Ponekad nismo svijesni koliko možemo lagati sami sebe. Do koje granice te laži mogu ići, zavisi od osobe do osobe.
Poznavala sam jednog momka. Imao je tako hvalisavu priču da ga je bilo naporno slušati. Volio je da priča kad je s kojom djevojkom spavao, s koliko ih je spavao. Volio je da se hvali svojim novcem, svojim skupim stvarima, meni toliko nebitnim. Pojedine djevojke su uživale da slušaju o njegovim uspjesima ljubavnog života, o njegovom skupom autu, o broju djevojaka koje je osvojio ili koje su njega osvojile. Pravi onaj muški mačo.
Ne znam zašto, ali ljudi često imaju potrebu da mi ispričaju svoje životne tegobe, iako se ne poznajemo toliko dugo ili toliko dobro.
Sanel je bio idila „sarajevske šminke“. Uvijek je bio namirisan, sređen, frizura na mjestu, najmodernija odjeća, nije mu bilo mane.
Međutim… Nije zlato sve što sja.
Prilikom jednog noćnog izlaska, zatekla sam se u klubu sa svojim društvom i imala sam potrebu da „napuderišem nos“. Pri ulasku u WC čula sam plač. Teški plač koji odmah daje znak da je bol koja ga je prouzrokovala, ona istinska, iz dna duše. Nije dopirao iz ženskog WC-a, pa sam razmišljala da li je pametno da provjerim šta se dešava u muškom dijelu privatnosti. Poslije sekunde razmišljanja, ušla sam u muški WC i imala šta vidjeti. Sanel, onaj koji je bio uvijek tako pun sebe i iznad svih, plakao je sklupčan u čošku.
„ Sanele, jesi dobro?“, pitam ja, ne znajući kako se ponašati ni kako se postaviti prema njemu.
„ Nisam dobro… Ne mogu više, ovo nisam ja, ovo nije ono što ja želim…“, jecajući mi odgovara.
Pored njega ugledam komadiće plastične vrećice.
„ Jesi li nadrogiran?“, ne očekujući iskren odgovor.
„ Jesam, nisam… Ne znam. Ništa ne znam.“
„ Hajde saberi se. Idemo vani.“
U mislima mi je samo onaj Sanel kojeg poznajem i ovaj kojeg vidim. Ništa mi nije jasno.
„ Hajde, šta je reći? Je li neko umro, jesi li nekom naudio… šta je?“,
„ Ja živim u laži“, uporno Sanel nastavlja.
„ Svi mi živimo u laži. Hajde dođi sebi, pa mi ispričaj šta je bilo. Vjerovatno ćemo naći neko rješenje, nije sigurno tako strašno.“
„ Moram nekom reći, inače ću poludjeti. Ja se trudim već godinama, već godinama se trudim.“
„ Šta se trudiš…?“
„ Trudim se da mi se digne na žensko, eto, to se trudim.“
Šamar. Dva šamara. Tako sam se osjećala.
„ Pa kako, šta je s onim silnim djevojkama s kojim si bio…?“
„ Sve plaćene, one koje nisu, njih sam s vijagrom. Sve sam ih plaćao da govore da sam spavao s njima, one koje sam i nekako mogao zamisliti u krevetu, nasilu sam odrađivao. Kupovao vijagre, sve moguće, samo da bi nešto uspjelo. Ubjeđivao sebe da to mogu.“
„ Kako se to desilo“, ja još nekako ne shvatam.
„ Sve je počelo kad sam prvi put trebao spavati s djevojkom. Nije moglo, jednostavno nije mi se dizao. Mislio sam da je neka nervoza. Prije sam gledao porniće i dizao mi se sasvim normalno. Međutim, ispostavilo se da mi se dizao na muškarce. Bio sam mlad i nisam to shvatao. Kad sam pokušao opet da spavam s drugim djevojkama, nije moglo. Dok sam razmišljao o tome, šta je razlog, shvatao sam kako su mi te djevojke toliko neprivlačne. Bio sam s njima samo zato sto su i drugi imali djevojke. Jednom sam se hrvao iz šale s jednim drugom i tad se desilo. Tad sam shvatio da se palim na muškarce. Mrzio sam sebe. Htio sam se ubiti. Govorio sam sebi da to nije istina, i da je vjerovatno neka faza. Neki slučajni poremećaj. Onda sam odlučio ići protiv toga. Nisam mogao biti peder nikako. Tjerao sam sebe da spavam sa ženama. Nekima sam plaćao da bi šutjele o mom promašaju, govoreći da sam nervozan, da idem previše u teretanu, da uzimam steroide. „
„ I one su ti vjerovale? I uzimale su pare?“
„Neke nisu. Neke su vjerovale u priču o steroidima. Neke su jedva dočekale da uzmu pare.“
Nisam mogla da vjerujem šta čujem. Ovo je bio slučaj za psihijatra, ali ne, kao i uvijek kod nas, treba ići zaobilaznim putem. Treba ići protiv sebe i kriviti samog sebe za sve. To je ono što nas od malena uče, da se priklonimo društvu, ostalima, bez obzira da li mi to zaista želimo. Bez prava glasa na svoje „ja“.
„ Večeras te nešto slomilo?“, pitam ja Sanela.
„ Ova jedna mi stalno traži pare i ucjenjuje me. Ne mogu više to da trpim. Ne mogu ovako da živim.“
„ Pa budi to što jesi, nađi neki kompromis. Ne moraju svi znati. Ili šta misliš da posjetiš nekog psihijatra?“
„ Ne dolazi u obzir… Roditelji bi me se odrekli. Zamisli da neko sazna da idem psihijatru, jer mi se ne može dići na djevojke. Pa ubio bih se…“, odlučno Sanel odgovara.
Pokušala sam da mu pomognem na neke druge načine, razgovorom sam pokušavala da dođemo do nekog rješenja. Poslije nekog vremena činio mi se smiren, pa smo se rastali. Nisam ga više vidjala. Nisam znala kako da mu pomognem bez njegove volje, nisam znala kako da se postavim.
Dvije sedmice nakon toga, saznala sam da je otišao u Barcelonu, ili da tek treba ići, tako nešto. Otac mu je preko svoje firme našao neki posao. Rekli su mi da je bez imalo muke na to pristao.
Pitam se i danas šta se desilo s njim, da li je riješio problem svog identiteta, da li je uspio shvatiti sta želi, i kako se nositi s tim. Pitala sam sebe kako bih postupila da sam se ja našla u toj situaciji, da li bih šutjela i pokušavala sebe uvjeriti u laž, lažnu postojanost same sebe ili bih možda pokušala potražiti pomoć?
Ova kiša i depresivno vrijeme je i na mene djelovalo, pa nisam mogla biti nešto duhovita ovog puta. ( A inače jesam?!)
Nakon određene količine slatkiša došla sam do zaključka ove priče.
Pas koji laje ne ujeda, a kuje uzimaju pare.