Foto: Instagram
Bosanskohercegovački atletičar Amel Tuka u okviru Dijamantske lige u Stockholmu osvojio je prvo mjesto u utrci na 800 metara. Tuka je pobjedu ostvario s vremenom te samo još jednom potvrdio da je najbolji. Njegova najveća osobina je strpljivost koja ga svaki put i dovede u “krug” najboljih. Nikada ne odustaje, a predanost i želja su učinile da bude najtrofejniji bh. atletičar.
Za atletiku kaže da se nije desila slučajno, nego da mu je bila sudbinski određena.
– Odrastao sam u Modrinju u Kaknju. Sestra je pohađala Srednju medicinsku školu, a budući da sam ja tada završavao osnovnu, roditelji su htjeli da u Zenici i ja upišem tu školu. Međutim, nisam sebe nalazio u tome. Više sam volio matematiku i neke druge predmete.
Odlučio sam da upišem mašinsku. Od sedmog razreda sam trenirao karate, i bio sam uspješan u tome, nekoliko puta i prvak države, ali nije to bilo ništa posebno, znate kakav status ima karate sport. Međutim, taj sport mi je dobro došao, jer sam se pravilno razvijao, istezao mišiće, sada nemam povreda, sve se formiralo kako treba. Od karatea mi je, vjerovatno, ostala ta želja za borbom, ne predajem se do zadnjeg trena. Moja trka ne završava na liniji već dva koraka iza linije.
Bio sam treći srednje kada sam na nagovor profesorice na Malim olimpijskim igrama trčao za svoju Srednju tehničku školu Kemal Kapetanović. Prvo smo trčali u Kaknju na tamošnjem stadionu Mladosti, gdje sam pobijedio u trci na 400 metara. Volio sam trčati, uzor mi je bio Jerremy Woriner, slavni američki 400-metraš. Volio sam ga, jer mi je tako lagano trčao. Njemu sam se kao dijete najviše divio. Nakon ovoga smo otišli na kantonalno takmičenje, koje je održano u Zenici.
Prvi put sam tada kročio na atletski stadion, budući da ga u Kaknju nije bilo. Takmičio sam se u običnim patikama, nisam imao sprinterice, nisam ni znao šta su, samo sam ih gledao na TV-u. Trčao sam 400 metara za svoju školu i pobijedio. Tada sam privukao pažnju trenera Halida Sedića, koji mi je prišao i pitao me imam li želju da treniram. Pristao sam, sjećam se 1. januara 2009. godine, ustao sam ujutro i s ocem otišao u Zenicu na razgovor s predsjednikom tamošnjeg Atletskog kluba Suadom Kaknjom i trenerom Halidom i od tog datuma sam počeo trenirati. Budući da sam završavao četvrti srednje, nisam se prebacivao u Zenicu, već sam vozom iz Modrinja svakog jutra putovao na trening, a onda se poslijepodne vraćao u Kakanj, da bih prisustvovao nastavi – kazao je jednom prilikom za naš magazin.
Amel je nedavno diplomirao na Mašinskom fakultetu, a njegova najveća podrška su uvijek bili njegovi roditelji.
– Porodica je uvijek tu, prate utrke, o tome ne treba ni govoriti. Od početka su uz mene. Neizmjerno sam im zahvalan za pruženu podršku i za to što su me pustili da sam izaberem svoj put, i nisu me sprječavali. Imam jako dobru i čvrstu vezu s porodicom. Roditelji su stariju sestru i mene odgojili uz mnogo ljubavi i pažnje. Seka je osnovala svoju porodicu, ja nisam s njima tu, ali tu smo uvijek jedni za druge. IGdje god krenem javim im se, kada se vraćam pitam da li im nešto treba, i to su neke sitnice koje znače i njima i meni. Vole znati gdje sam i je li sve uredu, a i ja sam tako mirniji i osjećam se mnogo ljepše. Kažu da se muško dijete više veže za mamu, a žensko za oca, pa je tako slučaj i u mojoj porodici. Malo više sam vezan za majku, ali nema tu neke velike razlike – rekao je.
Podrške mu ne nedostaje ni od strane djevojke Amine, koju je zaprosio prošle godine. Svoju vezu do tog trenutka su čuvali samo za sebe.U želji da ispoštuje tradiciju i pokaže poštovanje prema svojoj izabranici i njenoj porodici, lijepu Zeničanku je zaprosio u njenom domu.