Gospodar bez prstena

Piše: Redakcija

Ima jedan veoma rasprostranjen fenomen. A to je da frajer čim se počne zabavljati s curom, svjesno ili nesvjesno, nastoji udaljit’ od nje sve njene prijateljice. Kod nekih se javlja zakasnjela reakcija pa to počnu raditi tek nakon potpisa kod matičara. Kako god, malo je žena koje nisu prošle kroz taj dril.
Valjda udaljavanjem prijateljica osigurava da njegovoj dragoj više nikad niko ne kaže koju prijateljsku i pametnu. To što joj on kaže, ima da bude početak i kraj. Kontrola – magična riječ. Što od nje napravi usamljeniji otok, to mu je, k’o biva, sigurnije.
I mnoge na to nasijedaju. Mic po mic, jer ne radi se to frontalno, nego taktički.
U priči koja slijedi mnoge će se prepoznati. I, nadam se, izvući pravi zaključak za sebe.

Elem, zavoljelo se dvoje mladih. Šest mjeseci, godina… Ustvari, mislilo da se zavoljelo. Te mladalačke fascinacije, zasnovane najčešće na sasvim pogrešnim osnovama, miješaju se sa zaljubljenošću, pa čak i prvom ljubavlju.
Uglavnom, ona mlada i neiskusna, naletjela na njega, također, mladog i prilično neiskusnog, ali premazanog prirodno. Ta se premazanost rađa, a poslije kroz život nadograđuje.
Svidjeli se jedno drugome, počeli izlaziti, prvi poljupci, držanja za ruku i sve što uz to ide.

Ali, on je od početka počeo tražiti neke dokaze njene ljubavi. Neku žrtvu, crno na bijelo, da joj je on najvažniji.
I sve je to krenulo naizgled bezazleno.
– Ljubavi, pa zar ćeš otići u kino s prijateljicom i ostaviti me. Zar ti je taj glupi film važniji od nas? Svaka minuta u kojoj nismo zajedno je izgubljena.
Rasprava o tome potrajala je satima. Ali sve onako fino, u okvirima nekog normalnog dijaloga.
Nije se dala ubijedit’. Otišla je s prijateljicom pogledati film. Izljubila ga, izgrlila i otišla.

Dogovor je bio da je čeka nakon kina, pa da onda skupa prošetaju. Film završio. Ona izašla, a njega nema. Čekala i pola sata, zvala na mobitel koji je bio isključen i na kraju otišla kući s nekim čudim kamenom slutnje u želucu.
Dobila ga je na telefon tek sutra poslije podne. Bio je prilično hladan i nezainteresiran.
Ona ga je prvo napala, govorila da nije normalan, da se brinula… Prekinuo ju je kratko:

– Nisam ja kriv. Ti si. Ti si ta koja je izabrala da joj prijateljice budu važnije od naše veze. Pa kad je tako… Tražili ste, gospođice, evo vam ga.
Ovo je, ustvari, bila njegova jeftina manipulacija, koja nekako uvijek prolazi.
Ona je bila ta koja je na sljedećem sastanku objašnjavala kako to nije istina i slične stvari. Trošenje riječi na objašnjavanje nečega čega nema.

I od tada su krenula njena popuštanja.
Sve njene prijateljice bile su ili kurve, ili glupače, ili zlice koje boli njihova sreća. I jednu po jednu je udaljavala. Znate već kako to ide. Ne mogu danas, ne mogu sutra i tako dok ih život ne udalji.
Bila je ili s njim, ili sa svojom majkom, ili s njegovom sestrom. A i to nije bilo dovoljno.

– Šta hoćeš, pustio sam te s materom.
Čak je i odlaske na pijacu s njegovom sestrom smatrao izlascima koje joj je on priuštio.
U zraku je uvijek visila neka ljubomora. Tako je to bar ona doživljavala. Ustvari, nije to bila nikakva ljubomora, nego čisti i izvorni pasjaluk koji se razvijao i bujao, hraneći se njenim popuštanjima.
Naravno, ne trebam vam reći da se oblačila kao neka tetka s dvadeset godina, jer, pobogu, ona nije kurva.

Ispiranje mozga se nastavilo dotle da joj je i rođenu mater prikazao kao neprijatelja. Ima samo njega da sluša i ako bude dobra, možda će je pustiti kod njegove sestre da joj pomogne u pranju prozora.

– Šta je? I tamo se kafa popije i promahala? Gdje bi ti to? Opaaa, da neće mala po diskotekama. Društveni život. Seks, droga i rokenrol?!
Boljelo ju je to. Eh, kako ju je samo boljelo. Kad tako priča gluposti, samo da je povrijedi. Ali ni blizu, kao što će je tek zaboljet’!

Kad je napunila 28 godina, već je bila krpa za brisanje poda. I u svojim očima, a pogotovo u njegovim. A takve se žene ne vole. On je imao “društveni život”. Sve je češće izlazio dok je ona čučala kod njegove sestre u nadi da će ga tako nekako privoljeti da je oženi. Da ne baci sve te godine, nakon kojih su je počeli prepoznavati po njemu.

Nije da sestra nije govorila bratu da je ženi, da je grehota tako curu upropastit’, da bolju neće naći. Jeste, govorila je.
Ali džaba, on je već imao paralelnu vezu. Pametnu curu, s gardom koja se nije dala tako nasankat’. Curu koju je volio i za kojom je trčao.

Kad ga je uhvatila in flagranti s novom djevojkom, očekivala je da će se prikloniti godinama koje su skupa proveli, tj. njoj. Uradio je suprotno, zagrlio je svoju novu djevojku, nju mršnuo i udaljio se, objašnjavajući novoj da se ne treba dati nasekirat’ tim ispadima ljubomorne bivše.
Džaba je plakala, džaba je dozivala njegovu sestru. Ostala je sama na svijetu. Prijateljice je davno rastjerala. Bila je invalid koji ne zna dalje kroz život sam bez tutora.

Bog joj se smilovao kada ju je primila u društvo jedna prijateljca iz rane mladosti. Počela joj je crtati šta je, zapravo, sebi dozvolila, gdje je pogriješila, podizala joj je samopouzdanje.
Uspjela ju je vratiti u neku normalu. Koliko-toliko.

Mnoge se nakon ovih ispiranja mozga nikad ne oporave. Ili oporave prekasno, kad život već prođe.
Zato, drage moje, čim vas pokuša odvojiti od vaše prijateljice, ma kakva ona bila, odmah ga nogirajte. Da ne bi on vas kasnije. Ha, ja!

Indira Kučuk-Sorguč

Pročitajte još