Zahvaljujući lokalnim TV stanicama u našoj zemlji, koje su tokom ramazana u svoju programsku shemu uvrstile historijsku seriju “Hazreti Omer”, bh. javnost je kroz 30 epizoda imala priliku bolje upoznati život drugog pravednog halife Omera ibn Hattaba, radijallahu anhu (r.a). Serija je na strogo utvrđenim historijskim činjenicama snimana u periodu od 2010. do 2012. godine, u produkciji dviju televizijskih kuća: MBC-a (Televizijski centar Srednjeg istoka) i Katarske televizije. Ona je i prvi televizijski projekt u kojem je likom prikazan jedan od četverice halifa.
Priliku da igra ovako važnu ličnost u islamu, dobio je sirijski glumac Samir Ismail, kojem je ovo ujedno i prvo glumačko pojavljivanje. Stoga i mi, mjesec oprosta i Božije milosti (ramazan), ispraćamo s pričom o ovom velikanu. Tumačiti hazreti Omerov život samo i isključivo kroz prizmu njegovog doprinosa širenju islama nije dovoljno. Jer, osim što je bio jedan od najvećih pomagača vjere, hazreti Omer je bio i izvanredan državnik, i u to vrijeme možda i najveći vojskovođa na svijetu. Njegova postignuća na vojnom polju kazuju da je zasjenio velike vojskovođe kojima se Zapad divio, poput Aleksandra Makedonskog i Julija Cezara.
S uma ne treba smetnuti činjenicu da u vremenu, kada Evropa pada u mračni srednji vijek, uprava Omera ibn Hattaba se širi u najveću imperiju koju je svijet do tada upamtio, gutajući pred sobom velika carstva, kakva su tada bili Perzija i Bizantija.
Znanje i pismenost
Hazreti Omer je rođen 581. godine u Mekki. Potječe iz plemena Adijj ibn Ka’b (ogranak kurejšijskog plemena Adnan). Bio je izrazito visokog rasta (neki podaci kazuju da je bio viši od dva metra), i kada bi se pojavio u velikoj skupini ljudi, posmatraču sa strane bi izgledalo kao da je bio na jahaćoj životinji. Prenosi se da je bio ljevoruk, bijelog tena, svijetle i blago crvenkaste kose. U mladićkim danima nije bio bogat, ali jeste bio obdaren rijetkom pismenošću.
S tim u vezi za njega je kazano:
“Kada bi se Omerovo znanje stavilo na jedan tas vage, a znanje svih ljudi na drugi tas, prevagnuo bi Omerov tas”.
– U vrijeme Muhammeda, a.s., pismenost nije bila mnogo razvijena, ali se njegovalo pjesništvo, retorička proza i usmena predaja. Porodica koja se ponosila pismenošću svojih, kako muških tako i ženskih članova, bila je porodica hazreti Omera. Stariji članovi su podučavali mlađe pismenosti, ritmu, tvorbi riječi, pravilima usprezanja i fonetike.
Učili su ih kako suptilne nijanse osjećanja izraziti na sasvim elegantan način. Jer, za ovu porodicu, kao i za ostale Arape, velika je čast bila tokom mjeseca zu-l-kade, prisustvovati, učestvovati i pobijediti na velikom godišnjem sajmu koji se održavao u mjestu Ukaz, nedaleko od Mekke.
Na sajmu su se, u svojim ostvarenjima natjecali pjesnici. Sedam najljepših, ovdje izabranih pjesama, u književnosti su poznate kao Muallaqat seb’a. Nakon izbora, ove pjesme su ispisivane zlatnim slovima, i u znak počasti kačene su o zid Kabe – pojašnjava za naš magazin hfz. mr. sci. Behija Durmišević.
Hazreti Omer je, napominje ona, bio vanredno iskren i predan vjernik.
Učenje sure Taha
– Odlikovala ga je svijest da u srži islama počiva realnost Boga, Jednog, Neograničenog, Svemilosnog, većeg od svega što možemo zamisliti i predočiti, a koji je, ipak, kako Kur’an, sveta knjiga islama tvrdi, nama bliži od vratne žile kucavice. Vjerovao je da će ljudima Bog suditi prema Svojoj Pravdi i oprostiti im prema Svojoj Milosti – kaže Durmišević.
No, prije nego što je prihvatio islam, hazreti Omer je bio jedan od njegovih najvećih neprijatelja i žestoki protivnik mijenjanja tadašnjih arapskih običaja. Primijetivši da islam jača, te da ima sve veći broj sljedbenika, njegova mržnja je porasla toliko da se jedne prilike opasao sabljom i odlučio ubiti Muhammeda, a.s.
Na putu ga je sreo Neim bin Abdullah i pitao gdje ide. Odgovorio je: “Hoću da ubijem Muhammeda, koji zavadi Kurejšije i njihova božanstva proglasi ništavnim”.
U želji da spriječi ovaj čin Neim skrenu njegovu pažnju u drugom pravcu tako što mu sugerira da se prvo pobrine za rođenu sestru i njenog supruga, koji su također prihvatili islam. Bijesan krenu prema kući svoga zeta. I približavajući se, začu čudan govor (učila se sura Taha). Čim je ušao na vrata, izvadi svoj mač i zamahnu prema zetu, ali ispred njega stade sestra.
– Uradi ono što hoćeš. Mi smo muslimani i takvi ćemo ostati – hrabro mu reče.
Primijetivši krv na njenom licu i čuvši odgovor, Omer, r.a., bio je dirnut, te je zatražio da vidi šta su učili.
– Kako je divan i častan ovaj govor! Gdje je Muhammed da idem primiti islam pred njim? – kazao je nakon što je pročitao suru.
– Kada je hazreti Omer došao kod Muhammeda, a.s., izjaviti da prima islam, Poslanik se nalazio u kući svoga druga Erkama. Vidjevši Omera, pošao mu je u susret i pitao ga:
– Šta te ovamo dovelo, sine El-Hattabov? Zar ćeš istrajavati na krivom putu sve dotle dok te ne stigne Božija kazna?”.
– Bog je jedan, a Muhammed, a.s., Njegov je Poslanik – odgovorio je Omer.
– Allahu ekber – uzvratio je Muhammed, a.s.
U narednom periodu, Omer je sve vrijeme bio iskren prijatelj i pratilac Poslanika – govori Durmišević.
Prije ovog događaja Muhammed, a.s., činio je dovu Allahu, dž.š., da pomogne i islam ojača s jednim od dvojice: Omerom ibn Hattabom ili Ebu Džehlom. I jedan i drugi su bili veoma moćni i utjecajni ljudi u Mekki, ali i mrzitelji Muhammedove vjere. Poslanik je znao da će njihovo prihvatanje islama ohrabriti Mekanlije, koji su namaz morali obavljati tajno. Allah je uslišio dovu i odredio da to bude Omer ibn Hattab.
Sve što su Arapi prije objave Kur’ana običavali raditi; tek rođenu žensku djecu živu zakopavati, činiti razbojništva, kipovima se klanjati… islam je strogo zabranjivao!
Stoga nije čudno što su prvi muslimani u Mekki bili izloženi torturama, ismijavanju, mučenjima, pa i ubistvima. Njihov život, kao i život Poslanika, iz dana u dan bivao je sve ugroženiji. Zamislite onda s kakvom radošću su primili vijest o Omerovom prihvatanju islama.
Bio je nesvakidašnje hrabar, strog, ali i pravedan. Ulijevao je strah i trepet među nevjernike. Dali su mu nadimak El- Faruk (neke predaje kazuju da je to učinio sam Poslanik), stoga što je bio prvi čovjek koji je strogo dijelio pravdu od nepravde, istinu od laži.
– Najprije je nastojao biti pravedan. Smatrao je da ljudska bića moraju biti pravedna prema Bogu, ali i prema Njegovim stvorenjima. Biti pravedan prema Bogu, znači biti dobar i ispunjavati cilj za koji nas je stvorio. Biti pravedan prema Njegovim stvorenjima znači dati svakoj stvari ono što joj pripada, te postupati prema stvorenju u skladu s njegovim pravima – ističe Durmišević.
Napuštanje Mekke
Kada su muslimani zbog torture morali napustiti Mekku (događaj poznat kao hidžra), Omeru ponos nije dao da to učini tajno. Uzeo je sablju, strelice, obukao se svečano i otišao pred Ka’bu, te okupljenima rekao:
– Nevjernici i bezbožnici! Danas odlazim tamo kuda sam određen. Ako neko od vas hoće da ostavi iza sebe udovicu, ili djecu bez roditelja, ako neko hoće da izgubi glavu, neka pokuša da me napadne ili spriječi. Ja idem, a ko ima smjelosti neka mi spriječi put!”.
Naravno, niko se usudio nije!
Dostupna literatura naglašava da je hazreti Omer bio veliki borac, o čemu ponajbolje svjedoče: Bitka kod Bedra, Bitka kod Uhuda, Bitka kod Hendeka… Zajedno s Ebu Bekrom bio je i Poslanikov prvi saradnik i savjetnik. Nakon njegovog preseljenja, prvi halifa – vođa islamske države, bio je Ebu Bekr, a kada je i on preselio, naslijedio ga je Omer.
Za islam nije žalio ni života ni imetka.
– Prema nepodijeljenom mišljenju islamskih i svjetskih historičara, hazreti Omer spada u najznačajnije i najuspješnije vladare u povijesti svijeta. Pod njegovim vođstvom muslimanske vojske su zauzele 5.000 godina star faraonski Egipat, drevnu Mezopotamiju, staro Perzijsko carstvo, Siriju i Palestinu. Njegova vojska osvojila je poznate gradove: Aleksandriju, Damask, Jerusalim, Ktesifon, Babilon, Memfis, Halep, Hims… – pojašnjava Durmišević.
Koliko je prilikom osvajanja poštovao drugo i drugačije, svjedoči sljedeći zapis:
– Kada je muslimanska vojska, predvođena Amrom ibn Asom, osvojila Jerusalim, 638. godine, halifa Omer je u pratnji jednog sluge iz Medine krenuo prema Jerusalimu, preuzeti ključeve grada od tamošnjeg patrijarha Sofronija. Historijski izvori navode da su hazreti Omer i njegov sluga imali jednu kamilu, nešto malo ječmenog hljeba, pirinča, datula i vode i mijehu. Jahali su naizmjenice, a pred ulazom u grad red je bio na slugu da jaše.
Primivši ključeve grada, halifa je s patrijarhom ispod ruke u prijateljskom razgovoru prošao kroz grad. Sofronije je bio impresioniran jednostavnim izgledom halife Omera, koji je izdao proglas kojim se stanovništvu garantira slobodno ispovijedanje vjere, pravo slobodnog raspolaganja imovinom i pravo pune zaštite od islamske države. Halifa je zabranio rušenje kršćanskih bogomolja i prisvajanje dobara vjerskih zajednica. Naredio je da se na miru ostave vjera, običaji, dobra i imanja u časnom gradu. Izjavio je:
– Ko dragovoljno primi islam postaje pravi brat velike islamske zajednice, a ko ostane u svojoj dosadašnjoj vjeri, plaćat će neznatan godišnji danak.
Velik duhom i umom
U njegovu ostavštinu ubraja se i pravedno organizirana i administrativno uređena država.
– Odlučio je da godina u kojoj je Poslanik preselio iz Mekke u Medinu (Hidžra) bude prva godina islamskog kalendara. Ovim kalendarom danas se služe muslimani čitavog svijeta. Omer je izvršio temeljite reforme uprave, finansija, ekonomije, privrede i sudstva. Historija ga je prozvala Veliki, jer je bio velik duhom i umom, velik po srcu i vladarskim vrlinama, državnik kakvih je malo u historiji naroda. Prelazak na islam hazreti Omera predstavlja blistavu stranicu u povijesti islama i jedinstvenu stranicu u povijesti svijeta.
Zalagao se za etičan život u čijem središtu je ideja islama, ideja univerzalnog dobra koje je Bog dao ljudskom rodu, da od njega, i snagom njega, živi do konačnog susreta s Njim, Jedinim Gospodarom vidljivih i nevidljivih svjetova. Ovo univerzalno dobro, u stoljećima koja su uslijedila, iznjedrilo je neizbrisive čvorove samoj kičmi muslimanske civilizacije – ističe Durmišević.
Godine 664. hazreti Omera je za vrijeme obavljanja namaza u džamiji ubo zatrovanim nožem jedan perzijski rob. Postoji nekoliko teorija o tome da li je hazreti Omerovo ubistvo bilo pomno isplanirano, ali to nikada nije utvrđeno, jer je njegov ubica, shvativši da će biti uhvaćen i kažnjen, sam sebi presudio. Hazreti Omer je preselio u 63. godini života.
Ostat će upamćeno da je bio veliki halifa čiji je period u historiji islama zabilježen kao zlatni period, ali isto tako će se pamtiti i da je rekao kako se plaši da će se nakon njegovog preseljenja veza među muslimanima pokidati. Je li bio u pravu?
Snaga argumenata nad snagom sablje
Brojne su situacije koje kazuju da bi hazreti Omer prvo potegao sablju, spreman da sve riješi jednim udarcem, ali da je uvijek puštao da čuje obrazloženje, i kada bi čuo pametnije, staloženije mišljenje, prihvatao ga je.
Maslo okusiti neću sve dok ga se ljudi ne zasite!
Budući da je vladao velikim carstvom, često je imao običaj noću hodati prerušen kako bi se lično uvjerio u socijalno stanje ljudi. Ni po čemu pa ni po hrani se nije želio isticati nad drugim stanovnicima. Njegova žena je jedne prilike kupila maslo za 60 dirhema, pa kad je Omer to vidio upitao je:
– Šta je ovo?
– Maslo. Kupila sam ga od svog novca, ne od tvog – odgovori mu.
On reče:
– Neću ga okusiti sve dok ga se ljudi ne zasite!