Iva Filipović za “Azru” : U Busovači se običaji još poštuju u ovo toksično vrijeme brzog načina života

Piše: L. K. P.

Iva Filipović u filmskom ostvarenju „Amanet“, koji je osvojio publiku širom Bosne i Hercegovine, glumi Aminu, glavnu žensku ulogu koja čeka povratak svoje velike ljubavi Asada. Za lijepu Ivu ovo je bilo prvo glumačko iskustvo. Magistrirala je na Akademiji likovne umjetnosti u Sarajevu, produkt dizajn, a trenutno radi u osnovnoj školi kao nastavnica likovne i tehničke kulture, ali i kao direktorica kina Theatre u Busovači, njenom rodnom gradu.

– Osoba sam koja voli dinamiku, koja ne preferira statičan način života. Volim stvarati i volim stvaralaštvo u različitim granama umjetnosti. Za sebe kažem da jesam umjetnik, ali i dizajner. Sa sestrom posjedujem krojački salon, unutar kojeg moje ideje bivaju realizirane. Inače, u mojoj porodici krojački zanat je tradicija i iz tog razloga i valjda ta ljubav prema modi i tekstilu generalno. Često slikam, pjevam u horu, poeziju obožavam, pa ponekad za sebe i pišem neke pjesme, fotografiram, a evo imala sam čast i pronaći se na filmu. Gluma generalno je za mene uvijek bila fascinantna. Kroz samo snimanje filma i evo nakon snimanja, u sebi osjećam, zapravo, pomiješane emocije i energije, koje rezultiraju moj unutarnji mir i zadovoljstvo – priznaje Filipović u razgovoru za magazin „Azra“ i otkriva kako je dobila ulogu u filmu „Amanet“, da li se trud filmske ekipe isplatio, kako je proteklo snimanje, kliko poznaje bh. običaje i gdje se vidi u budućnosti.

Jedna ste od glavnih glumica filma „Amanet“ koji osvaja publiku širom Bosne i Hercegovine. Ovo Vam je prvo veće glumačko iskustvo?

–  Uloga Amine u filmu ”Amanet” jeste moje prvo glumačko iskustvo. Tumačim lik zaljubljene djevojke, koja na sve načine pokušava postići svoje ciljeve i ispred sebe postavlja rizike od neispunjenja ciljeva u ljubavnom smislu. Sam scenarij je meni posebno drag, jer je riječ o jednoj lijepoj priči protkanoj emocijama i vraćanju nas ljudi na promišljanje o istinskim ljudskim vrijednostima, na koje smo danas, nažalost, i zaboravili, od samog značenja poštenja, prijateljstva, pa  i ljubavi. Za film se kaže da je proizvod, ja se ne bih saglasila s tim. Film ”Amanet” kroz svoju toplu ljudsku priču prikazuje malog čovjeka, ali i njegovu dušu,  jer je rezultat rada ljudi punih pozitivne energije, emocije i ljubavi.

Koliko Vam znači što je publika oduševljena filmom i što se trud isplatio?

– Najiskrenije, znači mi mnogo, ne iz razloga što se nekolicina nas izravno suočava s određenom dozom popularnosti, nego što ipak ima nade za naše društvo i mentalitet generalno. Trebamo biti svjesni da je film ”Amanet” nastao od jako male količine sredstava, te da ga nisu podržali oni koji su trebali da to učine. No, nama je najveći uspjeh što smo ipak s jako malo sredstava napravili kvalitetnu priču koju su prepoznali i osjetili ljudi.

Kakve utiske nosite sa snimanja?

– Nastranu što sa snimanja nosimo svi različite angdote i zanimljiva iskustva, ono koje je za mene najznačajnije jeste ta spontana povezanost između nas koja se dogodila. Većina nas se nije poznavala, no ono što je jako znamiljivo je situacija da smo svi jako rano dolazili na snimanje, ali uvijek svi ispunjeni pozitivnom energijom. Smijeh je bio konstantno prisutan. Na kraju smo postali kao jedna porodica. Možda baš i tu ljubav koja se dogodila između nas, publika prepoznaje i reagira s oduševljenjem. Ja sam presretna i preponosna na činjenicu da sam se pronašla u okruženju divnih ljudi, ljudi koji iza sebe imaju ozbiljne godine iskustva u glumi. Kada vas glumačka diva Faketa Salihbegović Avdagić ili Sabina Kulenović zagrle i nazovu kolegicom, pa dobronamjerno nasavjetuju o svemu u poslu, ali i životu generalno, možete misliti tog osjećaja zadovoljstva i sreće.

Da li ste se s nekim od kolega nastavili i privatno družiti?

– Ono što je zanimljivo jeste da mi i poslije svega imamo i dalje viber grupu putem koje svi komuniciramo. Svi smo nekako ostali u jako dobrim odnosima i s vremena na vrijeme se i družimo, jer većina nas je iz malih sredina, gdje se često i viđamo. Ja sam iz Busovače, a mnogo mladih ljudi koji su se pronašli u filmu su iz Busovače. Mi se prije nismo ni poznavali, no eto sada se često družimo i imamo jako lijep odnos. No, ipak moram izdvojiti upoznavanje s glumcem Zlatanom Školjićem, s kojim se nakon svega i privatno družim.

Kako je došlo do toga da ste dobili ulogu u filmu?

– Bio je objavljen javni konkurs. Ja sam tada bila u nekom periodu života gdje mi je bila potrebna promjena i neki iskorak u domenu u kojemu do tada nisam imala doticaj. Bez da sam ikome išta rekla, ja sam se prijavila i bila sam pozvana na audiciju. Došla sam na audiciju i pronašla se u skupini ljudi koji su „ozbiljni igrači“ na tom terenu, odnosno profesionalni glumci, ljudi koji su se već pronašli ili u nekim predstavama u pozorištima, na video-spotovima, reklamama i slično. Shvatila sam da mi je konkurencija prejaka i kako sam izašla sa posla, tražila sam da prva prođem test. Na čitanju teksta ja sam imala ishitrenu spontanu reakciju na direktan fizički kontakt glumca i odreagirala, što je u konačnici izgleda i bilo presudno za odabir mene u tumačenju glavnog ženskog lika u filmu.

Kako je proteklo snimanje, je li Vam neka scena ostala posebno upečatljiva?

– Snimanje je definitivno obilježilo, ne samo naše ljeto, nego i naše živote. Cijela ekipa će rado spominjati u budućnosti ljeto 2022. godine. Naime, snimanje filma je trajalo nepuni mjesec intenzivnog rada. Dolazili smo na snimanje rano,a odlazili kasno. Kući sam dolazila navečer  fizički umorna, ali psihički jako ispunjena i odmorna, sretna. Kažem, to je krug veoma pozitivnih ljudi, vrijednih, odgovornih, kvalitetnih ljudi. I sama lokacija, na kojoj smo snimali je doprinijela tome. Malo selo s nekoliko kuća i porodica, daleko od urbanog okruženja i brzog načina života, tu kao da je stao život.

Svaka scena priča svoju priču i za svaku vezujem određene situacije i anegdote, no scena kada smo snimali na slapu mi je ostala baš urezana u sjećanje. Snimali smo scenu, Zlatan i ja, kako trčimo do slapa. S jedne strane je uzbrdica, a s druge je litica, jako strma. Putić je uzak nekih pola metra, ali je strm. Mi smo imali zadatak da trčimo tim putićem do slapa. Ja se inače jako plašim visine, pa sam se sva tresla. Zlatan je pokušavao Mirzu da odgovori od toga, ali ja sam plašljivo rekla da ću probati zbog jake želje cijele ekipe za tom scenom. No, kako se svaka scena snima po nekoliko puta, ja sam već treći put zaboravila na tu liticu i lagano trčkarala. Na kraju sam pitala hoćemo li opet.

Da li ste dobili neke nove poslovne ponude i gdje se vidite u budućnosti?

– Za sada nisam, no voljela bih se okušati u nekom vidu reklame ili video-spota.

Priča filma je o ljubavi, prijateljstvu i običajima. Koliko su Vama kao mladoj osobi bliski naši običaji?

– Mene je odgojila, mogu slobodno reći,  moja pokojna baka, koja je uz pomoć pokojnoga djeda u mene usadila te neke stvari koje su od krucijalne važnosti za bilo koji odnos. Zajedno s mojim roditeljima radili su na tome da nas pravilno upute u život generalno, da naučimo voljeti, pomoći, poštivati, ali i zahvaliti. Imala sam tu životnu priliku da odrastam u malom gradiću, u mojoj lijepoj Busovači, gdje određeni stari običaji se poštuju i danas u ovo toksično vrijeme brzog načina života. Za današnje društvo, koje ja zovem društvo spektakla, nije ništa bitno niti znaju cijeniti prave stvari. Sve se svelo na materijalni interes, ne poznaju šta znači riječ prijateljstvo niti ljubav. Iz tog razloga, ovaj film je kao mali podsjetnik na ono kakvi, zapravo, trebamo biti.

Prije se, kažu, živjelo i voljelo dušom. Kako gledate na današnja vremena?

– Prije su ljudi znali posložiti prioritete u životu, od jako malo napravili bismo jako puno. I prije je kušnja bila prisutna, samo su ljudi bili generalno skromni i zadovoljni, pa nisu nasjedali lako. No, danas, kušnja društvo zavodi tendencijama trendova, koje mijenja preko noći. Za rezultat imamo mladost koja nasjeda na sve to bez razmišljanja, te ne spoznaje što je istinski osjećaj niti empatija. Emotivno smo sebični i jako zatvoreni.

Da li ste Vi pronašli svoju srodnu dušu?

– Ako ste sretni samo kada imate nekoga pored sebe, vi zapravo i niste sretni. Smatram da mlada osoba kao što sam ja treba da shvati život, da nađe unutarnji mir od silne najezde toksično brzog načina života, da spozna što joj pričinjava zadovoljstvo i harmoniju. Tek tada, kada sebe same učinimo sretnima, možemo krenuti u potragu za srodnom dušom i s nekim biti istinski sretan. S druge strane, ja sam osoba s jako dinamičnim tempom života. Svaki dan je maksimalno ispunjen i često unaprijed isplaniran. Volim prirodu, šetnje, humor, druženja, puna sam energije. Još nisam pronašla osobu koja može ispratiti moj tempo života.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti