Ova narodna nikad ne zastarijeva: Dok ima para ima i drugara. Samo oni frontalni kokuzi nikad neće saznati kako je to kad te salijeću ljudi svrake jer si pun ko brod, a ha te isprazne, razbiju te i tarlaknu ko razbijenu flašu da se raspeš u hiljadu komada. Ljudi su magnetisani baš ko ova RNA iz vakcina. I jedne i druge privlači isključivo lova
Nije lahko imat para, ono mnogo mnogo mnogo para. Pogotovo nije lahko imat ekstremno mnogo para ko ovi najslavniji fudbaleri i kojekakvi carevi bakra, prevare i pare. A najteže je onima koji imaju osrednje jer oni broje; ja njemu poklon od stoju, a on meni od cenera; ja njemu triput zaredom kafu plaćam, a on ni da se dofati za džep. Ja roštilj, jemeke, djetetu mu cvanciku bajramluka, a on se nešto našo ko biva u poslu, ni da zovne, a kamoli da uzvrati bajramluk ili štagod drugo.
Para je, dakle, najveći neprijatelj prijatelja. Ali je i najbolja provjera prijateljstva.
Svi smo se naslušali priča o lakovjernim koji bi sve do posljednje pare profućkali na piće, kocku i žene, baš kao Crveni baron iz crtanog filma kome su umjesto love za zasluge u ratu dodijelili željezni križ. E, isti taj gnjev koji je ispoljio ovaj smiješni brkati negativac, pokazuju i oni koje društvo ostavi na cjedilu kad skrše sve što imaju i upadnu u dugove.
Ima jedna gorka i poučna priča iz davnina o toj temi koju treba pođahkad prepričat, ne bi li se izborila s propuhom u mozgu i zadržala kao pouka u našoj tvrdoj bosanskoj glavi.
Kaže predaja: Živio u Travniku na Daltabaniku jedan veoma imućan čovjek koji je sve svoje blago i dragocjenosti zaimo kao veletrgovac. Bio spretan, raden i vrijedan, kupovo-prodavo, oduzimo i dodavo. Uglavnom, steko ogroman imetak, nekolke radnje na čaršiji, više dućana po cijeloj Bosni, razvio biznis i sakupio dukata, para i dionica u raznim preduzećima. Išlo ga, ali išlo i vrijeme. Primako mu se i čas rastanka, i on potpuno svjestan da je vakat poći Bogu na ispovijed, pozva sina jedinca da mu kaže oproštajnu riječ i udijeli pokoji savjet.
Sin je, po nekom nepisanom ovozemaljskom pravilu, bio njegova sušta suprotnost. Trošio je nemilice ono što je otac mukotrpno sticao, zanoćivo u mehanama i neprestano čašćavo društvo. Bahatio se na babin račun. Otac ga je i nekako držo na uzdi dok je bio pri snazi, a kako je pao u postelju, tu je svaki nadzor i završavo.
Uglavnom znajući svoje dijete bolje nego što to dijete može i pomislit da zna sebe, ovaj ga je mudri insan na samrtnoj postelji svjetovao:
– Znam da ćeš ti ha me spustiš u mezar krenut po svome. Znam da ćeš proćardat svu imovinu, popit u kafanama sve pare, prokockat sve blago, a bjelosvjetske kurve okitit biserima i almasli granama.
– Šta pričaš, babo?! Nemoj tako. Nisam ja takav, radit ću i sve ću tvoje blago sačuvat.
– Ne prekidaj me kad govorim, jer znam šta govorim – otac je zadržao dah i nastavio – kad se ishohštaplerišeš i propiješ sve sa svojim vrlim jaranima koji će ti ruke ljubit i okivat u zvijezde sve dok ih zasipaš parama, kupujući njihovu naklonost i klimoglav, ostat ćeš bez igdje ičega i bez igdje ikoga. Ostat ćeš sam samcat.
– Neću pit, kunem ti se majčinim grobom.
– Ne huli, bilmeze, ostavi mater na miru. Nego, sad me dobro poslušaj: kad prodaš sve dućane, zemlju i na kraju i ovu kuću, ostat će ti samo onaj trošni kućerak odakle smo tvoja mater i ja počeli. A ti kad sve izgubiš uđi u tu straćaru golih napuklih zidova zaraslu u korovi završi sa sobom. Zakačio sam kanafu za vješanje koja visi sa sredine plafona. Tvoje je samo da obruč staviš oko vrata i izmakneš šamrlu koju sam ti pripremio. Time ćeš riješit sve svoje muke, obećava ti tvoj babo. A sad me pusti da u miru umrem.
Ove su riječi sina ožarile po duši, ali nelagoda je kratko potrajala baš kao i plikovi koje ostavlja kopriva na goloj koži. Bilo je sve onako kako je predvidio mudri starac. Sin se dao u hodnju i rasipanje. Svi su ga tapšali, pravili cehove na njegov račun, namišljali šta će jest, gdje ić i šta pit. Živio je ko car! A onda se jednog jutra probudio na doksatu propale straćare koju mu je otac spomenuo, sam samcat, bez igdje ikoga i bez igdje ičega. Nije imo ni para ni drugara. Nije imo ni kuća ni dućana. Nije imo ni halata ni zanata. Samo što od tuge nije svisnuo. Nije znao šta bi sa sobom. I tako rastriježnjenom poslije dugo vremena vrati mu se sve što mu je otac na samrti govorio.
Okrene se oko sebe i tek tada postade svjestan da je u onoj trošnoj kućici o kojoj mu je otac pričao. Vođen nekom višom silom nađe se u onoj sobi sa spremljenim konopcem. Pogleda u plafon pa u pod, odozgo je visio ovalni oblik od užeta sa pričvršćenim čvorom, a dole je stajala tronožna šamrla. Bez predomišljanja je stao na šamrlu, dohvatio uže, uvuko glavu u šuplji okvir i pustio se. Strmoglavio se, a s njim i uže i cijela tahtapoša zajedno s propalom krovnom konstrukcijom koji su mu se uz teški zveket sručili na leđa. Kad se uspio pridići imao je šta i vidjeti, bio je prekriven zlatnicima.
Do maloprije, život mu je visio o kanafi. A sada mu se ukazao put. Zahvaljujući očevoj viziji dobio je drugu šansu. Zlatnici ga više nikad nisu zaslijepili, nego su mu rasvijetlili kako dalje. Vrijedno je radio i povratio očev imetak. Prošo je gorko iskustvo, ali je, ipak, na koncu balade progledo.
Neko progleda ikad, neko nikad.
PRIJEDLOG: Uz ovu storiju ide song Bijelog dugmeta „Lova“.