Došlo je sunce u naše krajeve i s njim Mišo Marić, turist u svom zavičaju. Donio je knjigu “Dnevnik jednog apatrida”, onu svoju tugu u očima i sjećanja vrijedna stotine života. Kako propustiti priliku da iz svoje riznice odvadi nešto na ovaj papir svima na čitanje. Da se sjetimo ili naučimo kako se nekad živjelo i šta je nekada bilo važno.
Umoran je, kao iscjeđeni limun, kaže. Ostala je još samo kora i jedna košpa. Nije nas obeshrabrio. Znali smo tajnu lozinku, tu čarobnu riječ koja će iz njega prolomiti nešto više nalik poeziji nego intervjuu za magazin.
Mika Antić. Njegov prijatelj i brat. Mišino lice se pri spomenu njegovog imena promijenilo, razlilo, snaga mu se vratila.
– Znaš, mi smo pomagali drugima da umiju – počinje Marić nikad ispričane detalje i Mikinom životu.
Pitam ga zna li on koliko je taj zloglasni Facebook ipak učinio mnogo na populariziranju poezije. One Mikine ponajviše, čini mi se. Kako je izgledao njihov posljednji susret, pitam.
– Ja s Antićem nikada nisam imao posljednji susret. Još se susrećem sa svojim bratom Mikom. Sve što je napisao u životu, ja sam imao, ali sa samo jednom posvetom… tamo stoji „Miroslav Marić Miši Antiću”. Od svih tih knjiga, kod zajedničkog prijatelja se zatekla prva, iz štamparije „Lastavica”, i to „Plavi čuperak”. To je valjda 60. ili 70. izdanje. Tu knjigu sada imam gore (u Engleskoj op. a). Da je imam kod sebe, sad bih kopirao tu prvu stranicu i poslao ti je. Na to sam poznanstvo beskrajno ponosan. Poznavao sam dva čovjeka u bivšoj državi koja su svoje ime i prezime potpisivali jednim i drugim pismom. Ako je ime na latinici, prezime je na ćirilici. Jedan od njih je bio Mika Antić a drugi je Zuko Džumhur.
Kako su djeca počela mucati
Mišo je vlasnik veličanstvene biblioteke i u njoj je mnogo sjajnih posveta. Naprimjer, Gustav Krklec mu je napisao jednu s žiro računom. On je jako volio novac, svjedoči nam Marić. Vratimo se Miki.
– Bio je najčudesniji čovjek kojeg sam u životu sreo. Nepredvidiv, beskrajno odan prijatelj, rijedak filozof u čitavoj toj generaciji pjesnika. Potraži njegovu knjigu, „Oslobođenje” ju je izdavalo… zove se „Izdajstvo lirike”, pročitaj šta je Mika Antić rekao na jednom susretu s Borislavom Pekićem i Matijom Bećkovićem u Beogradu…
– Sjetite se sad Vi za naše čitatelje – potičem ga.
– „Srce su mi iščupali što nisam hteo biti Srbin”. Fenomenalno ih je izanalizirao na malom prostoru. Oni koji su ga pripremali za sahranu kasnije su mi govorili kako su mu pod noktima našli zlatnu boju za suncokrete koje je pripremao za izložbu u Sarajevu.
Mika je bolovao od raka. Operisali su ga. Odstranili dio jezika. Nije mogao govoriti, pa je samo pisao.
– Bilo je to u Mostaru ’73. godine, izveo me na terasu hotela „Panorama”, i reče mi: “Znaš burazere, ja imam rak!” “Slušaj”, kažem, “Antiću… meni je tvojih bolesti preko glave, nemoj o tome molim te više”. “Evo da vidiš”, bio je uporan. Uzeo je moj prst i stavio ga sebi na vilicu. Osjetio sam neku lopticu. To ti je, kaže, bolan granulom. Nije, kaže on meni. To je rak!
Naviru sjećanja. Malo nepovezana, ali vrijedna. Mika Antić kada je bježao od kuće, a radio je to često kao što rade djeca u pubertetu, bežao je Miši. Od čega je bježao?
– Od svega je on begao. Jednostavno je volio, s vremena na vrijeme, da pobjegne od kuće. Onda bi njegovi najprije nazvali Beogradski aerodrom da provjere je li auto tamo. Ako jeste, znali su da je kod mene. Sklanjao se kod mene.
–
Te noći kad je umro Mika, predsjednik Opštine Mostar Miši je dao automobil i on je ujutro stigao u Novi Sad. Kad je ušao u kuću, bilo je nekog svijeta i Ljilja ga je zovnula u drugu sobu.
– Dolazi delegacija vrha Vojvodine i traže državnu sahranu, sa svim počastima, a meni Ljilja daje komad kockastog papira, na kojem piše: „Draga Dudo, neću nikakvih zvaničnih govora, ni sahrana. Kad me ponesu, neka Toma Jovanović izgovori ‘Besmrtnu pesmu’. Dok me budu nosili i sahranjivali, neka Tugomirova ili Džanetova banda, a to su ciganski orkestri koje je obožavao a koji ne govore između sebe, neka pjevaju „Pira manđo korkoro”. Pitam ja Ljilju: „ Hoćeš li ti sahraniti supruga ili dobitnika nagrade Vojvodine, jednog od najvećih pjesnika Jugoslavije?” „Kako misliš?”, pita ona mene. “Pa hoćeš li ispuniti njihovu ili njegu želju”, pitam je. „Pa zaboga Mišo, naravno da ću Mikinu”, kaže mi ona. Tako je i sahranjen.
Mišo je kasnije pričao pred kapelom svima šta je pročitao na tom kockastom papiru.
– Kaže Kiko Sarajlić: „Svi mi pišemo neke scenarije, ali najljepši od njih je napisao Mika za svoju sahranu. Išle su obje te ciganske bande koje ne govore između sebe. Znaš, cigani ne govore između sebe, i uopšte muzičari ne govore između sebe. A nad otvorenom rakom stoji Janika Balaš s tamburicom plače i pjeva: „Pira manđe korkoro”. Tako smo ga spustili, a tamo iza je prožviždao neki voz. Tako je otišao Mika.
Nevjerovatne su se stvari dešavale s Mikom. Jednu od njih bilježe iz Bugojna.
– Bili su to dani lutkara i poezije. Po danu idemo po školama, a navečer je program za odrasle. Kad se uzbudi, Mika je malo mucao. Držimo matine u Duvnu u fiskulturnoj sali. Tu je 700 ili 800 učenika. Završili smo, izlazimo vani, kažem je Velji Miloševiću da posluša malo djecu… a oni svi mucaju. Kod njega je to prelazno bilo. Od mane je umio napraviti slatku vrlinu. To je neponovljivo.
Zbog ljubavi je jeo cvijeće
Njegova ljubavna poezija je antolgijska. Teško se neko može mjeriti s njim. Kakav je bio u ljubavi, zanima nas.
– Mika se odmah zaljubljivao. Glavne njegove ljubavi su bile seoske učiteljice. Pera i ja ga pratimo, u toku su Zmajeve dečije igre i mi smo negdje u Sremu. I on oko učiteljice, prelijepa neka učiteljica, i prati je on kući. Pera i ja idemo iza jer nas je strah da ćemo ga izgubiti. Mala je njena kuća, sva u nekom velikom cvijeću, ma nisu to božuri… ne znam kako se zove, ali to su glavati cvjetovi raznih boja, lijepo izgledaju. I on njoj govori: „Hoćeš samo da me pustiš da vidim tvoju djevojačku sobu?” Ona govori: „Gospon Mika, pa nemojte, šta će komšiluk reći, ja sam podstanar ovdje..” Kaže on njoj: „Ako me ne pustiš, sad ću da umrem ovdje…” Kaže ona: „Ma nemojte, gospon Mika, kako da umrete…” “Onda ću da jedem cvijeće”, reče on i poče žvakati jedan veliki cvijet i gutati ga. Pera i ja samo malo gledali u šoku, onda ga je ona pustila, a mi smo otišli. Uvijek se zaljubljivao.
I svaki put je bio kao prvi…
– …i kao posljednji. Imao je atelje na Petrovaradinskoj tvrđavi. Tako je imao kardiogram na zidu kada mu je srce stalo 5,5 minuta. On kaže da je bio tamo već. Kada Ljilja, njegova druga žena, nije htjela kod njega da spava, jer je još bio oženjen, on je skak’o sa Petrovaradinske tvrđave. Nisu mi vjerovali. Potvrdio je njegov prijatelj Draško koji je kazao: „Mika ne samo da je skak’o sa tvrđave, one je i generalne probe vršio”.
Baš je bio „čuđenje u svijetu”…
– O njemu se romani mogu pisati. U dnevnom boravku na zidu imao je obješen mjesec i zvijezdu, naprimjer. Samo zato što je poštovao.
Dok pričamo, listamo njegovu novu knjiga koju je objavila izdavačka kuća “Rabic”. Pokazuje mi posvetu…
– Pogledaj šta mi je napisao: „Mnogo te pozdravlja Dijak Vlado što rakiju pije rado”. Bio je bio divan čovjek: „Stanica podlugovi, “Selma”… …Za njega sam napisao da ljudi obično umru od smrti, Vlado Dijak je umro od života. I Mika je umro od života. Stoji njegov portret u mom dnevnom boravku. Strašno sam ponosan na Miku. Vidi Zuke Džumhura kako je lijep. Kada je bio mlad, bio je isti Omar Šarif.
– Napričasmo se o Miki, kako ste Vi, Mišo – pitam ga.
– ‘Nako, ‘nako… ako se propnem na prste, vidim bezdan. Gdje mi je ta fotografija? Mika je bio lijep čovjek, nikad ljude nije gledao u oči. Gledao je usred čela. Imali biste osjećaj da vam zavrće svdrlo u čelo… i čita. On je čitao ljude. On je prvo filozof. Posljednji na grobu koji su mu ostali bila je majka Melanija i Miss Srbije te godine. Ubila se plačući, jer je on bio u žiriju – smije se Mišo.
Nema pomoći i kad ga pitate kako je, priča o Miki. Probat ćemo drugačije. Impresivna je i Mišina novinarska karijera. Znaju li svi da je intervjuirao Gadafija…
– A bilo je tu nekoliko sjajnih događaja, ali sve zahvaljućuji Džemi Bijediću. Džema je mene volio, on me na koncu zadržao u Mostaru. Uglavnom, Gadafi je bio neobičan. Džema meni dogovori intervju s njim za lokalni radio. Zamisli, državnik govori za Radio Mostar. Pojavljuje se Hajro Somun u vili s TV ekipom, moli me da i on tu na mjestu događaja uradi svoj prilog. Eto Gadafija sa sekretarom u kućnom haljetku, sjedne, da nam divan intervju… Pozdravimo se lijepo i raziđemo, kad eto njegovog sekretara koji kaže da je pukovnik zatražio da se vratite. Zašto, pitamo se. Kaže sekretar da je on davao intervju u kućnom haljetku, jer je intervju dogovoren za lokalni radio, a intervju je podijeljen s TV kućom, ne može on kao šef države davati intervju u kućnom haljetku. Ponovo smo se vratili i davali drugi.
Na Titovom mostu, kišica neka, idu desnom stranom Džemal Bijedić, Moamer Gadafi, Miša Marić, obezbjeđenje… publika stoji… Neko iz naroda viče: „Džema, skini Gadafiju tu kukulju da ga vidimo…”
– I Džema mahinalno, onu kukulju i dolje… Ostao sam zabezeknut, ipak je Gadafi šef države. Ja ga pogledah začuđeno kad Džema se smije, okreće Gadafija prema narodu, ovaj se smije… valjda prepoznao taj spontanitet.
Džemal Bijedić i penzionirani konobar
Ipak, Džema je bio mudar. Šta ti je državništvo. Dolazi Muharem (šef protokola), u vilu i kaže da je pukovnik Gadafi izrazio želju da ide da klanja. Sretno mu bilo, kaže Džema, neka ide da klanja.
– Odvedite ga u Karađozevu džamiju, jer je lijepa i blizu. Izlazi Muharem, ljeto je. Vruće je. Vraća ga Džema. „Nemoj braca da on uđe u praznu džamiju. „ Muharem odgovara da se ovi naši ne pretrgoše klanjajući. Naredba je glasila da se dva autobusa pošalju u Podveležje, da se natrpaju mumini (tako je zvao ove iz podveležja), oni svi znaju klanjati. Prije nego ih istrpaju pred džamijom, neka odu oprati noge, da sve bude kako treba – prisjeća se Mišo.
Zanimalo nas je kako je upoznao Džemala Bijedića.
– Sjedimo u Crvenom salonu, nema političara, Ico Voljevica, ja i nekoliko prijatelja, te Džemin školski drug Šico Ombašić koji ima teški šećer, konobar. Džema mu stalno govori: „Šico nemoj pit’, udarit će ti loza u noge, ne valjaju ti te noge..” Šico pije. Džemi je naumpala muzika. Zove na sav glas: „Gdje mi je ona Romina, joj, gdje mi je ona Romina, Fadil Karić da mi otpjeva “A moj Aljo…” Odem ja na recepciju, nazovem Fadila i on obeća da dolazi za pola sata. Mi sjedimo kad niz stepenice se čuje harmonika i tražena pjesma. Zagrle se Fadil i Džema i zajedno otpjevaju „A moj Aljo, crne oči…” Tri poslije ponoći, preko Musale, uz sve obezbjeđenje pratimo Šicu. U jednom trenutku Šico posrne, a Džema ga uhvati: “Jesam ti rek’o, gunđa Džema njemu, jesam ti rek’o da ne piješ. Ali, ništa ti ne brini, tebe će tvoj Džemac smjestiti u bešu”. I vodi pijanog konobara u penziji, vodi ga i smješta u krevet.
Tri dana nakon toga počinje centralni jugoslavenski dnevnik scenom u kojoj se crni lincoln zaustavlja pred Bijelom kućom, izlazi nasmijani Gerald Ford, predsjednik SAD-a, pozdravlja Džemala Bijedića sa smiješkom, naklon nije izostao, nakon toga sjede, vode ozbiljne državničke razgovore… a ja razmišljam kako je tri dana prije toga nosio pijanog konobara, svog druga iz školskih dana u krevet. To je bio Džema.
Dnevnik jednog apatrida
– Knjiga je sastavljena iz tri dijela. Prvi dio su Pisma s onog svijeta, zapisi koji su nastali u Engleskoj, drugi dio je Namigivanje zvijezdama, jer je Mika govorio da kad umre da mu namignem malo i treći dio su turističke razglednice iz zavičaja. Jer, ja sam ovdje turist. Pisao sam iz Dubrovnika, Beograda, Banje Luke… Posveta ovako glasi: „Sudbini za Azru, Azri za Milenu, Milenu za Belu… najradosniju čaroliju života. Na naslovnu stranu sam stavio Belu, moju unuku. Kad je moja Milena imala 20 i nešto, onda je otišla, udala se, imala svoj život i ja sam je na neki način izgubio. Kad se rodila Bela, u njoj sam ponovo dobio malu Milenu i još jednu njenu sestricu. Tako da ih sada imam dvije. Nisam upamtio svoje djedove, ona me naučila šta su djedovi, ona mene jaše, ja sam njen konjo… S njom sam ponovo naučio da pužem, naučio da se smijem, da budem radostan… i još jednu golemu stvar – poželio sam da živim. Već od rata, ne računam dugoročno, računam do prekosutra ujutro. Ako sam baš optimističan, onda do prekosutra nevečer. Međutim, sada želim da živim da bih što duže bio s Belom.