Prošlo je vrijeme kada je Mala Mo, kako je Moniki Seleš tepao sportski svijet, dvoručnim bekhendima i forhendima rušila Chris Evert, Martinu Navratilovu, Steffi Graf… Vladari teniskih terena danas su Victoria Azarenka, Novak Đoković i Rafael Nadal.
Tridesetosmogodišnja Seleš je u penziji devetu godinu. Živi sa svoja četiri psa u Tampa Bayu na Floridi, piše knjige i vježba jogu.
U ne tako davno izdatoj autobiografiji “Getting a grip on My Body, My Mind, My Self”, Seleš je progovorila o svojim teniskim počecima u rodnom Novom Sadu, prvoj poziciji na WTA listi, danu kada ju je obožavalac Steffi Graf zbo nožem na turniru u Hamburgu, očevoj smrti, povratku tenisu, ali i decenijskoj borbi s viškom kilograma.
Tom i Jerry
Bila je jedna od najmlađih šampionki u historiji vrhunskog sporta, kao od šale je pomijerala granice ljudskih mogućnosti i obarala rekorde. U samo tri sezone, do svoje 19 godine osvojila je praktično sve. Imala je pet godina kada je prvi put uzela reket u ruke.
– Dok smo ljetovali na Jadranu, vidjela sam oca i brata kako u torbu stavljaju reket. Pitala sam ih gdje idu. Odgovorili su da idu igrati tenis. Sama riječ igra zvučala mi je kao zabava.Tražila sam da i ja igram s njima i od tada više nisam prestala igrati tenis – prisjetila se Monika svojih teniskih početaka u jednom od intervjua.
Živjeli su u Novom Sadu, otac Karolj je bio politički karikaturist za nekoliko novina u bivšoj Jugoslaviji. Kako je u mladosti bio vrhunski sportist, teško mu je padalo što nije bio u mogućnosti izgraditi svoju sportsku karijeru. Zato je sam sebi dao obećanje da u takvu situaciju nikada neće dovesti svoju djecu, kćerku Moniku i sina Zoltana.
Iako je voljela bijeli sport, Karolj na kćerku nikada nije vršio pritisak, ali je isto tako nije ni obeshrabrivao, čak ni onda kada su je majka i baka kritizirale i govorile da nije normalno da djevojčica toliko vremena provodi igrajući tenis.
Otac joj je pružao podršku, ali i vodio računa da nikada ne izgubi osjećaj za djetinjstvo. Budući da je voljela gledati crtane filmove, prije treninga je na svaku lopticu crtao lik miša Jerryja, dok bi ona bila mačak Tom. Tako je imala osjećaj da udara Jerryja dok joj bježi.
Na parkingu ispred višespratnice u novosadskom kvartu Liman, Karolj bi, umjesto mreže, vezivao kanap za branike dvaju automobila, a Monika je, reketom većim od nje, po cijeli dan uporno dokazivala zašto je nekima suđeno da postanu šampioni, dok su drugi tek prolazne zvijezde. Kada je osvojila prvi turnir, imala je devet godina i nije se puno razumjela u način bodovanja u tenisu, pa tokom mečeva nije znala ni ko vodi…
– Sjećam se finalnih mečeva Roland Garrosa između Martine Navratilove i Chris Evert. Imala sam osjećaj da su one jedine dvije teniserke na svijetu i da igraju jedna protiv druge svake godine. Govorila sam: Lako ću pobjeđivati, jer su samo dvije – prisjeća se Monika.
Savjet oca da svaki poen igra jako kao što je odigrala i posljednji se isplatio. Imala je samo 12 godina kada je 1985. osvojila turnir Orange Bowl u Miamiju na Floridi. Njen nesvakidašnji talent zapazio je trener Nick Bollettieri, pa ju je pozvao da dođe u njegovu Tenisku akademiju. Seleš napušta roditeljski dom i odlazi u Ameriku.
Strog režim treniranja opisala je i u svojoj biografiji.
– Nik je bio padobranac u vojsci i isti disciplinski režim donio je u Akademiju. Bio je to vojni logor za obuku, i morali ste da date 100 posto da biste preživjeli i uspjeli. Povremeno bi nas častili izletom za vikend do tržnog centra ili plaže, ali, osim toga, bili smo okruženi tenisom dvadeset četiri sata dnevno.
Nisam bila sigurna da mi se dopada, ali bila sam toliko uplašena da ću zabrljati i izgubiti stipendiju da sam radila sve što mi je rečeno.
Uz to, moj engleski nije baš bio tečan, pa sam prvih nekoliko mjeseci provela samo klimajući glavom potvrdno kad god bi me neko nešto pitao. Više puta bi se dogodilo da mi Nik izdeklamira listu stvari na koje treba da obratim pažnju, a jedina riječ koju bih uhvatila bila bi „dušo” (tako je zvao svaku djevojčicu). Klimnula bih glavom, ali ne bih rekla ni riječi. Zoltan bi došao da me pita jesam li išta razumjela.
Ja bih rekla da nisam. Onda bi on nabrzinu uradio prijevod prije nego što bi mašina počela ispaljivati lopte u mom smjeru. Nik je uvijek djelovao kao komandant na terenu i nisam željela da ga razočaram pa je bilo od ključne važnosti da shvatim njegova uputstva.
No, koliko god bio strog, Nik je znao da u svojoj akademiji ima izuzetno talentiranu djevojčicu iz Novog Sada.
– Ona neće prihvatiti da nešto ne može uraditi. Provest će 40, 50, 70 sati u radu samo da bi pogodila jedan šut. Običavao sam joj govoriti: “Monika, tvoj momak je ‘Princ mašina za loptice'”. Toliko je vremena provodila s tom mašinom. Osim toga, vi na nju ne možete vikati, ona je tvrdoglava, morate imati mnogo dokaza da joj se suprotstavite, ako s vama nije saglasna. Veoma teško sam nalazio bilo koju slabost u njoj ili njenoj igri – govorio je Nik o Moniki.
Kada je 1990. godine pobijedila Steffi Graf u finalu Roland Garrosa i ušla u historiju kao najmlađa teniserka svih vremena (16 godina) koja je osvojila Otvoreno prvenstvo Francuske u tenisu, svijet je dobio novo žensko čudo bijelog sporta.
Tri godine je dominirala tenisom. Ali, tada dolazi kobna 1993. godina i turnir u Hamburgu, kada joj je u pauzi između gemova s leđa prišao tridesetosmogodišnji Gunter Parche, veliki navijač Steffi Graf, te kivan zbog toga što je s pozicije broj jedan svrgnula njegovu omiljenu teniserku, Moniku zbo nožem u rame. Da je trenutak ranije posegnula da se napije vode, ostala bi paralizirana.
– Imala sam sve. Poziciju broj jedan, sponzore… Jedino mjesto na kojem sam bila sigurna bio je teniski teren… Sve mi je oduzeto u samo jednom trenu – objasnila je Monika.
Napad bolesnika
Za Moniku ubod nožem nije bio jedini šok. U bolničkom krevetu saznaje da joj je otac obolio od raka. Ovo joj je, kaže, bila najgora vijest koju je čula.
– Otac je bio moj mentor, ali i moj veliki prijatelj. S njim sam jedino mogla podijeliti strahove zbog nesreće koja mi se dogodila. Međutim, šutjela sam, jer ga nisam željela opterećivati.
U posjetu joj je došla i Steffi Graf, koja joj nikada nije bila prijateljica, ali jeste rivalka, i umjesto da čuje kako je Njemačka teniska federacija prekinula turnir, Monika je saznala da se igra u Hamburgu nastavlja. Osim toga, sve teniserke, izuzev Gabriele Sabatini, upitane treba li se zbog nesreće Moniki zamrznuti prva pozicija na WTA listi, glasale su negativno. Tada je shvatila koliko je tenis postao biznis i koliko su njene protivnice željele njeno mjesto.
– Čini se da su svi, osim mene, profitirali od moje povrede – kaže Seleš.
No, lošim vijestima nije bilo kraja. Monika je saznala da se Gunteru sudi za pokušaj ranjavanja, a ne ubistva, iako je sam priznao kako je napad unaprijed isplanirao. Kasnije je tužila i Njemačku tenisku federaciju zbog manjka mjera osiguranja na turniru, ali je tužbu izgubila.
– I danas sam ubijeđena da taj bolesnik nije dobio adekvatnu kaznu, ako je uopšte bio bolestan. Nisam bila sigurna da je sve to bilo slučajno. Danonoćno me je proganjalo pitanje zašto, imala sam u glavi bezbroj odgovora i različitih scenarija. Ali, dogodilo se, nisam mogla da vratim vrijeme. Nisam znala šta ću sa sobom, gdje da pobjegnem… Postala sam paranoična, plašila sam se svakog šuma u kući, spavala sam s upaljenim svjetlom, zaključavala se u sobu. Odjednom se sve srušilo…
Tokom dvije i po godine, koliko se oporavljala od povrede, Monika je utjehu počela tražiti u hrani.
– Za svoj 21. rođendan sjedila sam kući, jela ogromne količine keksa i plakala – objasnila je Monika.
Ni novinari, a naročito britanski, nisu Moniki olakšavali situaciju. Redovno su pisali tekstove o njenom izgledu i kilaži. Mnoge naslove je znala čitati prije izlaska na teren.
– Mogla sam čuti komentare: “O, Bože šta se desilo sa Seleš? Vidite li kolika je?” Bila sam izbodena gotovo do smrti, izvan igre sam bila dvije i po godine, otac mi je bio teško bolestan, šta se od mene moglo očekivati?
Očeva burma
No, bila je uporna da se vrati na staze stare slave, pa je 1996. godine još jednom podigla pobjednički pehar u finalu Australian Opena. Jedini turnir koji nije uspjela osvojiti je onaj u Wimbledonu, ali ko zna šta bi se desilo da joj se nije dogodila tragedija u Hamburgu. Dvije godine poslije umire joj otac. Ponovo je zapala u krizu.
– On je jedna od prvih misli kojima počinjem svaki dan. Nedostaje mi, sve više kako vrijeme prolazi. Gdje god sam putovala na takmičenja, tata je bio pored mene. Kada je operisan od raka prostate i pao u postelju, ja sam bila pored njega. Davala sam mu morfij za ublažavanje bolova i hrabrila ga da izdrži, kao što je on mene bodrio dok sam bila na takmičenjima. Preminuo je u maju 1998., a taj gubitak boli me više od hamburške rane. Teško je kada tokom meča po navici pogledate u publiku i shvatite da je ono najvažnije mjesto ostalo zauvijek prazno – objasnila je Monika.
Tri nedjelje nakon Karoljeve smrti, Monika je igrala finale Roland Garrosa s njegovom burmom oko vrata.
Godine 2003. Monika se zauvijek oprostila od aktivnog tenisa. Danas je ambasadorica međunarodne sportske organizacije “Laureus”, gdje joj društvo prave Nadia Comaneci, Katarina Witt, John McEnroe, Boris Becker, Michael Jordan…
O ljubavnom životu rijetko kad je govorila. Godinama su je viđali u društvu dvadeset godina starijeg milijardera Paula Allena, suosnivača “Microsofta”, ali ona je uporno tvrdila da joj je on samo porodični prijatelj.
– Navikla sam na glasine. Još dok sam bila tinejdžerka komentarisali su da sam u drugom stanju, samo zato što sam preskočila Wimbledon. Već su me nekoliko puta udavali, iako ja to uopšte ne želim. Tenis mi je mnogo donio, ali i mnogo uzeo.
Želim barem nešto da nadoknadim, želim da proživim život lijepo i udobno, nije bitno koliko će da traje. Ne obilazim glamurozne događaje, nikad nisam voljela uštogljene prijeme. Najviše vremena provodim s mamom, bratom i njegovom porodicom, izlazim s prijateljicama na kafu, dakle – ništa posebno niti drugačije od ostalih – priznaje Monika koja danas izgleda bolje nego ikad i svoje tenisko znanje nesebično kroz razna predavanja dijeli s mladim naraštajima.
Balašević napisao pjesmu za Malu Mo
Monika priznaje da i u dalekoj Americi i dalje sluša Jimmyja Hendricksa i Đorđa Balaševića. A, da je ljubav obostrana, potvrđuju i stihovi koje je Balašević davno ispisao o Moniki:
“Ja sam samo prstom probao sport, pa te zato molim, veliki svete, nemoj da nam sada pokvariš dete. Mala Mo je stvarno cura i po, ona ima srce, ima tri čiste, ne mešajte je u kursne liste, neka to briga nekom drugom postane, pustite nju, neka joj sve igra ostane…
Novac ulaže na berzi
Monika godinama ulaže svoj novac na berzi. Njen finansijski savjetnik je medijima svojevremeno rekao da nije rastrošna, da vozi prosječan automobil, zove ga usred noći da pita zašto su prodali određene akcije i da će starost sigurno doživjeti bogata. Dio novca koji je osvojila dok se bavila tenisom (15 miliona dolara samo od turnira) uložila je u lanac restorana “All Stars Café”.
– Restoran ima nekoliko vlasnika, osim mene tu su i Tiger Woods, Andre Agassi, Wayne Gretzky, Shaquille O’Neal i još neke sportske legende. Ideja je da zaljubljenicima u sport omogućimo da putem najsavremenijih televizora prate prenose nadmetanja uz jeftinu hranu i piće. Najskuplje jelo je 30 dolara, a na meniju su obroci koji nose ime vlasnika – kaže Seleš.
[nggallery id=754]