– Što je babi milo, to se babi snilo – govorili su joj iza leđa. I nastavljali: – Tolike je godine sprcala, sahranila dva muža, ima troje djece i petero unučadi, i vidi – ne smiruje se. Stara uspaljenica!
Kako naš svijet ovoliko može duše griješit’? Onako naprazno tarlaha odokativnom metodom. Mi ne bismo čovjeku dali da se urahati. Jok. Sve dok naš čovjek nije rahat on je za svijet dobar. Može ga se donekle i shvatit’ i opravdat’ i što je najvažnije sažaljevat’. Ha je čovjek malo bolji, odmah ide masakr motornom pilom s punim rezervoarom.
E tako se na ovu našu ženicu od šezdeset godina okomilo i staro i mlado, jer je ona prekršila nepisani zakon provincije da oplakuje muža u tišini svoga doma sama samcata. I tako sve dok mu se i ona ne pridruži. Šta će njoj staroj ženi izlasci, kafane, mora, planine, jezera?!
Šta će ona na Fejsbuku? Otkud njoj pare da toliko hojca?! Vide li tu bruku njezina djeca? Vidi nane, vidi kurave… Ko bi rek’o da je staroj još brava ispravna – e to joj dobacuju.
Ma šište komentari k’o pretis lonac. Sav Semizovac prokuh’o od muke. Voljeli bi oni svi da joj djeca polude i da od nje okrenu glavu. Duša bi im sita bila kad bi se ona najela jezikovih supa od familije, ali jok. Familija je pustila da živi po svom.
A ona, ustvari, konačno prodihala.
Cijeli život ju je neko handrio.
Cijeli život je prinesi-odnesi. Prvom mužu s kojim je rodila sina, bila je sluškinja. Nikad vidjela nije ni mora ni grada ni sreće. Znala je od njega i fasungu primit’. Bog je pogled’o kad je ovaj sletio s ceste i završio u vječnim lovištima.
Samo što se malo davranisala od te nesreće i počela kućiti s djetetom od devet godina naleti kad je malog vodila na izlet u Stojčevac na svog drugog muža. Mirnog i povučenog tekstilnog radnika koji ništa u život nije stvorio svojim rukama. Pa je ona stvarala i za sebe i za njega i za dijete. Rodilo se u tom braku još dvoje. Ona je vukla, teglila, radila dva posla – prije podne kao prodavačica a poslije podne ribala svjetske kuće. A on posmotan. Od njega ni hajra ni nehajra. Sav je bio „ahjana ahjana“. Nek je njemu akšamluka i radija. Više je volio radio slušat’ nego televiziju gledat’. To je za to što je televizija zahmetli, valja i oči i uši uključit’! A ni oko djece se nije plaho zahmetio.
Tiho živio, a tiho i dugo umirao.
Ona je hudnica obigravala ljekare, travare, apoteke i ostale biljne kerefeke da mu ništa ne fali, da ga spasi. Ali, njegova volja bila je slabija od volje stijene da pusti vodu. Pred’o se, ali je njegov odlazak na onaj svijet trajao pet godina.
– K’o da sam upala u zonu sumraka iz koje neću nikad izaći. On Bogu dušu Bog je neće. Nije htio u bolnicu, a i oni su jedva dočekali pa sam ga posljednju godinu ja njegovala kol’ko sam znala i umjela. Prala, nosala, čistila rane. A on je, duša draga, kopnio. Uvijek je bio lagan. Nikad nervozan i ljut. Do zadnjeg dana je u džepu pidžame držao bombone, kako bi koje unuče došlo, a on bi mu iz džepa na jedvite jade izvadio bobu i dao sa smiješkom – pričala je.
Kad je umro, njoj je godina trebala da se uhaviza. Da se posloži sa sobom. Niko je nije pitao kako li će sama. Djeca joj tutnu unučad da ih čuva, komšiluk ogovara, a ona crče radeći jer valja joj dočekat’ penziju.
I kad se usudila konačno da misli i na sebe, e tad je svijetu prestala valjat.
– Znam ja da im hoće hazlo kad me vide da u ovim jarkim bojama tutnjam po Saraj’vu, po izletištima sa svojom rajom. Kad vide da u našem društvu ima i muškadije pa ih zor nakav strefi. Znam dobro šta mi iza leđa govore, ali nek’ Semizovac ispire usta, ja imam jedan život – živi ga Fikreta, stara je pjesma i ja je se držim!
I ona ga i živi. Punim plućima. Njen bi komšiluk podrugljivo dobacio da je napucala i pluća, da se utegla k’o kakva mladica. A ona je, zapravo, tek sad prodisala.
Sigurna sam da je ostala u žalosti za rahmetlijom, svak bi joj savjetovo da mora živnut. Ovako kad je uzela život u svoje ruke i živnula nakon godina patnje, ni to ne valja. Naš insan svakom zamjerku nađe.
Fakat se nije rodio onaj ko je svijetu ugodio.
Indira Kučuk-Sorguč