Indiana Husić Šabanović i njen suprug Edin borbu za potomstvo vodili su sedam godina. Nisu odustali, a nakon nekoliko neuspješnih procesa medicinski potpomognute oplodnje Indiana je na svijet donijela blizance, dječake Adija i Jana.
– Priča o Sunašcu, kako smo zvali naše nerođeno dijete, počela je davne 2006., a završila se u septembru 2013. godine, kada su na svijet došle tufne, kako smo odmilja zvali Adija i Jana, koji su bili u početku tek dvije tufne na monitoru ultrazvučnog aparata, a kasnije dva najmanja djeteta koja sam imala priliku vidjeti u životu – prisjeća se Indiana.
Ovaj bračni par na medicinski potpomognutu oplodnju nije otišao olako. Indiana je imala 24 godine, redovne menstrualne cikluse, znala izračunati plodne dane te naizgled nije postojao nikakav stvarni razlog zbog kojeg ne može ostati trudna.
– Nakon godinu nezaštićenih odnosa, upalio mi se alarm, iako moram priznati da sam barem tri ili četiri mjeseca ranije osjetila da nešto nije uredu. Više ne mogu da se sjetim koliko nam je tačno vremena trebalo da sebi priznamo da imamo problem i da se obratimo specijalisti na neplodnost. Nakon klasičnog sistematskog ginekološkog pregleda proširen je spektar pretraga pa je urađen spermiogram mom mužu, a meni test prohodnosti jajovoda. Što neplodnost duže rezultira izostankom trudnoće to se krug pretraga sve više proširuje te na kraju dođete i do imunoloških i genetičkih testova. U međuvremenu smo bili na ciljanim odnosima i sanjarili o Sunašcu – govori Indiana.
Nakon ciljanih odnosa preporučena im je intrauterina inseminacija, odnoso najjednostavniji postupak potpomognute oplodnje, gdje se kateterom u maternicu žene ubacuju laboratorijski odabrani najkvalitetniji spermatozoidi.
– Puni nade ušli smo u prvi i drugi postupak 2008. godine. Kod trećeg smo već postali malo oprezniji, bavili smo se statistikom i kalkulisali stepenom uspješnosti. Četvrta i peta inseminacija su protekle u priličnoj rezigniranosti i hroničnom nedostatku novca, jer je za svaki od tih postupaka za terapiju i troškove klinike bilo neophodno izdvojiti minimalno 1.000 KM. U međuvremenu sam postala pacijent po zanimanju te sam sve slobodno vrijeme koristila za učenje o medicinski potpomognutoj oplodnji. Naučila sam svu moguću medicinsku terminologiju, nazive lijekova, njihovu funkciju, protokole… To je bio jako stresan i frustrirajući period našeg zajedničkog života. Godine 2010., podvrgli smo se prvoj vantjelesnoj oplodnji, vraćena su mi dva embrija i nismo uspjeli. U drugom postupku sam na punkciju folikula otišla bez anestezije i doživjela jako traumatično iskustvo, što zbog pretrpljenog bola, što zbog činjenice da nije ispunktirana niti jedna jedina jajna ćelija, iako sam u tom trenutku imala jedva 28 godina. U trećem postupku su mi vraćena tri embrija, a ja sam se osjećala tako euforično i trudno da sam se doslovno razboljela kada smo saznali da ni ovaj postupak nije uspio. Ni muž nije mnogo bolje podnio ovaj fijasko, ali za razliku od žena muževi se najčešće povuku u sebe, odbijaju razgovarati o mogućem neuspjehu ili tugovati. Mišljenja su da moraju biti jaki za oboje, da moraju biti finansijski oslonac, da treba da preuzmu na sebe dio “krivnje” i to parove često košta i braka. Nasreću, mi smo pronašli mehanizam da se otvorimo i da zajednički pobijedimo neplodnost. Četvrta vantjelesna je prošla u znaku još jednog podignutog kredita i još dva embrija koja nisu uspjela preživjeti dovoljno dugo da bi postali beba – priča Indiana.
Nakon četvrtog pokušaja postali su svjesni da možda nikada neće postati biološki roditelji, te su sve češće počeli razmišljali o pokretanju postupka za usvajanje djeteta.
– U međuvremenu me uhvatio strašan inat pa sam se zarekla da ću pokušavati koliko god nam novčana sredstva budu dozvoljavala, makar nikada ne uspjeli. Peti postupak vantjelesne je u mojoj glavi bio otpisan i prije nego što je počeo. Ušli smo u njega bez velikih planova, lijekove smo jedva nabavili na vrijeme kako bih počela sa stimulacijom. Po meni je trebalo samo ispoštovati protokol, kako bismo dobili potvrdu da nismo uspjeli ni ovog puta. Do petog pokušaja sam već znala ocijeniti kvalitetu embrija te sam od četiri ponuđene fotografije mojih potencijalnih beba pokazala dvije na opće oduševljenje embriologinje čiji su to i bili favoriti – kaže ona i prisjeća se svih mjeseci koje je provela u postupcima medicinski potpomognute oplodnje.
– Sam postupak počinje drugog ili trećeg dana menstrualnog ciklusa kada žena odlazi na ginekološki pregled, kontrolišu se određeni spolni hormoni i ukoliko je sve uredno počinje se sa stimulacijom lijekovima po shemi. To su hormonalne injekcije koje sebi žene apliciraju potkožno u stomak u tačno određeno vrijeme. Morate voditi računa da odstupanja od termina ne smiju biti velika te da često injekcije sebi morate davati na poslu, na putovanju, u toaletu shoping centra… Nakon pet dana terapije odlazite na drugu kontrolu, gdje se prati odgovor na terapiju i prema potrebi prilagođava doza lijekova. Što se vaši jajnici više približavaju vremenu ovulacije broj kontrola se povećava na svakodnevno praćenje rasta folikula do trenutka kada one dostignu određenu veličinu kada se aplicira tzv. štoperica. Obično se 36 sata nakon štoperice pristupa punkciji folikula i aspiraciji jajnih ćelija. Nakon traumatičnog iskustva sa punkcijom bez anestezije koja podrazumijeva upotrebu velike i debele igle kojom se prvo probija vaginalni zid, a potom i jajnik i folikula te se ultrazvučno u ampulu usisava njen sadržaj s jajnom ćelijom, preferirala sam opću anesteziju, te sam sav najbolniji dio postupka prespavala, što svima toplo preporučujem. Po završetku punkcije embriolog pod mikroskopom ubacuje odabrane spermatozoide u jajnu ćeliju te se u prva 24 sata prati da li se oplodnja desila, a potom ispravnost dijeljenja oplođenje jajne ćelije. Embriotransfer, tj. prebacivanje embrija iz laboratorijskih uslova i inkubatora koji oponaša tijelo žene se dešava treći ili peti dan nakon oplodnje. Idealno bi bilo da je to peti dan, jer je to već napredan embrij sa više od 100 ćelija. Nakon toga slijedi ubjedljivo najgori i najteži period, a to je 12-14 dana čekanja da otkrijete da li je vaše tijelo uz podršku lijekova koje ne prestajete uzimati prihvatilo embrije i da li je došlo do trudnoće – priča Indiana.
Osjećaj kada je saznala da je trudna za Indianu je bio šokantan, ali i nestvaran. A posljednji postupak je bio neubičajan.
* Bio je februar, kolegice i ja smo vodile kampanju za hitno donošenje Zakona o biomedicinski potpomognutoj oplodnji, konstantno sam bila prisutna u medijima pa mi je i vrijeme prolazilo kao ludo. Punkciju sam imala četiri dana prije 31. rođendana, a embriotransfer 16 sati nakon toga. Od 2013., imam dvostruki razlog za slavlje i bez obzira koliko to ljudima sa strane bilo smiješno mi obilježavamo svaki transferdan. Zar nije veličanstveno doživjeti da nakon osam godina braka, više od šest godina intenzivnog liječenja, nekoliko stotina injekcija, 65 izvađenih i oplođenih jajnih ćelija, te devet vraćenih embrija konačno imate priliku zagrliti svoja sunašca? – prisjeća se.
Porodica Šabanović nailazila je na prepreke i kada je sistem u pitanju. Sve su morali sami finansirati vlastitim novcem, usteđevinom, podrškom porodice i kreditima.
– Do 2016. godine Zavod zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo nije vršio refundaciju troškova za liječenje neplodnosti. Da apsurd bude veći, nismo uspjeli ostvariti ni povrat poreza, iako naše liječenje nije bilo moguće provesti niti u jednoj državnoj klinici. Odbijenica je sadržavala citat nekog člana pravilnika kojim je regulirano da troškovi liječenja nastali u privatnim klinikama ne mogu biti predmet povrata poreza. U to vrijeme Federalni Fond solidarnosti je nudio mogućnost osobama s invaliditetom da ostvare pravo na refundaciju dijela troškova dva puta – govori Indiana.
FERTILITAS JE DIJETE NEPLODNOSTI
Indiana je s još nekoliko majki osnovala Udruženje „Fertilitas“, gdje nastoji ukazati i skrenuti ljudima pažnju na problem neplodnost.
– Entuzijasti koji se okupljaju oko realizacije su ili već dobili djecu, ili uopće nemaju problem sa zatrudnjivanjem, ali su tu zbog podrške. Ideja je da se osnuje neovisno udruženje na državnom nivou. Kada kažem neovisno, to znači da je cilj Udruženja da služi isključivo pacijentima. Svi oni kojima je potrebna pomoć mogu nas kontaktirati putem zatvorene facebook stranice “Fertilitas”, što znači da sve napisano u grupi tamo i ostaje, van pogleda javnosti. U grupi „Fertilitas“ ne postoje glupa pitanja, svi smo mi jedanput bili na početku priče i nismo znali kako da se izborimo s problemom, ali i informacijama – kaže ona.
CIJENE MEDICINSKI POTPOMOGNUTE OPLODNJE
– Cijena postupaka u privatnim klinikama je ujednačena i iznosi 4000-4500 KM za prvi pokušaj vantjelesne oplodnje, za hormonsku terapiju je potrebno još 2000-3000 KM. Klinike za drugi i treći postupak obično daju dodatne popuste, ali je to uvijek u konačnosti suma od 5000-8000 KM, ovisnosti od odgovora organizma, ako je potrebno embrije podvrgnuti genetskom probiru, onda ta cifra može biti još i veća – pojašnjava Indiana na osnovu svog iskustva.