– Biti spreman, to je sve – kaže Hamlet. I zaista njih dvojica su spremni na sve – slagat’, ukrast’, prevarit’, potvorit’ i u anđela se pretvorit’ – sve pa sve.
Nije potreban razlog. Oni su u paru. Hamlet i Ofajlio. Dva promašena čovjeka i u ljubavi i u karijeri i kod ljudi. Sami sebe tješiteljski zovu umorni boemi.
Na prvu ih je smiješno vidjeti u paru. Al’ samo na prvu. Poslije ti se samo kaže da su rođeni jedan za drugog. Hamlet je karikatura viteza. Nosi čak i one erolflinovske brčiće iznad debele pavijanske gornje usne i sav je usukan k’o kadaif. Dok je Ofajlio bezobrazno debeo, s tolkom stomačinom da mu je svako neuspješno mršanje donijelo na desetke strija k’o da se on naš’o na porođajnom stolu a ne njegova žena. S obzirom na to da ga bije glas da je muška ofajla (odatle je i proizaš’o njegov nadimak Ofajlio), ne bi nas ni začudilo da je nekad bio žensko pa da se analogno tome i porađ’o.
Znači, debeli i mršavi – to nekako ide jedno uz drugo. Imaju oni još mnogo sličnosti. Prvo, ortodoksni su ženomrsci. Naizgled, puna im usta hvalospjeva o svojim uspjesima kod žena, a svaki njihov bliski susret sa ženom završio je neslavno. Obojica imaju dva braka iza sebe i obojica su dobila po dvoje djece. Ofajlio je svoju prvu ženu zatek’o s drugim u krevetu, jer je ova shvatila da njen frizirani muž više voli neke slobodnije varijante seksualnog druženja pa nije imala izbora nego da s nekim tradicionalnijim podijeli svoju strast. A i druga sve zna, al’ se zbog patrijarhalnih roditelja ne razvodi nego žive odvojeno na pristojnoj udaljenosti. I dok je Ofajlio, shodno svojoj ženskastoj prirodi, čisti pokvarenjak, Hamlet je čista šiza. Baš kako ih je i sam Shakespeare opis’o.
Hamletovu psihopatsku narav najvjernije je na svojoj koži iskusila njegova druga žena; prva je pobjegla glavom bez obzira. On je nju opanjk’o pred svijetom na bigajri hak, istjer’o je s dvoje djece iz kuće, ostavio golu i bosu k’o prut, prevario je, pripisujući sve nekretnine na svoje roditelje i pride još ne daje banke za alimentaciju. Ali, čim ga se kutarisala, hvala Bogu, žena se davranisala. I sad je on tugom otrovan. Pati što je nju krenulo na svim poljima.
Ofajlio je pokret’o nake biznise, otvar’o restorane koji su trajali otprilike k’o pasterizovano mlijeko. Iskorištav’o ženu, ona kuhala, rintala, prala… i na vrijeme ga prevarila, da ne mora njegove dugove nakon razvoda podmirivat’. A i zgadio joj se. Znala je da ide da se kvarca u jednom poznatom sarajevskom solariju. I jednom je malo nakon njega došla na masažu u isti salon, kad je čula kako se radnice sablažnjavaju:
– Sve oči moje lijepe, a vidi gada i pogani! Bolesnik perverzni, dabogda mu se sjeme zatrlo kad ga ovako razbacuje!
Naravno, kad je pacijent doš’o sutra na popravljanje tena, gazda ga je istjer’o s noge na nogu.
Obojica vole da se kinđure k’o božićne jelke, dok je Hamlet na šeširićima i šalćićima s prstenčićima, dotle je Ofajlio na barbi satovima i lančićima s raznim privjescima od kojih dominiraju pokrupni vjerski simboli. I obojica čupaju kod kozmetičara obrve i oblikuju ih u mačkasti look, k’o biva kad te proburaze pogledom ispod tankosavih obrva, ima da ti se nakostriješi dlaka gdje niko ne vidi!
Gdje god da se nađu, jadikuju, ne bi li se neko sažalio na njih, stalno kukaju kako su samohrani očevi, kako moraju svoje piliće prehranit’, jer su im majke srca kamenoga. I vazda im neko udara na kašiku. Rođeni gubitnici. Svak’ im drugi kriv osim njih. Niđe veze! Djeca su im sretna što su majke kol’ko-tol’ko prisebne pa se uzdaju u se i u svoje kljuse. Njihova djeca nikad ništa pametno od njih nisu mogla čuti. Vrh njihove mudrosti je ova: Jebo karakter ako nije slab!
Zanimljivo je da se predstavljaju k’o veliki ženskaroši, a ustvari su pederi, što su, zapravo, otkrili u državi gdje je sve truhlo! Otišli su tamo ne bi li istražili nova tržišta za svoje perverzije. Tu su se zaigrali, jedan s plišanom macom, a drugi s plastičnim mačem, što su ovjekovječili na naizgled bezazlenoj fotografiji koja luta internetom.
Par je i multinacionalan i multikonfesionalan, što je posebno važno u današnje vrijeme, kad se ruše svi tabui i ormari na evropskom putu sreće i zadovoljstva.
Jest da se Ofajlu guza više stisnula u posljednje vrijeme poslije hapšenja balkanskog narko bosa s kojim je bio u prisnim vezama, ali je, ipak, Hamletov plastični mač učinio svoje! I rodila se prekomjerna ljubav.
Kad mu je u februaru utekao Hamlet na neku od svojih vašerskih tezgi, Ofajlio je, baš k’o ofucana ulična mačka, pijan i drogiran, arlauknuo: Hej, februar je, a ja nisam s onim kojeg volim!
To ja stvarno nisam čula svojim ušima niti vidjela svojim očima, al’ danska mahala priča. A što mahala priča, makar bila i danska, ja l’ je bilo ja l’ će bit’. Il’ ne bit’!
Indira Kučuk-Sorguč