Ovo je priča o jednom brici, muškom frizeru i berberinu, koji je svojom žovijalnom pojavom razvedravo mušterije. Zvao se Huso, prava raja su ga zbog opsesije Španijom zvala Huso-Hoze-Ole, ali svi su ga znali kao Sjeničkog brijača
Danas svi hoće da su unikat, a ni za nokat nisu ljudima nekad. Samo u vrijeme nama bliske uravnilovke, monotonije jednopartijskog sistema i konfekcije po peesu, iskakali su iza svakog ćoška razni unikati dostojni barem jednog filma i jednog romana. Sve originali originala i unikati unikata.
Ovo je priča o jednom brici, muškom frizeru i berberinu, koji je svojom žovijalnom pojavom razvedravo mušterije. Zvao se Huso, ali svi su ga zvali Sjenički brijač.
Valjda zato što je kao mali došo u Sarajevo iz Sjenice, a brijač valjda zato što se s britvom tako vješto služi ko dobar pisac riječima.
Otvorio je radnju na Grbavici i za kratko vrijeme njegova radnja je postala ko Meštrova butiga u „Velom mistu“. Nema ko se tu nije skupljo, od „Željinih“ igrača i trenera do obližnjih trafikanata, poslovođa u granapima, novinara, vozača autobusa, srednjoškolaca, majstora iz obližnje čuvene Vejsilove slastičarnice, penzionera, kulturnjaka iz Doma kulture, SIZ-ovaca, SUR-ovaca, propalih partijaša i bogataša, a bogami i udbaša.
Sve to šaroliko društvo se kod Huse šišalo, brijalo i štucovalo. A on je oko njih plesao kao najstrasniji igrač flamenka. A evo i zašto.
Ko god bi prvi put ušao u Husinu butigu nije mogo skinuo pogled sa zidova koji su bili prekriveni uramljenim fotografijama španske koride!
U svim veličinama na sve četiri strane, gdje god je bilo prazno mjesto, tu je Huso postavio širok repertoar toreadora i bika – dva smrtna neprijatelja. Na najvećoj su njih dvojica tako blizu da iz bikovskih nozdrva izlazi para dok ga toreador propušta kroz crveni plašt s elegantnim pokretom „ole“.
Pored te su manje s prizorima iz arene, publikom sićušnih glava i bikom koji iz daljine juriša. A u predjelu očiju onih koji čekaju na slobodnim stolicama iznad ogledala je slika na kojoj je frontalno toreador u prepoznatljivoj zlatno-crvenoj kombinaciji s crnom našušurenom kapom i vatrenim platnom u ruci, a do njega mirno na zadnjim nogama sjedi mrki rogati bik.
– To sam ja! – samoljubivo će Huso, koga su prijatelji zbog opsesije Španijom zvali Huso-Hoze-Ole, kad nepoznata mušterija pogled utačka u sliku sa zlatnim ramom.
– Vi???!!! – u nevjerici.
– Ja, nego ko, da neću uramljivat tuđina nekog?! Ja sam taj toreador na slici. Ovo sam u Sevilji, 1958. godine. Tad sam osvojio prvo mjesto na takmičenju Espanja Toreadore kao prvi stranac koji je dobio ovu titulu. I Hemingway mi je lično čestitao i tražio autogram. Žao mi je što se nismo slikali, jer je nekoliko godina poslije prosviro sebi glavu sačmaricom! Eno u vitrini je i pehar, taj drugi s ugraviranim rogovima, a taj prvi – vidiš, otvori slobodno vitrinu, otvori kad ti kažem. E, tako… E, taj je kad sam bio u Rondi, to je mjesto odakle su i počele ove koride, tu mi je za dlaku izmakla pobjeda. Jedan me Španac preteko, mahno je biku sedmostruki torefuete…
Onda bi zabezeknutu mušteriju postavio na stolicu, otreso bi onu kecelju (koja je sasvim slučajno boje krvi) manirom vrsnog toreadora i zakopčao je uz kuckanje cipela ko steperica i pitao: Šta ćemo raditi?
Ta njegova pojava nalik Manuelu iz „Faličnog pansiona“ po svemu je bila bliska poznatom klišeu o španskim toreadorima.
Bio je mršav, koščat, maljuhan, ali uspravan i dostojanstven, brzih pokreta koje je s lahkoćom pravio uz stare španske pjesme o ljepoti Granade i Andaluzije.
U uštirkanom mantilu ispod kojeg se nazirala savršeno popeglana bijela košulja i široka kravata, ko zift crne kose razdijeljene po sredini, on je svoje jutro počinjao uz kafu i ariju Figara iz „Seviljskog berberina“. Ako bi ga ko prekinuo u tom ćeifu, zaškrguto bi zubima baš kao toro prije napada.
– Ko nije vidio Granadu, nije vidio ništa! – ushićeno je govorio dok su mu se oči zadržavale na plakatu omiljenog filma „Toreador Tomi“ na kojem se nacrtani toreador i njegov bik gledaju s ljubavlju.
A kad bi mušterija sjela, tek tad bi se pretvorio u pravog Figara. Dok je na gramofonu puštao ploče Marija Lance o Granadi i čuvenu ariju Habanera iz opere Karmen, sva je radnja tonula u živopisni i nedostižni svijet magije s juga Španije.
A onda bi Sjenički brijač nasapunjo lice začuđenoj mušteriji, isuko friško naoštrenu britvu iz gornjeg džepa svoga mantila, i vještim pokretima iskusnog flamenko plesača, s lijevom rukom na repnjači, a desnom s britvom što sija ko mjesečina, pucketajući prstima okretao se oko svoje ose i oko mušterije. Premještajući britvu iz jedne u drugu ruku, vrtio se oko frapiranog neobrijanog čovjeka, feštajući uz muziku.
– Hoš ti mene brijat il plesat?! Šta igraš s tom britvom oko mene, još ćeš me i posjeć?! – drznuo bi se prigovoriti novodošlija.
– Ja da te posječem! Ha, ha, ha!!! Vidiš ove slike. Ja sam toreador, na milimitar sam s plaštom bikove propušto pored bokova.
– Nisam ja bik, šta ti mene porediš s bikom?!
– Smiri se, bit ćeš obrijan dok kažem „ole“!
I onda bi sav u zanosu završavo svoju tačku. Nestrpljiv i nervozan čovjek koji nije u ovom šou vidio ništa lijepo, dobaci mu: – Ti ne bi mogo uć ni u Čevljanoviće, a kamoli u špansku koridu!
Huso se razjari ko bik kojem se prikazalo crveno, otrgnu onaj čaršaf s njega, prebaci ga iz jedne u drugu ruku i zakovitla kao pravi toreador koji čeka ovacije publike. Pa zapjeva sam bez gramofona ovoga puta: La-la-la-lala-lalala-la-lala-lalalala, torea-dor, tore-ador…. Procupka nogicama, uhvati ovog za mišku, zamahnu onom crvenom keceljem i otpjeva mu dok ga je ispraćao prema vratima završnu ariju: Marš napoljeee, lalala-lala. Nemoj da bi više došaooo! Lalala-la-la.
xxx
Nekad ljudi nisu morali putovat da bi vidjeli neku zemlju. Njihova duša je putovala.
Sjenički brijač je, ja mu vjerujum, zaoprave bio toreador.