Kažu da prva ljubav zaborava nema

Piše: Indira Kučuk Sorguč

Kažu da prva ljubav zaborava nema. Neka bude tako, ali šta je onda sa prvom i jedinom, a nikad ostvarenom ljubavi? To je onda ljubav odavde do vječnosti. Baš takva, rijetka kao palmino stablo u Sibiru, rodila se ovdje u srcu Bosne i do danas je živa u srcu jednog pravog muškarca.

Platonska ljubav je ideal snenih romantičarki koje se zaljubljuju u princa iz bajke i ne idu nikad dalje od onog hepiend poljupca na kraju priče. Da će neko žensko stvorenje i dan-danile vjerovati i živjeti platonsku ljubav, hajde inekako, ali da takvo nešto živi u jednome muškom biću, stvarno je za ibreta.

Ali On i jeste iznikten. Što i govori ova istinita priča koja kao da je izišla iz ozbiljne romantičarske literature u kojoj se ljubi iz daleka, čeka s neutaživom željom i tuguje tiho da niko ne vidi.

Njemu je danas blizu devedeset. Nikad se nije ženio. Nikad ni priženio. Nema ni roda ni poroda. Rod je sav pomro, a poroda iz nekog razloga nije htio. U očima svojih komšija on je jedan fini stvor, mehak ko pamuk i dobar kao majka. Ko ga nije upoznao može misliti da je osobenjak jer je uglavnom sam sa svojim ćitabima, vazda uronjenog lica u papire, mjerkajući i popravljajući slova. Po zanimanju je prevodilac, i sada premda oslabljenog vida, ne popušta svoj francuski, a ni arapski i turski, jer „čika Fadil“, kako ga oslovljavaju svi u mahali, zna  dosta jezika ali zna i s jezikom. Jedna se njegova prepričava godinama od usta do usta: „Strijela pogađa u tijelo, a jezik u srce.“

Bio je poštovan onako uspravan i gospodstven, premda je uvijek kad bi prođi ulicom iza njega išao muk. Decenije samoće su mu se strovalile na pleća i nisu mu smetale. On je vazda imao svoj svijet i nikad nije reko „ah“.

Ali ljudi ko ljudi pitali su se zašto je sam. Komšija Hike bi znao reći: – Bogme sam mu ja jednom nabacivo moju svastiku, udovicu, rano ostala bez muža. Bez djece, lijepa, zdrava, kućevna, što oči vide to ruke rade, načitana. Ja ih ostavio nasamo da se upoznaju, moja Ifa kad je izašla samo mi odmahnu rukom: – Moj Hike, ne mogu ja iz jedne tuge u drugu. Nikad nisam skonto šta mi je htjela reć.

To što nije našo sebi ženu mahala je jedno vrijeme smatrala mahanom, onda mu je haterila jer je bilo finih slobodnih hanuma za udaju, pa se umirila i prihvatila ga takvog kakav jeste. A ako bi ko slučajno započeo razgovor na tu temu, bio bi ušutkan: – Šta ti znaš. Ostavi se čovjeka. Gledaj sebe!

Kako je „čika Fadil“ ulazio u godine, komšije su ga češće obilazile. Naročito mu se našo jedan  Merdo, njegova žena i djeca. Kupe mu šta treba, odvezu u čaršiju, pomognu oko spremanja. I srode se tako s njim, koji je znao s malo puno reći.

Svakog bi mjeseca on zamoli Merdu da ga odveze autom u Faletiće na greblje.

– Ti me Merdo ovdje sačekaj, brzo ću ja – kazo bi i izgubio se u nepreglednom prostranstvu rasutih nišana.

I tako bi se jednom mjesečno ponavljao isti prizor. Merdo je bio suzdržan i nije ništa pitao. Negdje je u dubini svoje duše znao da treba zauzdat svoju znatiželju i pustiti Fadila da s mirom obavi to što treba.

Svaki put bi se šutjelo u kolima sve do pred kuću. – Hvala ti, sine Merdo, rekao bi uljudno i lagano zatvorio vrata od Forda.

Prošlo i nekoliko godina, jedne lijepe ljetnje nedjelje krenuše opet na mezar, Fadil je bio drugačiji, raspoloženiji, zapitkivao je Merdu o djeci, školi, nastavnicima, treba li im šta i tako u propitkivanju stignu do Faletića.

Ode Fadil na svoje odredište i kad se vrati, Merdu razoruža njegova nurli čehra i izleti mu: – Evo sve trpim, ti ništa ne govoriš, a mene baš zakopkalo kome to ideš na mezar. Fadile, eto, odmah me ušutkaj ako sam prešo granicu…

Merdi se učinilo kao da je Fadila u tom trenutku obuzela neka blaga drhtavica koju je pratila  opuštajuća blagost na licu koju je dugo susprezao. Otkočili su mu se usni mišići i u obrazima pojavila udubljenja od osmijeha: – Ništa ti ne haterim. Da si me i ranije pitao, kazao bih ti. Nema se tu šta kriti. Davno je to bilo. Ja sam kao mladić ašikovo sa jednom prelijepom hasli djevojkom Aišom. Volio sam je plaho, a i ona je mene voljela. Ništa nije stajalo na putu naše sreće. Ugajgulili smo i vjenčanje. Složili su se i naši roditelji, pasovali jedni drugima, sve bilo da ne može bolje. Ja sam bio toliko uzbuđen noć prije vjenčanja da nisam oka sklopio. Zamišljo sam moju Aišu u vjenčanici i treso sam se svu noć od nake groznice. Pred sabah sam uspio jedan sahatak zaspat kao u nekom grču, iz kojeg me  probudila zveka mandala na sokaknim vratima. Bilo mi je zima ispod dvije ambasadorke, uspravim se, čujem neke glasove, obučem se i siđem u primaću sobu. Kad dole Aišini i moji roditelji sjede posivjelih lica, zacakljenih očiju punih suza. Majka se nekako odvoji od stolice, zagrli me i prošaputa: „Jutros ti je Aiša umrla.“

Od tog jutra i ja sam mrtav. Zapravo živim od te ljubavi, svaki dan sam s njom, čuvam je u svom srcu, njegujem u svojoj duši kao školjka čisti biser jer nikad ničim nije bila uprljana. Ja svoju Aišu nisam nikad ni poljubio. Njena duša meni je bila dovoljna.

Možda nam nije bilo suđeno da se vjenčamo na dunjaluku jer je moja Aiša Bogu bila draža, ali nam je suđen ahiret. Ja taj naš sevdah ne bih ni za šta i ni zbog koga oskrnavio. Ona je moja prva, jedina i vječna ljubav.

Eto sad znaš kome idem svaki mjesec na mezar, kome učim Ja-sin i s kim ću se vjenčati na onom svijetu.

Uz ovu priču slušaju se „Žute dunje“ u interpretaciji Davorina Popovića i „Indexa“.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti