraživanja su donijela mnoštvo odgovora kako ne treba raditi, a među takvima smo naišli i na slučajeve gdje se ta istina dugo držala u tajnosti, te da je svojim „isplivavanjem na površinu“ nanijela bol i šok djetetu. Tako nešto ni u kom slučaju ne bi poželjeli svom sinu, pa smo odlučili da od samog početka govorimo o tome kako je nastala naša porodica. Kako smo od njegovog najranijeg uzrasta svaku noć pjevali i pričali priče prije spavanja, došli smo na ideju da mu pričamo našu priču, ali u trećem licu. Imao je samo dvije godine kada je prvi put čuo priču o dječaku kojeg su majka i otac tražili i čekali deset godina da bi njihovu porodicu učinio sretnom. Već u trećoj godini života, naš sin je počeo u toj priči prepoznavati nas, sebe, našu porodicu i usvajati istinu o svom porijeklu.
Tražili smo literaturu prilagođenu uzrastu našeg sina koja bi mu pomogla da od malih nogu spoznaje činjenicu da je usvojeno. I pronašli smo mnoge slikovnice, ali napisane na svim drugim jezicima osim na njihovom. Shvatili smo tad koliko je ova tema zanemarena u našem društvu, te kako se malo govori o tome uključujući i obrazovne ustanove koje imaju izuzetnu važnu ulogu u pružanju podrške usvojiteljima i njihovoj djeci. Sve ovo nas je motiviralo da napišemo slikovnicu pod nazivom „NAŠA PRIČA“.
Na slikovnici smo radili dvije godine i naš sin je aktivno učestvovao u tom procesu od crtanja skica za ilustracije, bojenja ilustracija, tumačenje svake od njih, prepričavanja, igrokaza itd. Svakako vodimo računa da priču i količinu informacija prilagodimo njegovom uzrastu. Kontinuirano provlačimo tu temu kroz igru, pjesme, slikovnice, priče i uvijek je držimo aktuelnom ali nenametljivom tako da odrasta sa tom spoznajom na prirodan i spontan način.
On već zna da ga mama nije nosila u stomaku, već da ga je nosila u srcu, zna da ga je rodila druga žena koja se nije mogla brinuti o njemu, ali da mu je želila naći najbolje roditelje koji su tražili baš njega. Zna da je on najljepši poklon koji su ikada dobili u životu i da ga bezuslovno vole. Kako bude odrastao tako ćemo prilagođavati količinu informacija koje dijete može usvojiti i prihvatiti.
Da li se susretao sa stigmatizacijom u školi ili prilikom druženja s prijateljima?
– Do sada nismo imali negativnih iskustava u smislu stigmatizacije od strane djece ili društva. Ipak moramo reći da obrazovne institucije u BiH još uvijek nemaju prilagođen obrazovni program niti dovoljno adekvatnih alata u vidu publikacija, video i didaktičkih materijala itd. koji bi pomogli da se na relaksiran način otvoreno pričaju o različitim oblicima nastanka porodice. Vrtići i škole su prvo okruženje pored porodice gdje dijete treba da uči da porodice nastaju na različite načine, a ne po klišeu koji govori da majka rodi dijete i da dijete odrasta u biološkoj porodici.
Tako je naš sin, nakon teme porodica u vrtiću, došao i s ozbiljnim izrazom lica pitao me zašto ja njega nisam rodila u stomaku kao što su njegove drugare mame rodile, već u srcu. I da bi i on htio da sam ga rodila u stomaku a ne srcu. To vam na najbolji način ilustruje edukativni sistem u našoj zemlji i izazove sa kojima se porodice slične našoj suočavaju. Umjesto da vrtić bude produžena ruka porodice u smislu približavanje istine o nastanku porodice, mi još moramo dijete razuvjeravati da ipak postoje porodice koje nastaju na druge načine i da je to sasvim normalno i prihvatljivo.
U predgovoru je spomenuto da ste tražili slikovnicu ovog tipa, međutim tada ste ustanovili koliko je ova tema malo zastupljena i da o njoj nije pisano. Šta bi za Vas značilo da ste tada naišli na literaturu poput ove koju ste napisali?
U svim razvijenim zemljama imate udruženja roditelja/usvojitelja/hranitelja, udruženja usvojenika koji razmjenjuju iskustva, informacije, pomažu se, rade projekte, itd. dok je kod nas to još uvijek tabu tema, rekla bih pandorina kutija koju tek treba otvoriti.
Kada smo mi dobili našeg sina, tražili smo da se povežemo sa sličnim porodicama, da dođemo do literature, podrške, savjeta, nekoga ko razumije. Bilo bi od neprocjenjivog značaja da smo bilo šta od toga našli jer bi značajno skratilo put traganja i otklonilo mnogo dilema i strahova. I naša potreba za tim ostaje i narednih godina kako naš sin raste, jer shodno uzrastu mijenja se i pristup i rad s djetetom. Povezali smo se sa nekoliko sličnih porodica, razmjenjujemo iskustva i međusobno se pomažemo.
Nakon što sam objavila slikovnicu mnogi parovi poput nas su me kontaktirali sa upitom da kupe slikovnicu jer smatraju da će im biti odličan alat u približavanju istine o nastanku njihove porodice. To je vrlo vrijedna, stručno i praktično utemeljena publikacija osmišljena s namjerom da na efikasan i učinkovit način pomogne djecu, roditelje, odgajatelje, učitelje, ali i sve ostale zainteresirane za razvoj i promociju razumijevanja porodica nastalih usvojenjem/hraniteljstvom.
Ovo je prva slikovnica u BiH ali i šire koja na direktan ali suptilan način govori o porodici koja je nastala usvajanjem a da je napisana od strane domaćeg autora.
Zašto je značajno govoriti o ovoj temi?
Kad je riječ o usvajanju/hraniteljstvu, najčešće se govori o samom procesu, sistemskim nedostacima, nepostojanju svijesti društva, itd. S druge strane, malo se govori o izazovima nakon što se desi usvojenje. Roditelji imaju strahove kako i kad djetetu reći da je usvojeno, a nedostaje sistemske i kontinuirane podrške.
Ono što je važno znati da porodice nastaju na različite načine, te da je usvajanje jednako dobar način osnivanja porodice kao i rođenje djeteta, a važno je da djeca od svojih usvojitelja čuju da su usvojena. Ima mnogo suptilnih načina da se to uradi kao što su slikovnice i priče kod kuće, u vrtiću i školi, didaktičke igračke. Dijete mora čuti i razumjeti riječ usvojenje i znati da to nije ništa stigmatizirano, da je to uobičajeno. Onako kako to roditelji ali i društvo prihvata, tako će i dijete bez problema moći to prihvatiti kao dio svog života.
Želja mi je da se tema aktualizira. Nekako ovo doživljavam kao svoju životnu misiju da pored toga što pomažem svom djetetu pokušam pomoći i drugim sličnim porodicama. Nastojim da se uvežem sa što više ljudi i organizacija sa ciljem da napravimo veće iskorake, projekte, da mijenjamo svijest društva i obrazovni program.