Ima li išta pod nebeskim skutima ljepše nego pronaći neki raritet. On je, ma kakav bio, samom svojom pojavom već vrijednost. U današnjem Sarajevu odnedavno se pojavio jedan – eksponat. Zaista, pravi muzejski primjerak.
A što je najcrnje i bavi se antikvitetima. Tako kaže – ali nije Špiclovu baš u potpunosti vjerovati, jer on je skon prenapuhivanju, ne zato što je lažov nego zato što hoće da je u svojim očima neko.
Raja ga već decenijama zovu Špiclov. K’o biva, takav je gospodinčić da ga možeš detektovati na kilometar. Sav je k’o motka, prav i mršav, obučen po starinski, k’o dendi, ali na njemu ni džemper ni šulja ni tole, ne dišu. Ko da su se tako spojile s kožom pa čovjek pomisli da je roba na njemu nova koža.
Sad je u svojim šezdesetim i nije skroz osijedio, ali je zato ono malo kose nalakir’o i posuo nekim sjajem da mu glava izgleda k’o šećerna vata, samo što je niko ne bi volio laznut.
Sav je od uglađenih manira, dosadan ubij Bože. K’o preparirana životinja. K’o što se ne možeš načuditi otkud u restoranima 21. vijeka iz zidova izbijaju najstrašnije životinjske glave, rogate i zubate, tako ti i on izgleda k’o lija iz zida.
E naš Špiclov i figurativno i doslovno podsjeća na prepariranu divljač s koje povremeno treba skinut prašinu i lak za konzerviranje.
A tek da mu čujete priču, k’o da ga je pravio lord od (E)seksa!
– Žene su najveće blago. One traže nježnost i pažnju. Krhke su poput kineskog porculana, a nježne kao japanske gejše. Spremne ugoditi svome čovjeku. Muškarac mora biti džentlmen. Ženama treba ugađati – počinje svoju sagu obazrivo, ali s vječitim naglaskom da je vidio svijeta i da se vazda kretao u elitnom društvu.
Čim te spazi, odmah nabaci: – Za jednu takvu damu, uz taj komplet koji vam savršeno stoji, ide jedna divna elegantna brizetna od Cardina, zlatna, sa samo par brilijanata. Za vas – ispod cijene.(malo baca na Sir Olivera).
Proveo je 40 godina u Švabiji, nije se ženio, nema djece i ništa mu se, ustvari, ne zna. Ovdje naleti s vremena na vrijeme, u zadnje vrijeme i češće, jer se s Germanwinksom za male pare može doletjet’, a ostavit’ priličan utisak na pohlepnu čaršiju.
On je sav od protokola – preleti Baščašiju s markiranim kesama, obilježi teritorij kod rodbine i starih znanaca, pospe koju folušku šmekerski: – Samo malo da se počastite. Ne može se doći bez obraza. Nikad to nije bilo kod nas. Stvarno je fina roba. Sve je de luxe, neću ja mom jaranu svašta. E, vidi, pogledaj samo kroj, plava boja je hit ove sezone. Armani je to!!!
I tako zareda i tako se usput nahvali da fakat kontaš da je Špiclov glavna fora u Saveznoj Republici.
A ono, on tu robu ja l’ iz druge ruke, ja l’ preko ruke nabavi.
Pravu istinu otkriješ između redova, ako duže sjediš s ovim živopisnim likom.
A sve priča s onim slatkim kotrljanjem iz kojeg se osjeti primjetan utjecaj njemačkog, ali ne koristi njemačke riječi k’o ovi papci što hoće nazor jezik maternji izbrisat’ iz mozga, nego samo malo zaškripi kroz vještačko zubalo, naglašavajući tvrde suglasnike: – Ja sssam, Indirrra, čovjek koji voli lijepo. Lijepe žennne, lijepa kola, lijep enterrijerrr. Ja sam član elitnih golf klubova, mi se drružimo, jako sam popularrann među Njemicama. To su starre bogate dame, njima trreba prratnja. Onne imaju sve, ali pod starre danne nnemaju muškarrca, a trreba im prratnja na slavlja, u pozorrište. Sa mnnom imaju sve. Onne menni daju ključeve od rrrojsa, kupuju mi rrobu, izvode na večerre, njima treba dženntlmenn. I menni je lijepo. To je život! Život trreba živjeti. Ja svaki dann živim ko da mi je posljednji.
E, kontam u sebi, u tom grmu leži Zekoslav Mrkva!
Onda ga stanem ispitivat’ o njegovim eskort avanturama. Pitam ga što se nije ženio kad su ga tolike ugledne žene htjele, kaže da je više volio lijep život od žena, jer se one u neka doba pretvore u detektive: – Ja sam živ čovjek, a svaka žena bi da ti se na vrat popne. Jednom sam se bio priženio, bila je prelijepa, divna i bogata žena, ali sumnjičava i ljubomorna. Stalno me ispitivala gdje sam, kud sam, gdje ću, šta ću… A ja sam uvijek volio sport. Išao na tenis, igrao golf, jahao. Poslije treninga nisi ni za šta, a ona mene ispituje s kojom sam bio. A ja se ne bi mogao ni na mačku popeti, a kamoli na ženu! I tu mi je pukao film i odlučio sam da se ne ženim.
– Vjerovatno su te napadale, jer ti si čovjek od bontona, bečka škola, istureno odjeljenje Logavina – zezam ga, a on će: – Jedna mi je i fabriku nudila, al’ nisam htio da je oženim. Ja sam picajzla, ne mogu torture. Ovako mi je baš dobro. Uživaju one, a uživam i ja.
Ma ja – malo ih provoza u njihovom rojsu, malo pojede na njihov trošak a i koju krpicu zaradi a da nije mor’o ništa – osim pravit’ se uljudan i fin. Tu i tamo proda kakvu staru ćuku kakvom ludom kolekcionaru, odrade šaneri robu preko njega i vuk sit i ovce na broju.
Ipak – gledam ga – godine ga sustigle. Sad je još veća peka. Udavi ljude pričom o krema životu i putericama koje ga salijeću. A znamo da se ljudi na sav glas hvale s onim što nemaju.
Sve su to puste želje.
Puste želje jednog sarajevskog Špiclova.
Indira Kučuk-Sorguč