Prije prvog sjećanja otisnula su vam se tijela, kad si spavao na njenom vratu, malen i mekan i kada je ta koža činila svijet predvidim i sigurnim mjestom. Možda ti je prva slika: njene zabrinute oči nad tvojim malim tijelom i usne koje se primiču čelu da provjere imaš li temperaturu. I njene ruke koja te spretno okreću, premeću, oblače, dočekuju kad kliziš s tobogana ili te spašavaju u plićaku, kad misliš da ćeš se udaviti, a njoj voda doseže do struka.
Sjećaš se i kad je prvi put otišla i ostavila te na milost i nemilost ljudima koje ne poznaješ. Maglovito se sjećaš njene siluete kako odlazi. Ono što ne znaš jeste da stoji pred vratima i plače više od tebe, jer te ostavila u vrtiću, jer je morala da se vrati na posao. To je jedan od vaših prvih rastanaka. Poslije se sjećaš kako ti pakuje užinu i sprema te za školu i odlazi šljakati s pogledom punim hinjene radosti, jer zna da odrastaš, a ona propušta mnoge važne trenutke, jer mora da radi i zaradi, dok vrijeme mota od ponedjeljka do petka, a ona kao u igrici pokušava da pohvata sve loptice. Sve tvoje treninge, kontrolne, izlete, roditeljske sastanke, ručkove, večere, posao, kredite, kartice… Nadoknađuje ti propušteno vrijeme vikendom i trudi se biti samo tvoja. A ako nema posao, pamtiš njenu boru oko usana kad pokušava riješiti nerješivu jednačinu kupovine novih knjiga, novih tena, osiguranja, kursa jezika… I ne znaš kako joj se u stomaku rastače lava na tvoje: „…ali, mama, svi su ove godine išli na more, samo mi nismo“, ili „…svi imaju one tene kojima svijetli džon, a ja nemam“. Od tih tena prije pamtit ćeš njene riječi da tene koje svijetle ne čine čovjeka čovjekom i da će u tvom životu biti mnogo ljetovanja i zimovanja i mnogo sjećanja. Ono što ne znaš, a znaju jastučnice mokre od njenih suza, jeste da ona neće biti dio tih sjećanja. Ali će sve učiniti da ih ti imaš.
Ponovit će ti to kad te u zoru dočekuje s toplom supom i kada joj pred nosom zalupiš vrata, jer je sad već zoveš stara i prevrćeš očima kad te previše pita ili zove suviše često. Jer te je držala uz sebe i sad te mora pustiti u veliki svijet u kojem te čekaju surovosti odrastanja, a ona ti više nije onaj nevini drug, već smetnja, teret, blamaža.
Toga ćeš se sjetiti kad uhvatiš onaj pogled pun ponosa i sreće kad udahneš da izgovoriš prvu rečenicu odbrane diplomskog i kad ti gura novac u džep, iako ti je već dala jučer, ali eto da ti se nađe. Dok sam ne uđeš u mašinu. A onda ćeš vratolomno brzo primijetiti da joj je ona bora oko usta dublja, korak sporiji, glas drhtaviji. Da duže zvoniš nego jučer kad joj ostavljaš svoju djecu i da je ruka koja te je nekad spretno dočekivala s tobogana, sada smežurana, mala, kvrgava, ali i dalje spremna da te uhvati i da ti nikada ne dozvoli da padneš.
Biti majka je, vjerovatno, najveći izazov koji ti život može pokloniti. Poznajem različite majke. Majke koje su dupli roditelji i same podižu djecu, djecu kojima su očevi često zabava vikendom ili praznicima. Poznajem majke koje su postale majkama djeci koju nisu rodile onako kako se rađa, nego su ih rodile „na oči“, kada su ih ugledale u sirotištu ili centrima za socijalni rad. Upoznala sam i majke koje su bile prisiljene ostaviti svoju djecu na brigu drugima. I vjerujte mi, nisu nemajke, kako im volimo suditi. Poznajem majke koje podižu djecu s poteškoćama u razvoju, različitim poteškoćama i pred njima obaram pogled. Poznajem i majke kojima je život dodijelio najtežu epizodu, onu kada ti ljekar izgovori leukemija ili rak. I znam za njihovu borbu kojima rastaču dijagnoze i prognoze silinom vlastite borbe. Sve su različite i sve su borci, i sve su čudesna figura ljubavi, boli i radosti. Nasmijani ratnici koji nikad ne mogu zaraditi dovoljno i dovoljno biti uz djecu. Osmi mart nije dan majki, on je Dan žena. Biti žena ne znači nužno biti majka, niti je to jedina uloga koja je savremenoj ženi dodijeljena. Ta uloga je danas izbor na koji svaka od nas ima pravo. Ali zbog onih radnica koje su u toj povorci u New Yorku, 8. marta 1857. ili 1908., koje su bile i mame i izašle na ulicu, ostavivši djecu kući, vjerojatno i gladnu i bolesnu, koje su zbog svojih kćeri, prije nego zbog sebe, zatražile jednaka prava, bolje uslove rada, bolje plaće, s posebnom radošću ga čestitam majkama. I zaposlenim i nezaposlenim. A požar iz Triangle Shirtwaista i dalje gori i sagorijeva nas iznutra, i majke i one koje to nisu. Samo se ne vidi.