U trenutku proglašenja nisam znala gdje sam i kako se zovem. Zasad nemam tremu, ali vjerujem da ću je osjetiti kada dođem u Torino i popnem se na tu nevjerovatnu pozornicu, prema kojoj čovjek svakako mora osjetiti strahopoštovanje. Uz Sarajevo me vežu jako lijepe uspomene
Mia Dimšić jedna je od najpopularnijih i najtraženijih pjevačica u Hrvatskoj, a jedan od razloga je zasigurno pobjeda na Dori s pjesmom “Guilty pleasure”, s kojom će svoju državu predstavljati na Eurosongu u Torinu u maju.
Jedna od njenih najpopularnijih pjesama, a svakako i sama asocijacija na vedru Miu je „Život nije siv“. U proteklih pet godina postala je prepoznatljivo ime i lice muzičke scene te je stekla brojne slušatelje i obožavatelje, koji su joj bili ohrabrenje i za nedavnu objavu biografije „Cesta do sna“.
Mlada umjetnica sasvim iskreno za naš magazin govorila je o pripremama za Eurosong, tremi, muzici i ljubavi.
– Zasad nemam tremu, ali vjerujem da ću je osjetiti kada dođem u Torino i popnem se na tu nevjerovatnu pozornicu, prema kojoj čovjek svakako mora osjetiti strahopoštovanje. Trenutno ima toliko posla i priprema svaki dan da o samom boravku u Torinu još i ne razmišljam – kazala je Mia na početku našeg razgovora.
Kakva očekivanje imate?
– Očekujem jedno prekrasno novo iskustvo, mnoštvo emocija, novih ljudi i vještina i saznanja. Imam neki osjećaj da će svega od navedenog biti u izobilju.
Kakvi su Vas osjećali prožimali kada ste pobijedili na Dori?
– Neopisivi. Doslovno nisam bila svjesna šta se događa dok nisam prespavala bar tri noći. U samom trenutku proglašenja nisam znala gdje sam i kako se zovem. Bila sam sretna, ponosna na svoj tim, zahvalna na sve ljude koji su stali iza mene i pružili mi podršku i počašćena što imam priliku uopće doći na takva mjesta i baviti se ovakvim prekrasnim poslom.
O čemu govori ova pjesma?
-„Guilty Pleasure“, ili u hrvatskom prijevodu „Neko drugi“, govori u situaciji kad si u romantičnom odnosu, ali tu se dogodi neko treći. U ljudima tada često prevladaju strah, panika, ogromna krivnja, neki podlegnu preljubu, neki zauvijek ostaju u odnosu u kojem nisu sretni, neki naprave nešto treće, ali mene nikada nije prestao fascinirati taj trenutak koji je toliko težak i kompleksan za jedno ljudsko biće i društvo ga uvijek iznova osuđuje, a ja vjerujem da je, zapravo, potpuno prirodan čovjeku kao takvom. Vjerujem da je moguće biti zaljubljen u više ljudi istovremeno i da to nikako nije za osudu nego svako ponaosob treba pronaći način kako se nositi s tim, donoseći odluke iz ljubavi, a ne straha.
Pjesma u prevodu znači „zabranjeno voće“. Koje je Vaše zabranjeno voće?
– Ima ih mnogo, to su uglavnom neke sitnice koje čine život slađim. Možda nekad malo previše gledam serije, i to uvijek nekoliko istih ispočetka. A znam i igrati Simse mjesecima. Nekad jedem previše čokolade. Imam faze svega i svačega.
Ko Vam je dao najbolji muzički savjet?
– Moja mentorica pjevanja Ivana Husar uvijek mi govori da je najljepše pjevati neopterećeno, i da ljudi to prepoznaju više nego ijednu vokalnu akrobaciju. Toga se često sjetim i pokušam zamisliti da pjevam za sebe, pod tušem, čak i onda kad me sluša mnogo ljudi. Pjevanje mora ostati zabava koliko god bilo posao.
Napisali ste knjigu o svom životu. Recite nam više o tome?
– Moja knjiga „Cesta do sna“ nastala je 2020. godine, kad nije bilo koncerata i kad sam imala vremena više nego ikad, na prijedlog nakladnika Nevena Kepeskog, koji ju je izdao u sklopu svoje nakladničke kuće MB Books. Oduvijek sam znala da ću jednog dana napisati knjigu, ali nikad nisam mislila da će to biti tako rano i da će knjiga govoriti o mom životu. Bilo je to baš terapeutsko predivno iskustvo. Otvorila sam dušu o mnogo stvari, opisala ne samo svoj muzički put nego i svoje odrastanje, školske dane, prve ljubavi i, ono najvažnije, vjeru u snove i vjeru da će se sve o čemu maštam kad-tad ostvariti.
Jeste li uvijek željeli biti pjevačica? Ko se u porodici bavi muzikom?
– Oduvijek sam to željela, ali tokom srednje škole sumnjala sam da je to moguće pa sam se odlučila za sigurniji put, studiranje engleskog i njemačkog jezika, međutim, pred kraj fakulteta muzika je ponovno pronašla put do mene. Niko se u porodici nikad nije profesionalno bavio muzikom, pogotovo ne estradom, ali tata je išao u muzičku školu i svirao u tamburaškom bendu pa je on svakako bio jedan od prvih poticaja i od malena me poticao na pjevanje i sviranje.
Kad se rodila ljubav prema muzici?
– Ne mogu tačno odrediti taj trenutak jer sam otkad znam za sebe voljela pjevušiti i prčkati po raznim dječijim instrumentima. Moji su vrlo brzo shvatili da imam sluha i volje i onda su me usmjeravali u razne izvannastavne aktivnosti kroz koje se ta ljubav još više brusila.
S kim biste voljeli sarađivati?
-S Taylor Swift i Edom Sheeranom.
Kako biste opisali svoj stil odijevanja? Čega najviše ima u Vašem ormaru?
– Rekla bih da je vrlo jednostavan i čak pomalo monoton. Najvažnije mi je da se ugodno osjećam i da je udobno. U mom ormaru prevladavaju traperice, košulje i crop topovi.
Kada ste najviše svoji, u kojim trenucima se opuštate?
– Kad sam u društvu bliskih prijatelja. Izuzetno sam socijalna i ekstrovertna i blizinu ljudi uvijek doživljavam kao veliko punjenje baterija. Obožavam partijanje, zezanje i opuštene večeri uz dobru čašu vina, tad sam najviše svoja na svome.
Kad Vas možemo očekivati u Sarajevu?
– Nadam se, što prije. Obaveze oko Eurosonga su trenutno toliko intenzivne da mi je svaki dan isplaniran od jutra do mraka, ali čim ta velika gužva prođe, veselim se malo obići našu regiju i doći u Sarajevo uz koje me vežu jako lijepe uspomene.