Mnogo je volio svoj narod i svoju Bosnu, za koju je obukao i vojnu odoru, braneći je i perom i oružjem od agresora. Ibrišimovićevu karijeru obilježio je roman ”Vječnik“, kapitalno djelo na kojem je radio 47 godina, a za koje ga je Društvo pisaca BiH kandidiralo za Nobelovu nagradu
Punih 10 godina među nama nije jedan od najvećih bosanskohercegovačkih patriota, književnik, publicist, urednik, vajar, vječnik oštrog pera Nedžad Ibrišimović, čija genijalnost ni danas nije izblijedjela. Bio je veliki perfekcionist pa je, kako je sam govorio, pisao teško i porađao književnost, osjećajući ogromnu odgovornost prema knjigama i čitateljima. Želio je da, kada na papiru napiše „kiša“, papir postane mokar, da svaka rečenica u njegovoj knjizi ili tekstu bude „živa“, puna i moćna, kako bi čitatelja navodila na razmišljanje i učila. Mnogo je volio svoj narod i svoju Bosnu, za koju je obukao i vojnu odoru, braneći je i perom i oružjem od agresora. U toj ljubavi ovaj genijalni sin svoje domovine pronalazio je i najveću ispiraciju.
Bosna, to je jedna dobra zemlja
kad plače klobučaju kiseljaci
sagni se i pij, niko se ne ljuti
U Bosni ima jedna tišina
u toj tišini jedna njiva
u toj njivi obeharalo stablo
Zimi Bosna po svu noć srebrom zvoni
Bosna ima Bosanca
Kad Bosanac liježe na počinak
on polahko glavu spušta na zemlju
da zemlju ne povrijedi
Bosna ima majku
Majka se popne na brdo iznad pruge
pa mahne mašinovođi
Majka mahne mašinovođi
a lokomotiva krisne
Bosna ima kuću
u kući živi starica
njen osmijeh je ajet o Džennetu
Izuj obuću kad prelaziš
Koranu, Glinu
Savu i Drinu
Operi noge u rijekama
Bosna je ćilimom zastrta (Bosna)
Prvo djelo napisao u 13. godini
Nežad Ibrišimović rođen je 1940. godine u Sarajevu. Nakon prerane očeve smrti, usljed djejstava tokom Drugog svjetskog rata, kao trogodišnjak seli s majkom u Žepče, gdje je završio osnovnu školu. U Sarajevo se vraća da bi pohađao Srednju školu za primijenjene umjetnosti, Odsjek vajarstvo, a potom i studij filozofije na Filozofskom fakultetu. Počeo je rano pisati, već u 13. godini, a 1964. godine postao je i zvanično najmlađi književnik u Bosni i Hercegovini.
Skulpture sa sjenama
– Pisac sam odavno, od rođenja, objavio sam prvu noveletu s trinaest godina, prvu ozbiljniju priču s osamnaest, ali, kad malo o tome razmislim, uviđam nešto neobično, a to je da još nisam odlučio da li da budem pisac – govorio je u svom prepoznatljivom maniru Ibrišimović.
Njegova najznačajnija književna djela su: „Zlatni most“, „Ugursuz“, „Karabeg“, „Glas koji je pukao o Egidiju“, „Zmaj od Bosne“, „Braća i veziri“, „Knjiga Adema Kahrimana“, „Vječnik“… Osim književnošću, bavio i novinarstvom. Bio je urednik u „Našim danima“ i „Oslobođenju“, te glavni i odgovorni urednik časopisa za književnost „Život“, od 1995. do 1998. godine. Neko vrijeme Ibrišimović je radio kao nastavnik u Goraždu, a svoja vajarska djela prikazao je u desetak samostalnih izložbi.
Među brojnim nagradama koje je dobio ističu se: „Šestoaprilska nagrada“ grada Sarajeva za roman „Ugursuz“, Prva nagrada za televizijsku adaptaciju „Ugursuza“ na Bledskom festivalu, Godišnja nagrada Izdavačke kuće „Svjetlost“ za roman „Karabeg“, Godišnja nagrada Izdavačke kuće „Veselin Masleša“ za roman „Braća i veziri“, Nagrada Društva pisaca BiH za knjigu „Knjiga Adema Kahrimana“, Nagrada „Skender Kulenović“ za „Izabrana djela I-X“, Godišnja nagrada Udruženja izdavača i knjižara BiH za roman „Vječnik“, nagrade BZK „Preporod“ i „Hasan Kaimija“ za roman „Vječnik“.
Roman pisan 47 godina
Ibrišimovićevu karijeru obilježio je roman ”Vječnik“, kapitalno djelo na kojem je radio 47 godina, a za koje ga je Društvo pisaca BiH kandidiralo za Nobelovu nagradu. Pisao ga je, kako je sam kazivao, cijeloga života. A posljednje njegovo djelo „El-Hidrova knjiga“ je, ustvari, nastavak „Vječnika“. Prema mišljenju Nedžadovog sina Ora, ali i mnogih domaćih i svjetskih intelektualaca, za “Vječnika“ i “El-Hidrovu knjigu“ njegov otac je trebao dobiti Nobelovu nagradu.
– Sama nominacija je velika stvar i donijela nam je mnogo radosti. Ali, lično mislim da se za nominaciju treba dobro pripremiti i uraditi sve prema njihovim pravilima i procedurama. Jer, ako se to dobro ne pripremi, knjiga koja je možda i najbolja, poput “Vječnika“, neće doći do žirija koji odlučuje. A onda je pitanje da li se nagrađuje kvalitet ili nešto sasvim drugo – kazao je Oro.
Najčešće teme u djelima Nedžada Ibrišimovića su Bosna i Hercegovina i bošnjački narod. Njegova, kako ju je sam imenovao, “muslimanska trilogija“ („Ugursuz“, „Karabeg“ i „Braća i veziri“) mnogo govori o našoj zemlji i njenoj stvarnoj historiji, koja je nerijetko prešućivana i sakrivana, dajući nam lekcije za budućnost.
– Ne vidim šta to čovjek ima osim pamćenja i sjećanja! Davno sam se još usudio izreći da prošlost nije prošla, a da je historija jedna neiscrpna, živa, stvarna, faktička, pulsirajuća storija i za onog koji hoće da piše i za onog koji hoće da čita – govorio je Ibrišimović o svojoj smjelosti u opisima bosanskohercegovačke historijske realnosti.
– Obraćao se piscima, Bošnjacima, koji pokušavaju u posljednje vrijeme da naprave ravnotežu, balans, unoseći u svoju kulturu i književnost elemente tuđe kulture, odnosno književnosti, u nekim slučajevima srpske, tj. hrvatske. Ponosio se svojom vjerom, svojom pripadnošću bosanskom narodu, zahvaljivao bi svojim precima što je rođen upravo u toj vjeri na koju se oslanjao u svim teškim trenucima svog života – izjavio je Nedžadov mlađi sin Zlatan.
Djela Nedžada Ibrišimovića prevedena su na: engleski, njemački, španski, češki, arapski, turski i albanski jezik.
Pisac koji je klesao sjene
Ibrišimovićev prijatelj i sljedbenik u književnoj riječi, Miljenko Jergović, dao je Nedžadu metaforičan, ali znakovit epitet pisca koji je klesao sjene. I zaista, u svojim skulpturama Ibrišimović je istezao ljudsku figuru u izduženu sjenu čovjeka u jutarnjem svjetlu, simbolizirajući time čovjekovu vječnu potrebu da vidi dalje od prepreka i ograničenja.
– Uspio sam izvajati nekoliko skulptura na kojima ne preovladavaju greške i to smatram svojim velikim uspjehom. I kad vajam i kad crtam i kad slikam i kad pišem, uvijek i nehotično pokušavam izraziti istu stvar, u likovnom to je sjenka i odraz, u pismenu stvarno i privid, a šta je to uistinu, još ne znam – kazivao je Ibrišimović.
Sjećanje na ovu ljudsku i intelektualnu veličinu živi u njegovim djelima i ljudima koji su ga poznavali, a kako je bilo živjeti i odrastati uz velikana najbolje znaju članovi Nedžadove porodice: supruga Nihada, kćerke Nafija i Rabija, te sinovi Oro i Zlatan. Ibrišimovićev stariji sin Oro je to u jednoj od svojih medijskih izjava dočarao ovim riječima:
– Nije bilo jednostavno, ali kao djeca naučili smo se disciplini, poštovanju prema radu, prema drugima, važnosti odnosa među ljudima. Savjetovao nas je da budemo ljubazni, pošteni, jaki i svoji. Da ljude djelimo na dobre i loše, ali i da se i prema lošima odnosimo veoma lijepo i civilizirano. Da nije bitno materijalno, već duhovno, da ne potcjenjujemo nikoga i da pomažemo ljudima. Da nam je duša uvijek puna i živa. Sve to je napisano i u knjigama i dobar čitalac to zna prepoznati.
Nedžad Ibrišimović preminuo je u 71. godini života, 15. septembra 2011. godine, u Sarajevu.
BIO JEDNOM JEDAN…
Bio jedan car i bio car i ništa više.
A bila jedna ljepotica, bila lijepa, bila prelijepa i
– ništa više.
A bio jedan prosjak, samo prosjak i ništa više.
A bio jedan bogat, samo bogat, i ništa više.
A bio jedan pehlivan, bio samo pehlivan.
A bio jedan darovit da darovitiji ne može biti,
darovit i ništa više.
A bio jedan mudrac, bio samo mudar.
A bio jedan sažaljiv.
A bio jedan duševan.
A bio jedan samo jak, samo jak i ništa više.
A bio jedan za džabe.
A bio jedan onako.
I bio jedan.