Suana je jaka, vesela, nasmijana i to nam daje snagu za dalje. Za sve se borimo i snalazimo sami. Nisam se nikada pitala zašto baš mi, tako je suđeno, tako je Bog odredio i naše je da prihvatimo, živimo i borimo se. Ne postoji mogućnost da radim bilo šta izvan kuće
Često nismo ni svjesni koliko je istinskih i pravih heroja oko nas. Naizgled obični, a tako posebni ljudi koji svoju životnu borbu vode među svoja četiri zida, a iz toga izvuku ono najbolje moguće. Jednu takvu pronašli smo u Facebook grupi „Ilmi batin“, koja je svoju tešku, ali inspirativnu životnu priču odlučila podijeliti s „Azrom“. Najsretniji trenutak u životu buduće majke Rukije Fejzi (39) iz Viteza pretvorio se u najteži. Njena tek rođena kćerkica prilikom porođaja dobila je krvarenje u mozgu koje je uzrokovalo brojne dijagnoze. Suana, danas trinaestogodišnja djevojčica, ne kreće se, ne vidi i hrani se na špricu. Najveći oslonac i podrška joj je upravo majka Rukija, koja joj je podredila cijeli svoj život.
S čim se sve Vaša kćerka Suana suočava?
– Suana je po rođenju imala krvarenje u mozgu koje je uzrokovalo mnoge dijagnoze, mikrocefaliju, West sindrom, epilepsiju, cerebralnu paralizu. Suana ne vidi i hrani se na špricu.
Koliko je teško za jednog roditelja prihvatiti činjenicu da Vama i Vašem djetetu predstoji životna borba? Jeste li se ikada zapitali ‘zašto baš mi’?
– Suana po rođenju nije proplakala, probudila se i bila je dva mjeseca u inkubatoru. Doktori su nam rekli da je bolje da se i ne probudi, jer ima velika oštećenja. Mi smo samo Boga molili da se to desi i bili smo spremi boriti se i brinuti za svoje prvo dijete, svoju djevojčicu. Strah i borba za njen život su prisutni od prvog dana. Nisam se nikada pitala zašto baš mi, tako je suđeno, tako je Bog odredio i naše je da prihvatimo, živimo i borimo se.
Šta je Vaš najveći strah kao majke? Čime se hrabrite i motivirate u teškim momentima?
– Najveći strah je strah za Suanin život. Pri svakoj njenoj dodatnoj bolesti, prehladi, upali pluća, odlasku u bolnicu srce nam stane. Ali, preživjeli smo mnogo toga, bile i po mjesec u bolnici. Suana je jaka, vesela, nasmijana i to nam daje snagu za dalje.
Primate li neku pomoć od države, organizacija?
– Od države za ovih 13 godina ima invalidninu od 384 marke, koja nije dovoljna za lijekove, hranu. Za sve se borimo i snalazimo sami od kolica do svih ostalih ortopedskih pomagala.
Vaš profil na Facebooku je zaista inspirativan. Osim brige za svoju djevojčicu, imate još jednog sina, supruga ste, stižete i da pravite i prodajete kolače, uzgajate vrt. Kako sve to postižete?
– Nisam imala priliku da radim ono za šta sam se školovala. Ne postoji mogućnost da radim bilo šta izvan kuće, tako da se ja zabavim u kući i oko kuće. Volim biljke, cvijeće, zelenilo, kolače. To me opušta i tako sam spojila ugodno s korisnim.
Kako izgleda Vaša svakodnevica? Ko Vam najviše pomaže?
– Ranoranilac sam. Dok svi spavaju, ja pijem kafu i punim baterije. Planirati ne možemo mnogo, jer sve zavisi od Suaninog stanja i raspoloženja. U moju svakodnevicu spada njeno hranjenje, terapije i presvlačenje. Kao da imate bebu 24 sata. Kada Suana sluša crtane filmove i pjesmice, mirna je i ja onda imam vremena za posao. Najveću pomoć imam od sina i muža, rasporedimo obaveze i dok jedni rade, drugi su sa Suanom i tako na smjenu svakodnevno.
Kako ste počeli s prodajom kolača? Koliko Vas ispunjava ta obaveza?
– Prije skoro dva mjeseca sam počela s pripremom i prodajom kolača. Zima, povrće u plastenicima miruje, čeka sunce i toplije vrijeme. Ja nemam šta da radim i krenem da pravim kolače za porodicu, prijatelje, komšije. Ja presretna, a kolačići stigli čak do Crne Gore.
Koliko Vam znači podrška žena koje ste upoznale u grupi „Ilmi batin“? Imaju samo riječi hvale za Vas, a članstvo Vam je donijelo i nešto vrijedno.
– U grupi „Ilmi batin“ sam od samog osnivanja. Nemam riječi kojim bih se mogla zahvaliti svim divnim ženama koje su uz mene od mog prvog objavljenog posta u grupi. A, od gospođe Irme, osnivačice grupe, nisam upoznala većeg humanistu i boljeg čovjeka. Inače, ne igram igre na sreću, a u ovoj grupi po prvi put okušam sreću i osvojim plastenik.
Uspijevate li naći vremena za sebe? Kako se najbolje odmorite?
– Uz sve obaveze stignem i da odmorim. Usrećuju me sitnice, cvijeće, šoljice dekoracije… Moj odmor u mom domu i šarenilu.