Najbolji bh. atletičar Amel Tuka osvojio je drugo mjesto u finalnoj utrci na 800 metara na Svjetskom prvenstvu u Dohi i našoj zemlji donio srebrenu medalju. Ovo svakako nije prva medalja na Svjetskom prvenstvu u Amelovoj karijeri. U utrci u Pekingu 2015. godine osvojio je bronzu. Upravo uspjesi su ti kojima je ovaj Kakanjac obojio svoj život. Nedavno je i diplomirao na Mašinskom fakultetu u Zenici.
Ipak, za atletiku kaže da se nije desila slučajno, nego da mu je bila sudbinski određena.
– Odrastao sam u Modrinju u Kaknju. Sestra je pohađala Srednju medicinsku školu, a budući da sam ja tada završavao osnovnu, roditelji su htjeli da u Zenici i ja upišem tu školu. Međutim, nisam sebe nalazio u tome. Više sam volio matematiku i neke druge predmete.
Odlučio sam da upišem mašinsku. Od sedmog razreda sam trenirao karate, i bio sam uspješan u tome, nekoliko puta i prvak države, ali nije to bilo ništa posebno, znate kakav status ima karate sport. Međutim, taj sport mi je dobro došao, jer sam se pravilno razvijao, istezao mišiće, sada nemam povreda, sve se formiralo kako treba. Od karatea mi je, vjerovatno, ostala ta želja za borbom, ne predajem se do zadnjeg trena. Moja trka ne završava na liniji već dva koraka iza linije.
Bio sam treći srednje kada sam na nagovor profesorice na Malim olimpijskim igrama trčao za svoju Srednju tehničku školu Kemal Kapetanović. Prvo smo trčali u Kaknju na tamošnjem stadionu Mladosti, gdje sam pobijedio u trci na 400 metara. Volio sam trčati, uzor mi je bio Jerremy Woriner, slavni američki 400-metraš. Volio sam ga, jer mi je tako lagano trčao. Njemu sam se kao dijete najviše divio. Nakon ovoga smo otišli na kantonalno takmičenje, koje je održano u Zenici.
Prvi put sam tada kročio na atletski stadion, budući da ga u Kaknju nije bilo. Takmičio sam se u običnim patikama, nisam imao sprinterice, nisam ni znao šta su, samo sam ih gledao na TV-u. Trčao sam 400 metara za svoju školu i pobijedio. Tada sam privukao pažnju trenera Halida Sedića, koji mi je prišao i pitao me imam li želju da treniram. Pristao sam, sjećam se 1. januara 2009. godine, ustao sam ujutro i s ocem otišao u Zenicu na razgovor s predsjednikom tamošnjeg Atletskog kluba Suadom Kaknjom i trenerom Halidom i od tog datuma sam počeo trenirati. Budući da sam završavao četvrti srednje, nisam se prebacivao u Zenicu, već sam vozom iz Modrinja svakog jutra putovao na trening, a onda se poslijepodne vraćao u Kakanj, da bih prisustvovao nastavi – kazao je jednom prilikom za naš magazin.
Osim srebra koje donosi u Bosnu i Hercegovinu, šuška se da će Amel ponovo slaviti. Navodno, ovog mjeseca trebao bi uploviti u bračne vode sa prelijepom Zeničankom Aminom Pivić. Par se zaručio 2018. godine, a neposredno nakon toga su zajedno govorili za naš magazin.
– Još od malih nogu sam učio o običajima i znam da otac djevojke mora dati halal za svoju kćerku i da je to jedini ispravan način kako da se djevojka zaprosi. Mi ne odstupamo od toga i kod nas nema “novotarija”. Prije nego što ću je zaprositi, posavjetovao sam se s hafizom Safetom Husejinovićem. Rekao sam mu da se želim ženiti, nakon čega mi je ispričao šta sve trebam uraditi. Otišao sam sam kod njenih roditelja, jer sam bio siguran u sebe, odlučan, znao sam šta želim. Nikada u životu nisam sjedio i znojio se kao tada (smijeh). Nakon što sam klanjao akšam-namaz, otišao sam kod Amine. Njeni roditelji su znali povod mog dolaska. Mislio sam da će sve biti lakše, jer znam njene roditelje. Želio sam samo da što prije to prođe, da sve što sam naumio reći izađe iz mene. Obratio sam se njenom ocu i mami, a onda kada su dali svoj pristanak, pred njima sam kleknuo i pitao i Aminu želi li se udati za mene – ispričao nam je Amel tad.