Bilo da su u pitanju čari fizioterapeuta ili neke nam bliske osobe, opuštajuća masaža uvijek dobro dođe. Današnjica je takva da živimo brzim i stresnim životom, pa je ukočenost vrata česta pojava, koja zna biti jako iritirajuća.
U subotu, dok smo ispijale kaficu, Dina mi se žalila upravo na tu ukočenost vrata, na bolove u leđima. Već mi je uveliko najavljivala svoj termin za masažu, oduševljena preporukama za novog fizioterapeuta.
– Kažu da je pravo dobar, jest da je malo skup, ali zato sigurno vrijedi. Ove sve moje kolegice s posla su već bile kod njega. Čak i kolega, koji je uvijek mrzovoljan, poslije termina kod njega puno je opušteniji. Kažu da će ići kad god budu imale prilike, sav stres, ukočenost je, navodno, nestala… – hvali Dina čovjeka kojeg ni ne zna.
– Je li neki stranac? – pitam ja, onako… da nešto pitam
– Nije, domaći je. Ovdje je završio školu i počeo raditi privatno.
– Aha, hajde onda vidimo se sutra da pijemo kafu. Moram sad ići.
Dina je radila u državnoj firmi, s onim starijim tetama što ispijaju kafe po cijeli dan, lakiraju svoje umjetne noktiće, zaobilaze bilo kakav psiho-fizički posao. To su one tete koje se takmiče koja će u svom redu za čekanje imati više ljudi, na duži period. Ponekad pomislim da ni njima nije lako, jer rade u državnoj firmi, primaju platu, a gotovo ništa ne rade.
Kako god, s Dinom sam se našla opet dva dana kasnije. Odmah me bombardirala pričom o masaži.
– Dođe on kod mene na dogovoreni termin, ovako oko tri sata popodne. Mlad onako, nekih tridesetak godina. Amar se zove. Ja očekivala nekog puno starijeg… Ponio sa sobom onu svu opremu, raspremio, pripremio i veli meni: “Izvolite, gospođice”.
Legnem ja, a kako smo u mom stanu, pustim neku muziku po mom izboru. Pita on mene da li važi dogovor za masažu od sat vremena, ja potvrdim, na šta će on: „U zadnje vrijeme sve mušterije uzimaju više od sat vremena, pogotovo vaše kolegice s posla. One su mi postale stalne mušterije”.
Ležim ja tako i dalje, kontajući što mene zanima ko kakvu masažu preferira, nemoj puno pričati i radi. Onda je savršenstvo počelo… Da vidiš kako mi je sve redom fino, svaki živac izvukao. One njegove ruke jake, djelotvorne, preko leđa me masiraju, pogađao je svaku bolnu tačku. Ništa mu nisam morala govoriti, sve je znao kako, šta i gdje. Na jedan period sam zaboravila gdje sam, mirisna ulja, opuštajuća muzika i Amarova umijeća su me odvele u neku vrstu transa, bila sam u nekom prostoru koji nije ni na zemlji ni na nebu…
– Ja sam još tuuu-uu… – javljam joj se, da je ne bih izgubila u sanjarenju o masaži.
– Znaaa-aam. Slušaj. Mislim da je tako prošlo nekih dvadeset minuta masaže. Taman sam se maksimalno opustila. Međutim, u jednom trenutku sam imala osjećaj da previše senzualno masira. Baš kad sam sebi rekla da umišljam, desilo se. Amar me neofirno počeo dirati između nogu.
– Štaaa? Zašto, kako si reagovala?
– Ma vrisnula, prepala se. Skočila k’o luda. Zamisli. Dovedeš fizioterapeuta u svoj stan, masira te i odjednom te počne dirati gdje ne treba. Kako ćeš reagovati? Vrištiš, galamiš, sve mu po spisku, prijetiš policijom…
– Šta je bilo dalje? – priča o masaži me počela zanimati.
– Uspio je me nekako da me smiri.
– Izvini, nisam fakat znao da ne znaš… Kako nisi znala o čemu se ovdje radi? Zar ti nisu kolegice rekle za mene? – pita me on.
– Nisam,ništa mi nisu rekle… – kažem ja njemu, a tek mi tad bilo jasno sve… Tek sam tad skontala zašto su mi rekle da Amarove masaže sigurno imaju sretan završetak. Sve imaju „Happy end”.
– Namjestile mi, vještice jedne! Otkud ti da radiš ovo, jesi ti uopće fizioterapeut? Ako nisi, za jednog amatera si poprilično dobar.
– Jesam fizioterapeut, završio sam tu školu, ali nije bilo posla u struci. Onda sam jedno vrijeme konobarisao, pa mi konobarisanje dopizdilo. Kroz taj pos’o upoznaš mnogo ljudi, različitih, upoznaš različitih žena, različitih bogatih žena i tako. Kvragu! Radim sad ovo ovako.
Kažem ja njemu da ću nam pristaviti kafu…
Morala sam je prekinuti.
– Čekaj, šta je bilo s onim tvojim kolegom? Jesu li lagale da je iš’o kod njega? – nisam mogla da dočekam kraj priče da je pitam.
– Pitala sam i ja njega isto. Na to mi je samo rek’o: “Joj, ne spominji mi ga Boga ti…” Uglavnom, ispričali se uz kafu, pričao mi čega se sve nagledao, onih starih žena, kako je morao imati jake živce, ponekad i koju čašicu alkohola i kako se bio obradovao kad je vidio da sam ja neka mlađa, zgodnija…
Kontam ja, kad sam već bila spremna da dam 100 maraka samo za masažu, što ne bih uzela i ono što nisam znala da ću dobiti za taj keš? – sjajnih očiju mi objašnjava Dina.
– Nisi zar…?
– Nisam. Što ne znači da neću – kroz smijeh mi je odgovorila.
Amar je, izgleda, osim ruku imao nešto puno magičnije. Zanimljivo kako se uloge u društvu polako mijenjaju i kako najstariji zanat u čovječanstvu nije više pripisan samo ženama. Tete su sebi našle novu zanimaciju, neku novu igračku da razbije monotoniju u njihovom kancelarijskom životu, a Amar novu profesiju. Koliko je ljudi u ovoj državi koji ne rade svoj posao i baš se pitam koliko je od njih pomislilo da krene Amarovim stopama.
Nakon ovog saznanja, odlučila sam da stres ne liječim masažom nego jednom dobrom starom metodom – hranom. Poslije deset ćevapa s kajmakom i lukom, svijet je izgledao puno bolje.
Živio ćevap.