Radeći temu “Mame djece koje više nema” koju smo obradili u prethodnom periodu i razgovoru sa ženama, kontaktirali smo i psihologa koji nam je dao i svoje mišljenje u vezi svega.
Samo je jedna majka potražila stručnu pomoć nakon tragedija? Šta vi mislite o tome?
– U svom radu, od početka 1998. godine se susrećem s majkama koje su izgubile djecu, tokom rata. Ti gubici su nekada bili vušestruki, da je majka izgubila po dvoje, troje djece. Oni su dobivali psihohološku podršku i pomoć u okviru grupnog rada ili individualnog rada, tako što sam ja išla na teren i pružala tu pomoć. Nakon toga, možda zbog mog iskustva upravo u radu sa tim osobama sam radila sa majkama čiji posmrtni ostaci njihove djece nisu pronađeni i dan danas radim sa takvim osobama. To su zapravo osobe koje imaju neizvjesni gubitak, to je poseban vid žalovanja, kada ne znate gdje su posmrtni ostaci vaše djece i žalovanja, evo 25 godina nije okončano. Želim da kažem da da je jako važno razgovarati i da je jako bitno da osoba koja pretrpi gubitak dođe na razgovor.
Čak je i Sigmund Freud posvetio veliku pažnju ovom problemu. Osobe gube volju za okolinu, ravnodušnost prema rodbini, stanje šoka, nedostatak želje za bilo kakvom akcijom. Dakle tuga koja nastaje zbog gubitka djeteta psihologija dijeli u sljedeće faze. Moje pitanje je koliko postoji faza tugovanja i kako ih možemo razlikovati?
– Gubici su nešto što ne očekujemo, nešto što je jako teško, a na listi gubitaka koji su najstresniji jeste gubitak djeteta. Taj gubitak teorijski, a ja sam kroz praksu to mogla da vidim, žalovanje za djetetom traje oko 7 godina. Znači, za razliku od nekih drugih gubitaka za koje nekad treba godina ili dvije, koje su iznenadne, bliskih ljudi, međutim gubitak djeteta se procjenjuje da žalovanje traje do 7 godina. Načini žalovanja su individualni, i svako žaluje na svoj način. Ono što sam ja primjetila u praksi da na naše socijalno okruženje ima neke svoje zaključke koji su nekad zasnovani na krivom tumačenju vjerskih postulata, pa onda se recimo zaustavlja žalovanje na način nemoj previše plakati, isplakat ćeš nešto još, ne idi na groblje na mezar to nije dobro, šuti o tome, ne treba previše pričati, i tako dalje, što u konačnici može samo da zakomplikuje žalovanje. Dakle, žalovanje je individualni proces, svako ga prolazi na svoj neki specifičan način, ali ima nekoliko faza koje bi trebalo da navedemo.
Svaka faza se opet individualno prolazi vremenski u zavisnosti od ličnosti osobe, načina na koji je bio gubitak, od starosti djeteta i tako dalje. Prvo ide faza poricanje, kada zapravo osoba ne vjeruje da se to desilo, kada ne želi prihvatiti da se to desilo. Potom ide faza bijesa ili ljutnje koja je usmjerena na ono zašto je svijet takvo mjesto, ako su religiozni ljute se na Boga, zašto ih kažnjava, ljute se na sebe kada nisu možda nešto poduzeli kada su trebali i tako dalje. Zatim ide faza pregovaranja, odnosno faza u kojoj osoba pokušava na neki način da se iskupi za taj gubitak, da nešto radi u vezi s tim gubitkom, da poduzima nešto. Potom ide faza depresije odnosno tuge koja je zapravo suočavanje da te osobe stvarno nema, i veoma često ljudi kažu kako vrijeme protiče sve mi je teže i teže. Na kraju faza prihvatanja. Prihvatanje da se gubitak desio, međutim, tugovanje za tom osobom nije prestalo, nego samo se emocionalno prihvati da je bio gubitak.
Šta se dešava kroz tih 5 faza?
– U biti kroz žalovanje osoba ima zadatak, da i emocionalno prihvati, da integriše taj gubitak, da shvati da zapravo ljubav, recimo prema djetetu ne prestaje samim fizičkim gubitkom djeteta. Put kako ljudi prolaze kroz to je uvijek individualan, i psihološki razgovor, odnosno psihoterapija itekako može pomoći. Ono što ja mislim da negdje može zaustaviti adekvatno žalovanje jesu upravo ovi socijalni stavovi, nekako okolina koja te opominje, i recimo, potreba da se ode da se piju lijekovi. Lijekovi mogu biti samo za umirenje, a proces tugovanja mora da se prođe, da bi osoba mogla normalno da nastavi nekako da živi. Zato se i potiče i verbalizovanje i plakanje i svaka ova faza zapravo ima svoj smisao u životu čovjeka.
Kakve emocije doživljava osoba nakon smrti djeteta?
– Kao što sam ranije rekla, to su i tuga, i bijes. Prvo ide šok, nevjerica, pa onda bijes, ljutnja, tuga, ožalošćenost, i to su emocije koje mogu da se prepliću, i da ih na neki način treba prihvatiti kao prirodne, i samo jedan odgovor organizma na ono što je najbolje za jednog roditelja. Želim reći da se razlikuju žalovanje kod očeva. Jednom prilikom sam radila i sa nekoliko očeva tokom suočavanja sa gubitkom djeteta, i očevi vrlo često krenu u život, ne pokazuju toliko emocionalna svoja stanja, i vrlo često se desi da njihov život bude okončan nakon gubitka, srčanim udarom ili moždanim udarom, jer to je jedan njihov način kako su se zapravo suočili sa ovim gubitkom, jer nisu iskazivali emocije i vrlo često ih ne iskazuju. Ono što se dalje dešava u porodicama gdje postoji gubitak jeste isto da roditelje gubitak nekad poveže, dakle međusobno nađu podršku jedno u drugim, a češći su primjeri gdje su roditelji zapravo optužujući jedno drugo za gubitak djeteta zapravo došli do razvoda braka, jer nisu mogli da se nose sa krivnjama i optužbama zašto se desio gubitak djeteta.
Kakvi ljudi najčešće dolaze kod vas, jeste li ranije imali osobe koje su izgubile djecu pa su razgovarale s Vama?
– Kod mene dolaze normalni ljudi, ljudi koji imaju poteškoće u svakodnevnom funkcionisanju zbog problema u odnosima sa svojim najbližim, pa recimo, to su roditeljske poteškoće, poteškoće adolescenata sa roditeljima, školska problematika, bračna problematika, uspjeh u školi, anksiozna stanja, depresivna stanja, i tako dalje. Dakle, to su uglavnom ljudi koji obavljaju svoje svakodnevne poslove, ali kvalitet njihovog života je ometen jer nisu zadovoljni ili ne znaju nači adekvatan način a da se suočavaju sa određenim problemom koji je aktuelan u njihovom životu. Ne mora imati nikakav konkretan životni problem, već želi da radi na sebi, i to se isto radi kroz psihoterapijski tretman.
Koliko je naučno dokazano da savjeti psihologa pomažu?
– Sva psihologija je egzaktna nauka, znači nauka koja je zasnovana na istraživanjima. Zbog toga su sva psihološka mjerenja prisutna u nauci i tako se mjeri efikasnost određenih postupaka koje psiholog radi. Više bih se osvrnula na psihoterapiju, dokazano je koliko je psihoterapija efikasna i to svaka škola psihoterapijska ima svoja istraživanja kojim potkrepljuje zapravo efikasnost svoje terapijske metode. Generalno, kada pogledate, čovjek je ljudsko biće, socijalizovano ljudsko biće, i razgovor jeste jedan od najljekovitijih metoda kojima je čovjek opskrbljen, samo što mi uvijek ne znamo razgovarati adekvatno, što se moramo učiti razgovaranju i građenju odnosa, tako da to što nismo naučili, gdje smo napravili neke propuste u djetinjstvu, zbog određenih odgojnih postupaka, životnih situacija, zapravo ponovo se uči u psihoterapijskoj ordinaciji.