Da nema ovog kolosa, trebalo bi ga od cimente i kamena izgradit’ i postavit’ gdje bilo, samo da se dobro vidi. Može da dva brda spaja, a može i dvije obale da sastavlja. Jer, on je u svemu kolosalan. Zvat ćemo ga Kolos s Bune.
Kad „bacite“ prvi pogled na njegovu kolosalnu pojavu, sve vam se samo kaže.
Izgleda k’o antički filozof, suverenog držanja i visokog čela, a tijelo mu je monumentalno – iako pedesetogodišnjak, on je stasit i atletski razvijen. I misao mu je antička. Svaka mu je kratka i tačna. On je i profa na jednom od sarajevskih društvenih fakulteta. Ne priča baš mnogo na predavanjima, jer nije pametno da mudrac puno govori. Njegovo je da kaže jednu i ostavi dilemu.
On je nama zanimljiv ne zato što, a to vjerovatno očekujete ako je profa, spopada napirlitane studentice, nego zato što on bira žene svojih godina, što se tu ne kofrči i ne zanosi svojim autoritetom.
A još je više zanimljiv jer mi je kroz svoju priču preprič’o šta se sve radi u našoj rastočenoj akademskoj zajednici.
– Draga moja, tamo ti je sve na ‘vi’, a nema ko se s kim nije. Sve je to uljudno i korektno, vrlo profi, dok traje nastava, a čim se časovi završe, nastupa tarapana. Profesori sa svojim kolegicama, kolegice sa studentima, studenti sa svima. Ali sve na nivouuuu, što bi rek’o Žika Pavlović.
Pričao mi kako je to licemjerstvo toliko dominantno da se većina uštelila u tu ulogu pa čak i kad se nakon onih bezobraznih stvari okrenu prema dotičnoj ili dotičnom i kažu: Hoćete li mi, molim vas, pripaliti cigaretu?
U bifeu jedne naše bajne univerzitetske ustanove, koja dokasno radi, jer se tobože i noću uče lekcije i traju vježbe, raskalašenost nastavnog osoblja je za Bukovskog. Profesorice salijeću putene zgodne mladiće dvaput mlađe od njih, asistenti se nabacuju mlađahnim studentima – rjeđe studenticama, jer to izlazi iz mode, neki tamo prorektori za ovo i ono hvataju očuvane kolegice… Znači, vriska, cika i lom. Ali, u komunikaciji se ne prelazi bonton. Ruke lete svukuda, ali jezik hoće pravo.
– Kako ste Vi, mladi kolega? Da li ste se oporavili od sinoćnjeg učenja novog gradiva? Ako-ako, bit će još takvih noći – samo su neke od „vikanja“ sa skrivenim značenjem.
Javni kupleraj. Kako drugačije nazvati javnu ustanovu gdje se iza kuloara svašta tajno radi.
On mi kaže: „Ja nisam taj. Al’ nisam ni cvjećka. Moja sadašnja žena je moja kolegica s posla. Znači, profesorica, a bila moja asistentica kad sam joj se počeo udvarati. Nije ni moje maslo za Ramazana. Ali je sve od početka bilo otvoreno i bez nagađanja. I tu smo gdje jesmo – vjenčali se, dobili dvoje djece i gledamo sav taj peksinluk oko nas. Pa, nekidan smo dobili novog dekana, odmah je zabranio da se iz bifea donose kafe po dekanatu i učionicama, da se ne skuplja ta sorta, barem ne dok se nastava održava. Daj Bože da u tome uspije. Čisto sumnjam. Ta se mreža razvila ko mafijaška hobotnica.“
Pitam ga kako je to njemu očito kad se ništa od onih lascivnih stvari, navodno, ne dešava po kabinetima, toaletima i učionicama.
– Tu se sve ugovara i to sve s visine uz poneki smiješak i nehajni dodir pramena kose, a onda se nalaze druga mjesta, da se reputacija na faksu ne dovede u pitanje.
Bogme, rekoh, to ti je dobar materijal za film.
– Jednom mi je od kolegice došla poruka na kojoj je pisalo: Kad ćemo? To me rashavizalo potpuno. Kontam gdje, šta, kako…. I odgovorim joj: Šta kad ćemo? Utom stiže od nje poruka da je pogriješila. Sutradan je sretnem na stepenicama i malo joj ga podvučem: „Ko li je bio tvoja sinoćnja meta? Baš me zanima.“
Ona se nasmije i kaže da pogađam, neko je sigurno čije ime počinje kao i tvoje.
I ja se dosjetim: da nije profa Š.? Ona mi namignu i kao da je uhvatila zlatnu ribicu ode mimo mene na čas.
– Čudim se, rekoh, da i ti nisi u tom krugu. Ipak, imaš sve predispozicije – rekoh mu, aludirajući na njegov dobar stas i markantnu pojavu Kolosa s Bune.
– A ne, sve i da hoću, to je neizvodljivo. Ova moja sa mnom radi i čuva me ko Bekingemsku palaču. A i da ti pravo kažem, ja sam pravo blesav čovjek. Pa ja, možeš mislit’, kad vidim sebe na televiziji, zovem ženu i govorim o sebi kao u trećem licu – valjda mislim da sam toliko važan: „Hej, Izeta, ostavi to suđe sad, dođi, evo Šemsudin na televiziji.“
Ne znam da li da mu povjerujem kako on neće. Možda bi on volio da je tamo na tom njihovom bludnom sijelu neki faktor. A niko ga ne zove.
Ali, da su nam fakulteti stvarno „Fuck“, jesu.
Indira Kučuk-Sorguč