Spojiti bioinžinjering i fotografiju nije izbor o kojem slušamo svaki dan. No, to je pošlo za rukom mladoj Meliki Tursić iz Zavidovića. Nakon što je završila Medresu „Osman ef. Redžović“ u Visokom, Melika upisuje i završava genetiku i bioinžinjering na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu. Činjenica da u džepu ima diplomu tražene i teške struke ju je činila sretnom, ali Melika se željela okušati i u fotografiji. Kako nije imala svoj aparat, posudila ga je od prijateljice.
– Sve je počelo na trećoj godini fakulteta, kada sam s društvom trebala putovati u Rim. Prije puta smo pričali kako bi bilo dobro da imamo neki aparat da možemo sve te momente zabilježiti. Moja najbolja prijateljica je imala aparat, ali ga nije mnogo koristila nego joj je onako više stajao po strani i onda sam je pitala da mi ga posudi za to putovanje. Kako rad s aparatom nije jednostavan kao s telefonom, zamolila sam kolegu s fakulteta, koji se od ranije bavio fotografijom, da mi malo objasni neke opcije na aparatu. Otišla sam na to putovanje, napravila mnogo propalih, ali dragih slika. Po povratku prijateljica koja mi je posudila aparat je otvarala svoj arhitektonski studio, trebale su joj fotografije interijera, pa je predložila da ja slikam. Kasnije mi je dala aparat na nekoliko mjeseci, slikala sam prirodu i drugarice, cijelo društvo. Mislila sam da ću samo fotografirati prirodu, jer mi je to izgledalo kao neki odmor od svega, a onda sam sve više inspiraciju pronalazila u ljudima i njihovim emocijama – kaže Melika i prisjeća se trenutka kad je zaradila i svoj prvi honorar od fotografiranja.
– Nakon treće godine bio je otvoren neki ramazanski konkurs, prijatelji su me nagovarali da se prijavim. Poslije ispita sam otišla u Begovu džamiju, vidjela sam nenu kako se ispred abdesti u bosanskoj nošnji. Slikala sam je, poslala tu sliku i osvojila prvo mjesto. Onda sam shvatila da, ako tad ne kupim svoj aparat, ko zna kad ću. Doplatila sam još nešto i kupila aparat. Iako sam mislila da ću slikati za svoju dušu, ubrzo me poznanica pitala da slikam njeno vjenčanje. I to je bilo moje prvo vjenčanje.
Da bi se postalo dobar fotograf, nije dovoljno, priča Melika, samo imati dar, već uložiti i mnogo truda i vremena. Mnogo znanja je dostupno i na internetu, što olakšava proces učenja.
– Ljubav mi je najveća inspiracija. Ljubav između ljudi, ne samo između mladenaca, to može biti ljubav između mame i kćerke ili prijatelja. To su neke posebne emocije u pogledu, u nekom stisku ruke kad mlada izlazi iz kuće ili tako neki momenti koji su posebni – kaže Melika i otkriva da li sebe u budućnosti vidi u polju fotografije i umjetnosti ili bioinžinjeringu?
– U narednih nekoliko godina planiram da radim kao fotografkinja, jer sam fotografiju izabrala nad genetikom. Međutim, ne ograničavam se i ne tvrdim da se za 10-15 godina neću možda vratiti genetici. Možda ću uspjeti da ih spojim, možda ću raditi mikroskopsku fotografiju ili tome slično.
Kako se svaka nauka može upotrijebiti, također se može i zloupotrijebiti. Izuzetak naročito nije genetika.
– Genetika je mnogo lijepa nauka i ne bi trebala biti opasna. Ali, opet sve zavisi od ljudi koji se bave tom naukom, od njihovih moralnih načela i pogleda na svijet. Genetika sama po sebi nije opasna, opasni su ljudi koji se bave tom naukom. Smatram da bi neke stvari trebale biti zakonom regulisane i trebalo bi se voditi račina ko se bavi time, gdje želi da usmjeri genetiku kao nauku. Sva istraživanja nam mogu pomoći ukoliko ih koristimo u prave svrhe. Mnoga istraživanja mogu da spriječe neke bolesti, da pomognu njihovom izlječenju, ali danas se od toga radi previše.
Mnogo se polemizira o genetski modificiranoj hrani. Za mnoge stvari je korisna, jer sprječava glad, dok ćemo dugoročne posljedice moći znati tek kroz 20, 30 ili čak 50 godina, kroz nekoliko generacija – kaže Melika.
Neki ljudi posao fotografa rade isključivo zbog novca, drugi samo zbog ljubavi, Melika pripada drugoj grupi.
– Definitivno zbog ljubavi. Obećala sam sebi da ću istog trenutka kad osjetim zasićenje, manjak inspiracije, te kada ovaj posao budem radila isključivo radi novca, prestati da ga radim. Novac je beneficija, neku fotografiju uradiš zato što plaća račune, ali većinu radim zbog ljubavi i to me ispunjava – kaže Melika i odgovara koliko se danas od fotografije može živjeti.
– Na početku ne može toliko, dok ne izgradite sebe kao fotografa, a to zahtijeva mnogo vremena, međutim, sad se može. Danas se sve pokušava kroz fotografiju predstaviti, od restorana do odjeće i nakita. Iako je tržište veoma zasićeno fotografima, i dalje postoji nova potreba za fotografijom.
Moja najveća podrška
– Porodica mi je najveća podrška, brat i babo, koji su me podržali i kad nisam znala šta hoću. Također, moje društvo, koje ne hvali samo moju fotografiju nego i daje konstruktivne kritike da mi nešto nije uredu, da mi možda edit nije uredu i zaista imam njihovu veliku podršku, ali i od kolega fotografa. Neki fotografi koji su mnogo ljestvica iznad mene se ne ustručavaju kad ih pitam nešto da mi odgovore, da daju osvrt na moj rad ili koji komentar šta bi se moglo popraviti. Stvarno sam naišla na pozitivne odgovore starijih i iskusnijih fotografa.