Kim Kosanović (27) je bila među najuspješnijim hrvatskim modelima. Svijet i velika popularnost su bili pred njom, međutim, kako to obično i biva, sudbina je imala drugačije planove. Prije četiri godine Kim je doživjela moždani udar, nakon čega je pala u komu, a probudila se paralizirana. O svojoj karijeri, teškim trenucima i trenutnim osjećanjima Kim je govorila za “Azru”. Prvo što nam je ispričala bili su njeni manekenski počeci.
– Moja manekenska karijera počela je sa 16 godina, kada je jedna agentica prepoznala moj potencijal na slikama koje je objavila prijateljica, koja je već bila u njenoj agenciji.
S obzirom na to da ste bili uspješni u manekenstvu, kojih se trenutaka iz tog perioda života rado sjetite?
– To je posao koji mlade djevojke često idealiziraju, jer izvana sve to izgleda glamurozno i bezbrižno. Međutim, u stvarnosti nije baš tako. Ne mislim time nužno da je taj svijet loš, ali nije ni dobar i glamurozan kakvim ga ljudi zamišljaju. Najbolje uspomene nisu mi u vezi s poslovima, nego su to gradovi koje sam imala prilike vidjeti i hoteli u kojima sam odsjedala, te ljudi koje sam na svojim putovanjima upoznala.
S kojim velikim kompanijama ste sarađivali?
– Sarađivala sam s brojnim poznatim modnim kućama, što u Hrvatskoj, što u inozemstvu. Ipak bih izdvojila “Guess”, s obzirom da je to brend za koji svi znaju.
Jeste li studirali tokom karijere? Kako je bilo uskladiti obaveze koje su bile pred Vama?
– Da, studirala sam. Bilo je jako teško. Zbog obaveza u modelingu morala sam se prebaciti s redovnog studija psihologije, koji sam tada pohađala u Zagrebu, na privatni studij psihologije u Beogradu, te, iako sam bila vanredni student, imala sam stalne zadaće koje sam morala slati, koje bih često pisala čak i u avionu.
Šta je označilo kraj Vaše karijere?
– Nezgoda, koja mi se dogodila u 7. mjesecu 2017. godine. Doživjela sam moždani udar u Podgorici, kada sam bila u posjeti prijateljima. Dogodio se iz čista mira, nije bilo ama baš nikakve najave. Imala sam urođenu arteriovensku malformaciju (AVM), za koju smo saznali kada sam imala 10 godina. Ne možemo tačno reći šta je bio uzrok samog puknuća, no sigurna sam da je moj neuredan način života tada pomogao.
Kako ste se osjećali nakon moždanog udara? Kakvo je to bilo iskustvo?
– Za mene, a i za moje bližnje jako traumatično. U samim počecima bilo je mnogo gore njima nego meni, s obzirom na to da ja baš i nisam bila potpuno svjesna i pri sebi. No, morala sam ponovno učiti neke stvari koje sam prije uzimala zdravo za gotovo, kao naprimjer hodati. To mi je bilo kao da mi je neko lupio šamar, te sam tada shvatila da je svako, pa čak i ja, koja sam do jučer hodala svjetskim pistama, samo jedan trenutak od svog kraja.
Šta ste sebi obećali kada ste se oporavili?
– Obećala sam sebi da više nikad neću uzimati život zdravo za gotovo, da ću napraviti sve od sebe da iskoristim svaki trenutak koji imam sa svojom porodicom, prijateljima i ostalim ljudima koje volim i koji su mi bliski, također, da ću pričati ovu priču, kako bi ljudi od mene nešto i naučili. S obzirom na to da je rijetko ko tako bio na “vrhuncu”, a sekundu poslije “na dnu”, naučila sam da je zdravlje najbitnije i jedino što je važno, te sam sebi obećala da ću to uvijek imati na umu.
Čime se danas bavite?
– Na posljednjoj sam godini psihologije u Zagrebu s kojeg sam se zbog modelinga bila ispisala, Hrvatskom katoličkom studiju, tako da mi je prioritet sada konačno diplomirati. Nisam još u potpunosti sigurna gdje se vidim kada završim, ali mislim da će mi to doći samo od sebe, kada za to dođe vrijeme.
Da li Vam je i kako život poslije udara drugačiji?
– Velika razlika je u tome što sad moram piti lijekove, bez kojih bih najvjerovatnije ponovno dobila napad i završila u bolnici. Već samim time ne smijem živjeti kako sam živjela prije. No, ja to zaista i ne želim. Više me ne zanimaju ludi provodi i izlasci, našla sam partnera i smirila se. S obzirom na to da već imam 27 godina, planiram se uskoro u potpunosti osamostaliti (još živim s roditeljima) i početi svoj novi, samostalni život te osnovati porodicu.
Šta ste naučili kroz to ružno iskustvo?
– Naučila sam da nam niko ne garantira sutra, treba zgrabiti sve prilike koje nam život nudi, ali pritom biti vrlo odgovoran i svjesan svojih limita, kao i opasnosti koje se kriju iza tih prilika. Također, svoje tijelo i um ne smijemo uzimati zdravo za gotovo, ništa od toga nije naše pravo koje ne možemo izgubiti.
Planirate li se vraćati u svijet manekenstva?
– Imala sam nekoliko ponuda, ali trenutno se ne vidim više u tom svijetu. No, nikad ne reci nikad!
Šta su Vam najveći životni prioriteti?
– Obrazovanje, ostvariti se u smislu karijere, te definitivno porodica. Shvatila sam da je porodica nešto što je jedino sigurno tu kada niko više nije!
Koja je Vaša najveća motivacija u životu i poslu?
– Kada mi je teško, sjetim se iz čega sam se izvukla, to mi je definitivno najveća motivacija, jer pomislim, ako sam mogla “pobijediti smrt”, zašto ne bih i ovo.
Kada biste mnogli vrijeme vratiti, biste li nešto promijenili?
– Ništa! Niti ružno, niti lijepo. Mnogo sam o tome razmišljala, ali smatram da ništa ne treba mijenjati, s obzirom na to da me svaki događaj koji mi se dogodio do sada doveo upravo do mjesta gdje sam sada, a to ne bih mijenjala!
