Doktorica na Maršu smrti: Najveći strah bio je da će izgubiti ljude za kojima je pratila put

Piše: Redakcija

Doktoricu Fatimu Dautbašić – Klempić, 11. juli je zatekao u Srebrenici, gdje je nakon bijega iz Bratunca, postala dijelom tima Ratne bolnice. Fatima je jedna od žena koja je preživjela Marš smrti. Sjećanja na pad Srebrenice podijelila je u nastavku predstavljanja istraživačkog projekta Memorijalnog centra Potočari “12 dana sjećanja: Lične priče 6.7.1995. – 17.7.1995.”, u povodu 25. godišnjice genocida.

-U neka doba, mi smo shvatili da će Srebrenica pasti. Toga smo mi već oko 10 -11 sati postali svjesni ujutro, i onda smo se dogovarali šta da radimo sa ranjenicima, jer nismo mogli dozvoliti da se ponovi Vukovar, da naši ranjenici budu zatečeni u našoj bolnici i da budu masakrirani. Doktor Ilijaz je tražio od našeg Štaba da nam se pošalju neki kamioni kojima bi se ranjenici prebacili u UNPROFOR. I uspjeli smo mi dobiti dva takva kamiona na koje smo stavili sve naše ranjenike, znači, ispraznili bolnicu. I doktor Ilijaz je otišao s tim ranjenicima i s tim kamionima na kapiju UNPROFOR-a. Odgovor Holandskog bataljona je bio da oni nemaju uslove da prihvate toliki broj ranjenika, jer nemaju gdje – pojašnjava Fatima.

-Međutim, u takvoj situaciji nismo imali izbora. Oni su njih morali prihvatiti i toga je doktor Ilijaz bio svjestan i on je insistirao na tome. Na kraju su rekli da će, ako UNPROFOR neće dobrovoljno prihvatiti naše ranjenike, oni provaliti kapiju i ostaviti naše ranjenike njima u dvorištu. I tek tad su kapije otvorene i tek tad su oni primili naše ranjenike. I uz ranjenike je otišao dio medicinskih sestara – prepričava dalje.

Preostali dio medicinskih sestara i tehničara, te nekoliko ljekara su u tom momentu odlučili da moraju napustiti bolnicu, jer je Vojska RS-a već bila na ulazu u grad.

-Mi smo nabrzinu stavili u jednu torbu nešto lijekova, minimum neke odjeće. Ja se ne mogu sjetiti, neku presvlaku sam uspjela staviti u tu jednu torbu. Međutim, stižu glasnici koji govore da su četnici kod autobuske stanice. To je na dvije do pet minuta hoda od nas. Znači, već su oni ušli u grad, a mi smo još tu, još ništa nismo odlučili, još ništa nismo uradili da se spasimo – dodaje.

U tom trenutku čuje povike ljudi “hajmo samo izaći iz grada’, spontano nastaje kolona.

-Kad smo izašli iz Srebrenice, još uvijek je bilo govora o tome da će se desiti ti napadi iz zraka. Tu noć kad smo izašli iz Srebrenice, mi smo uspjeli doći samo do Jaglića. I tu je već bilo, i granatiranja. Bilo je mrtvih. Ja sam u tom predjelu izgubila brata, jer smo se razdvojili i to je bio još jedan moj dodatni strah da ga više ne mogu naći u toj gomili ljudi – dodaje.

Njen najveći strah je bio da će pasti, zaspati, izgubiti ljude za kojima je pratila put.

-Kad smo došli u Nezuk, jednostavno, kad smo prošli tu Baljkovicu i kad su nam rekli da se nalazimo na slobodnoj teritoriji, to je meni bilo nešto nevjerovatno. Ja sam i dalje imala taj neki strah u očima i osvrtala se oko sebe sve dok nismo došli do prvih kuća i dok nisam ugledala žene u dimijama koje dijele kafu i čorbu. I dok nisam ugledala moje kolege koji su došli da pomognu na prihvatu ranjenika.  Čak ni u tom momentu, iako smo m sami bili užasno iscrpljeni i prestrašeni, mi koji smo ljekari, mi koji smo medicinsko osoblje nismo mogli da se prepustimo svom oporavku. Ta kafa koju smo nabrzinu popili i to što smo pojeli, tanjir čorbe je bilo dovoljno da se, malo okrijepimo i u toj situaciji imali smo puno naših ranjenika koji su pristizali i koje smo mi prepoznavali, ljude koje smo pratili tokom puta. Mi smo im pritrčavali i pomagali, pridržavali infuzije, previjali i dalje, jer jednostavno to je nešto što je usađeno u našu srž, da mi svoje vrijeme više dajemo drugima nego sebi – zaključuje doktorica Klempić svoju priču obhavljenu na www.srebrenicamemorial.org.

 

Pročitajte još