‘Vrlo je važno u životu da imamo jedan drugom nešto da ispričamo’, govorio je Ćamil Sijarić, jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih i crnogorskih pisaca, koji nam je u svojim djelima vjerodostojno dočarao život ljudi i događaje iz vremena u kojem je djelovao. Isticao se svojim izuzetnim darom za usmeno kazivanje, te je, za razliku od ostalih kolega književnika, svaku svoju pripovijetku prvo ispričao pa potom zapisao, naglašavajući da umiljato i istinito pričati i pisati znači biti saradnik života, a da se pričajući i slušajući priče dva puta živi.
Iako je većinu života proveo u BiH i Sarajevu, gdje je i preminuo u saobraćajnoj nesreći prije 32 godine, 6. decembra 1989., njegove priče i romani uglavnom opisuju ljude, običaje i događaje iz rodnoga Sandžaka.
– Pisac bez zavičaja je kao kuća bez temelja. Zavičaj, to je neka nježnost koja vas oblije pri svakom sjećanju na njega, to je neki mir koji vas obuzima i neki zvukovi koje čujete samo vi. I tu, u Bihoru, kraju u kome su živjeli junaci mog romana „Bihorci“, kad podigneš kamen, otkriješ priču. U Bihoru su svi ljudi pripovjedači – objašnjavao je Sijarić zašto je zavičaj glavna tema u njegovim djelima.
– Pravo je uživanje piti vodu i umivati se na našoj seoskoj česmi i zatim umiven i osvježen sjesti u hlad i pričati priče sa svojim ljudima. Ovdje dolijeću i ptice; i ponekad ih sleti i desetak i ja se tada ne mičem, nek se ptice napiju – opisivao je Ćamil česmu u svojim rodnim Šipovicama, gdje je često dolazio.
Komunistički aktivizam
Ćamil Sijarić rođen je 18. decembra 1913. godine u selu Šipovice kod Bijelog Polja, u Crnoj Gori, u bogatoj zemljoradničkoj porodici Šabana i Elmaze Sijarić. Ni oca ni majku nije upamtio, jer su umrli dok je bio vrlo mali, prvo otac, a ubrzo potom i majka, odmah nakon što je rodila Ćamilovog mlađeg brata Šabana. Brigu o dječacima preuzeo je očev brat Ilijaz.
U Godijevu je Ćamil završio osnovnu školu, a potom se upisao u Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju. Tada je počeo pisati svoje prve pjesme, objavljujući ih u školskom listu „Vesnik“, 1929. godine. Zbog političkog aktivizma Sijarića 1935. godine izbacuju iz Medrese, te on nastavlja školovanje u Gimnaziji u Vranju, a 1937. godine upisuje Pravni fakultet u Beogradu. Sve vrijeme je i politički aktivan, učestvuje u demonstracijama, štrajkovima i postaje član Komunističke partije Jugoslavije.
Tokom Drugog svjetskog rata Sijarić je radio kao službenik u sudovima u Mostaru, Bosanskoj Gradišci, Banjoj Luci i Sarajevu, sarađujući sve vrijeme s Narodnooslobodilačkim pokretom Jugoslavije. Istovremeno piše i objavljuje pjesme u beogradskim, ali i sarajevskim časopisima „Žena danas“ i „Gajret“, a poslije Drugog svjetskog rata i u „Zori“, „Novoj ženi“, „Brazdi“, „Oslobođenju“.
Do 1948. godine Ćamil je radio kao dramaturg u Narodnom pozorištu u Banjoj Luci, a potom postaje službenik Ministarstva prosvjete Narodne republike Bosne i Hercegovine, radeći za izdavačko preduzeće „Svjetlost“, ali ubrzo prelazi u časopis „Zadrugar“. Godine 1951., zapošljava se u literarnoj sekciji Radio Sarajeva, gdje je radio sve do 1983., kada je penzioniran.
Književna djelatnost
Sijarić je po završetku Drugog svjetskog rata bio sekretar Vijeća narodne časti i pomoćnik sekretara Sreskog narodnog suda u Banjoj Luci, te je među prvima nakon rata, 1. maja 1945., ušao u logor Jasenovac. Sve što je tada vidio i doživio pretočio je u knjigu. Kazivao je da se skoro godinu oporavljao od onoga što je vidio u Jasenovcu.
Prvu zbirku Ćamilovih pripovijedaka „Ram bulja“ objavila je sarajevska „Svjetlost“ 1953. godine, koja je odmah bila zapažena i nagrađena tek ustanovljenom godišnjom nagradom Udruženja književnika. Na anonimnom konkursu „Narodne prosvjete“ Sijarić osvaja prvu nagradu za roman „Bihorci“, koja je u to vrijeme iznosila milion dinara i bila najveća novčana nagrada u Jugoslaviji. I za drugu zbirku pripovijedaka „Zelen prsten na vodi“, objavljenu 1957. godine, Ćamil dobija godišnju nagradu Udruženja književnika.
Drugi roman „Kuću kućom čine lastavice“ i treću zbirku pripovijedaka „Naša snaha i mi momci“ objavljuje 1962. godine, a treći roman „Mojkovačka bitka“ 1968., za koji je nagrađen je 27-julskom nagradom Bosne i Hercegovine, tada najznačajnijom nagradom u BiH.
Godine 1969., Sijarić postaje dopisni član Akademije nauka i umjetnosti BiH, a dvije godine kasnije i redovni član. Bio je najplodniji bošnjački pisac svoga vremena, te je objavio i knjigu „Sablja“ (1969), zbirku putopisa „Zapisi o gradovima“ (1970), roman „Konak“ (1971), koji je nagrađen crnogorskom 13- julskom nagradom, zbirke priča „Kad devojka spava to je kao kad miriše jabuka“ (1973) i „Zapisi o gradovima“ (II), romane „Carska vojska“ (1976) i „Raška zemlja Rascija“ (1979), zbirku pripovijedaka „Francuski pamuk“ (1980) za koju je dobio prestižnu Andrićevu nagradu, pa „Izabrane pripovijetke“ iste godine, a 1981. godine Izdavačka kuća „Veselin Masleša“ objavila je njegova „Izabrana djela“ (I-X). Godine 1982., objavljuje „Priče kod vode“, a knjiga sjećanja na prizore iz zloglasnog logora „Oslobođeni Jasenovac“ štampana je ponovo u Sarajevu 1983. Slijede „Pripovijetke“ (1984), „Rimski prsten“ (1986), „Herceg-Bosno i tvoji gradovi“ (1986), pa opet „Pripovijetke“ (1987), a 1988. godine u beogradskom BIGZ-u objavljuje svoju prvu zbirku pjesama „Lirika“. U Sarajevu je 1989. godine, za njegovog života objavljena knjiga „Miris lišća orahova“, a posthumno su objavljeni: „Drvo kraj Akova“ (1990), „Koliba na nebu“ (1990/91) i „Izabrana djela (I-X) 2000. godine. Ćamil je, osim pisanja, volio putovanja i mnogo putovao, a njegova djela prevedena su na više svjetskih jezika.
Pečat u bh. kulturi
Osman-Faruk Sijarić
Sijarić je bio u braku sa Sabinom Fehimović, kojoj je posvetio pjesmu „Breza“, a s kojom je dobio kćerku i sina. U vrijeme kad su se upoznali, Sabina je bila studentica matematike, hemije i fizike iz Mostara. Vjenčali su se 1941. godine.
Osman-Faruk Sijarić, Ćamilov sin, preminuo je u 78. godini, 19. januara 2021., a bio je maestro violine, profesor i dekan Muzičke akademije u Sarajevu, koji je, poput svoga oca, također ostavio veliki trag i pečat u bosanskohercegovačkoj kulturi.
Tri škole nose ime Ćamila Sijarića – u Sarajevu, Novom Pazaru i Nemili kod Zenice. Nekoliko gradova – Novi Pazar, Podgorica, Tutin, Nova Varoš, Brčko… imaju ulice ovog bosanskohercegovačkog i crnogorskog pisca. U Novom Pazaru dodjeljuje se književna nagrada ”Pero Ćamila Sijarića”, a u Bijelom Polju postoji i Dan sjećanja na Ćamila Sijarića. Izgrađena je i česma u njegovom rodnom selu Šipovice u spomen na velikog pisca.
U Sarajevu je bila postavljena bista Ćamila Sijarića u Malom parku, koja je ukradena, ali je prije nekoliko godina vajar Enis Sivac izradio i postavio novu bistu omiljenog pisca.
Odlomak iz romana Bihorci
A stara Nurka je govorila:
– O Halimačo, o rode moj, da nabavite selu hodžu. Izaći će selo iz vjere, podivljaće, o Halimačo.
I Rašljani su tražili hodžu, nego hodže skupe, traže mnogo. I nova godina, pa nova cijena. Slabih ima na svakom koraku, no slaba neće. Naiđi tako pa pitaju:
– Merhaba ti, brate u vjeri.
– Merhaba, hodža.
– Molite l’ se Bogu?
– Mi ne vala. Sem jednog jedinog, a i taj je umro.
I hodža produži.
Zaboravio sam ljubavne riječi
Zaboravio sam ljubavne riječi
Koje sam ti onda šaptao.
Ali pamtim kako bi list
Odozgo s grane
Na tebe,
Na mene,
Pao.
Neću otići na ono mjesto.
Mogao bi list sa grane da pane
Kao i prije –
A tebe tu nije,
Ni mene.