Dino Sarija, glumac: Svijet glume surovo je okruženje za mladog umjetnika

Piše: Selma Hodo

Glumac Dino Sarija (31) do sada je u karijeri zabilježio mnoštvo pozorišnih, ali i filmskih uloga. Iako mlad glumac, uspio je ostvariti značajne uloge i sarađivati s nekim od najboljih autora na našim prostorima, a uloge po kojim ga je šira bh. javnost upoznala su one u filmovima “Smrt u Sarajevu” Danisa Tanovića, “Koncentriši se, baba” Pjera Žalice i hit seriji “Konak kod Hilmije” Elmira Jukića.

Dino trenutno snima seriju za produkciju Nove TV, te je ekskluzivno za „Azru“ govorio o ovoj seriji i liku koji tumači.

– Da, snimamo novu seriju naziva “Burek sa sirom”. Režiju i scenarij potpisuje Feđa Isović, direktor fotografije je Dejan Dimeski, produkciju potpisuje FIST Sarajevo. Kada na to dodate glumačka imena poput Emira Hadžihafizbegovića, Izudina Bajrovića, Dragana Marinkovića, Ejle Bavčić, Ace Seksana te beskrajno talentovane domaće mlade glumce/ice poput Igora Skvarice, Davora Golubovića, Amile Terzimehić, Enesa Kozličića, Sabita Sejdinovića, Ide Keškić, onda možete biti sigurni da se sprema novi regionalni serijski hit. O samoj seriji ne bih mnogo otkrivao, neka se gledaoci iznenade.

Kada očekujete završetak snimanja i puštanja prve epizode u eter?

– Koliko sam ja upoznat, trenutno je serija planirana da bude prikazana na jesen ove godine tako da će se raja morati strpiti još malo.

Koliko glumcu treba vremena da uđe u određeni lik?

– Često čujem tu formulaciju “glumac ulazi/uđe u lik”. Ja to volim posmatrati drugačije, ne kao ulazak u neko mehaničko odijelo koje možeš samo obući i skinuti kad ti treba, odnosno ne treba. Taj čovjek kojeg tumačite stvara se u vama, od sitne ideje koja proklija, ponukana inspiracijom iz samog teksta, vaše mašte ili možda potpuno nasumično – dok hodate ulicom pa do potpune kreacije koja počne svoj život na daskama ili pred kamerama. Sve te uloge, kad je u njih uložena vaša duša, postaju dio vas i to će zauvijek ostati. Koliko vremena treba? Koliko treba vremena da nekoga stvarno upoznate do te mjere da možete njegove riječi uzeti kao svoje ili njegova djela razumjeti i strastveno braniti kao sopstvena? Ne znam, prođu godine pa neke stvari prvi put shvatite i upoznate nešto novo o tom “liku”.

Jeste li oduvijek željeli postati glumac, i ko Vam je uzor u ovom poslu?

– Ne znam jesam li oduvijek želio postati glumac niti sam imao ikakvu konkretnu ideju, ali znam da sam oduvijek volio svoju sposobnost da nekog nasmijem. Kao mali sam izvodio razne kerefeke ne bil’ nasmijao roditelje, goste, familiju. Tako da eto, u jednom trenutku sam shvatio da bih mogao ubiti dvije muhe jednim udarcem, pa sam počeo profesionalno da se bavim tim poslom.

Koju ulogu u svojoj karijeri smatrate odskočnom daskom, a koja Vam je najdraža?

– Iskreno, ne znam koju bih smatrao odskočnom daskom. Imao sam i sreće, nešto discipliniranosti i malo talenta pa se to izrodilo u neku sasvim “ok” karijeru zasad. Radim otkako sam diplomirao, možda eto diplomska uloga koju sam igrao u Kamernom teatru 55. Ako ništa, sigurno mi je ona najdraža.

Koliko u Vašem poslu znače poznanstva, kao što su Vaša s velikim glumačkim imenima poput Emira Hadžihafizbegovića, Tarika Filipovića, Senada Bašića…? S obzirom na to da ste mnogo mlađi, jeste li pokupili neke savjete od njih?

– Znači rad s tim ljudima. Poznanstva nisu irelevantna, ali kao mlad glumac bitno je da budete u prilici da učite, a i da se igrate i “takmičite” s majstorima ove umjetnosti. Od svakoga možete nešto naučiti, pa makar kako ne treba. Jedino bitno je koliko ste otvoreni o spremni za to.

Glumite i u pozorištu. Koja forma glume Vam je najdraža? Pozorište, film ili serije? Zbog čega?

– Nemam najdražu “formu” glume. Podjednako volim raditi na filmu, TV-u, pozorištu, radiju itd. Pozorište mi je prva ljubav pa će zbog toga ostati na posebnom mjestu.

Iza nas su dvije teške godine pandemije i neizvjesnosti. Glumci dugo nisu mogli raditi, zbog epidemioloških mjera. No, kasnije ste se, ipak, morali vratiti na setove. Kako je bilo raditi u vrijeme „novog normalnog“?

– Nisu samo glumci bili pogođeni nemogućnošću da rade i zarade, svi slobodni umjetnici prolazili su tu golgotu. Ne samo da niste mogli zaraditi, već ste bili odvojeni od najvažnije stvari koja vas čini tim što jeste. Nekako smo bili previše sretni da se vratimo našem pozivu, da smo zaboravili kakav bezosjećajan pristup su vlasti imale u vezi s problemima umjetnika. Da su se barem u pola trudili kao što su se trudili da se ne zatvori nijedna kafana, šiša bar ili restoran, ali valjda to pokazuje gdje su prioriteti vlasti. Pa eto nedavno su prostor umjesto za muzej posvećen Maku Dizdaru dali šiša-baru. I to je najbolji pokazatelj tog odnosa.

Sve više glumaca polako topi odbojnost prema žanru sapunica. Biste li Vi glumili u jednoj od njih?

– Bojim se da se ovdje ne snimaju niti se pokušavaju snimiti vrhunske melodrame ili sapunice, tako da bih de teško odlučio igrati u nekoj. Moja odluka o tome hoću li raditi u nekom projektu ovisi o mojoj ličnoj procjeni kvaliteta, ali i potencijala.

Sve više bh. glumaca sudjeluje u serijama regionalnih produkcija. No, u našoj zemlji se vrlo malo snima. Zbog čega je to tako, i šta općenito mislite o stanju bh. kinematografije?

– Razlog je što Hrvatska i Srbija nemaju rasparčane, do grla zadužene, na ivici života javne servise. Druga stvar je veličina tržišta, manjak ulaganja. Sve to vuče jedno drugo.  Posljednjih godina se polako intenzivira produkcija domaćih serija, filmova i to će samo rasti. Naša kinematografija je najnagrađivanija u ovom regionu i šire, tako da nemamo mi mnogo šta pričati o toj temi. Bitno je samo da dopustimo da se pojavi i etablira novi talas bh. filma nošen novim generacijama, koje zanimaju današnji problemi, koji su moderniji i hrabriji u umjetničkim izborima. Super, konačno su kao shvatili koliko naši glumci vrijede. Mada znali su to oni odavno, sad je samo postalo neminovno.

Koliko su danas mladi glumci uopće u prilici da odbijaju uloge koje im se nude? Čini mi se da se rijetko kada daje prilika mladom glumcu, zbog čega je to tako?

– Oduvijek kod nas postoji to nepovjerenje mlađima. To je ko neki generacijski kotač koji sam sebe hrani i melje svaku generaciju. Svaka prošla generacija obilježena je nerazumijevanjem i odbijanjem pređašnjih generacija i umjesto da se izbijemo iz te matrice, razbijemo taj kotač i konačno počnemo razmišljati kao odgovorni ljudi kojima je obaveza da svijet naprave boljim za nove generacije, mi se samozadovoljni guramo još dublje. To je najčešće surovo okruženje za mladog umjetnika, ali je i okruženje velikih izazova.

Postoji li neka uloga koju nikada ne biste prihvatili, i zbog čega?

– Mnogo je uloga koje ne bih prihvatio, jer su klišeizirane i dosadne, gdje nema prostora niti materijala da se kreira.

Ako niste u poslovnim obavezama, čime se bavite? Šta su Vaša zanimanja i hobiji mimo glume?

– Gledam mnogo serija u posljednje vrijeme, pokoji film. Čitam, izađem vani… Užasno dosadan život trenutno, ali jako malo slobodnog vremena imam zadnjih pola godine pa većinu koristim za odmaranje i opuštanje.

Ko su ljudi s kojima se družite, odnosno kakvi moraju biti da biste mogli provoditi vrijeme s njima?

– Ljudi s kojima se volim družiti su uvijek spremni za šalu koliko god da je teška situacija, beskrajno su inteligentni i šarmantni, znaju gledati svijet podjednako ozbiljno i neozbiljno, jako su ponosni i imaju srca za tri čovjeka.

I za sami kraj recite nam na kojim projektima trenutno radite, i šta Vas to još čeka u narednom periodu?

– Trenutno radim na predstavi “Umjetnik u gladovanju” – autorski projekt našeg najtalentovanijeg – slobodno mogu reći- mladog reditelja Alena Šimića, sjajnog mladog dramaturga Benjamina Hasića, izvrsne korediteljice Ene Kurtalić. Njima asistiraju talentovana Ajla Bešić i Armin Behrem. Šest nevjerovatnih mladih glumaca učestvuje: Tamara Milićević-Stilić, Domagoj Nižić, Ida Keškić, Dino Bajrović, Ivona Baković i moja malenkost. Kostim i scenografiju potpisuje majstorica zanata Sabina Trnka, muziku piše genijalni Mirza Rahmanović Indigo. Predstava će otvoriti novi projekt Narodnog pozorišta Sarajevo, a to je oživljavanje scene u Stolariji Narodnog pozorišta, s nazivom “Stolaboratorija”. Premijera je 25. maja, prva repriza je 26. maja, a za sljedeća igranja pratite repertoar NPS-a i obavezno nađite vremena da dođete!

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti