Ponukana sve češćim tragedijama koje se, u posljednje vrijeme dešavaju u našoj državi i u susjedstvu, kao posljedica duševnih oboljenja ili teške ekonomske situacije, uhvatim se da razmišljam o tome šta može biti toliko poražavajuće i kolika težina mora pritisnuti čovjeka da se odluči na samoubistvo. Osim misli o najtežim oblicima psihijatrijskih bolesnika, nameću mi se i heroji u bijelom, koji su svoj život odlučili posvetiti takvim pacijentima. Upravo to je bio povod za razgovor s jednim od doktora Psihijatrijske bolnice Kantona Sarajevo, poznatije kao Jagomir. Doktor Dževad Begić, koji je zadužen za poluintenzivnu i intenzivnu njegu duševnih bolesnika, otključao mi je vrata svog radnog mjesta i uveo me u „jagomirsku svakodnevicu”. Zakoračih… s predrasudama…
Razgovarala: Andrea Tomašević-Kolenda
FOTO: Edvin Kalić
Sjajno ovu ustanovu opisa Miljenko Jergović u kolumni o značenju uvriježenih bh. termina.
– ‘Strpalo ga na Jagomir’, značilo je da je netko puknuo i završio u ludnici. Ako jednoga dana Sarajevo dobije psihijatrijsku kliniku na nekom drugom dijelu grada i ona će biti Jagomir, jer je to postala riječ koja više i ne označava dio grada. To je riječ samo za ludnicu. Zato vam je uvijek malo smiješno i ne možete to sakriti kada vam netko sasvim ozbiljno kaže da stanuje na Jagomiru, tamo, naime, ima kuću, tako mu se zalomilo, dedo sagradio još u vrijeme kad ludnice nije ni bilo, pa se njegovim potomcima sada svi podsmjehuju – napisao je ovaj vrsni književnik, pa se saglasih sa svakom rečenicom, a dobih potvrdu i od doktora: „Naselje je Jagomir, a ne naziv bolnice”.
Bit ću iskrena pa priznati da sam, kao i većina vas koji ovo čitaju, na spomen ove bolnice imala slijedeću sliku: zgrada od koje se ledi krv u žilama, s rešetkama na svakom mogućem i najmanjem otvoru (uključujući i prozore i zasebne prostorije u unutrašnjosti), uniformirane košulje kojima je moguće vezati pacijentove ruke, galama, krikovi… i sve ono što gledamo u najstrašnijim filmovima.
Spremajući se da posjetim Psihijatrijsku bolnicu, krenula sam s predrasudama. Lako sam se snašla na putu prema dogovorenoj lokaciji, jer je bolnica udaljena pet minuta vožnje od Pionirske doline. Ljubazni portir me upućuje na mjesto gdje ću parkirati automobil i objašnjava mi gdje je ulaz. Prekrasan, veliki park s utabanim stazama, golemim stablima i cvrkutom ptica pruža nestvaran mir i pri pogledu na zgradu rušim prvu predrasudu. Građevina koja podsjeća na manji motel, bez rešetaka na prozorima, djeluje „pitomije” od klasičnih bolničkih zgrada.
Na ulazu me dočekuje doktor Begić, koji otključava vrata odjela i gleda moj uplašeni izraz lica. „Zaključavaju se i na drugim klinikama u bilo kojoj bolnici, zar ne”, prokomentira, kao da zna šta sam pomislila. I upravu je!
Kroz dugi i široki hodnik šeta četiri-pet pacijenata bez uniformiranih odora… druga predrasuda je srušena. Bolesnici su u vlastitim pidžamama, koje nemaju veze sa, u narodu poznatim „luđačkim košuljama”. S desne strane smještena je kuhinja s trpezarijom iz koje se širi prijatan miris ručka koji kuharice vrijedno spremaju. Odmah pored je ženska soba s niskim drvenim krevetima kakve viđamo i u pristupačnim motelima, a tepih na podu i veliki drveni ormar ostavljaju dojam kućne atmosfere. Pacijentice me ljubazno pozdravljaju sretne što su vidjele neko novo lice.
Tik pored je muška soba, jednako uređena kao i ženska. Doktor mi objašnjava kako su u tim sobama smješteni pacijenti koji tek dođu u bolnicu ili oni koji više nisu za odjel intenzivne njege. U odjel intenzivne sam samo provirila, i to je prostorija s najtežim stanjima duševnih bolesnika. Opet ne tako dramatična kao što pomislih ranije. Soba za kafu i koji dim cigarete na dnu je hodnika, a kupatilo s odvojenim dijelom za kupanje, čistoćom je na zavidnom nivou.
Dakle… ni traga rešetkama na vratima od soba, ni traga galami iz horor filmova. Čak dobih i kompliment od pacijenta s kojim sam se nekoliko puta srela na hodniku.
Četvrtak je, prijemi dan u bolnicu i doktor me zamoli da pričekam, jer ima dva nova pacijenta. Smjestih se u njegov kabinet, prepun stručne literature, a pitanja za doktora Begića naviru kao bujica.
Po završetku studija medicine u Sarajevu, 2000. godine njegova priča kreće ovako…
Odakle ljubav prema psihijatriji? Nije li ovo, mentalno, najteža grana medicine?
– Nećete vjerovati, ali ja nisam imao afiniteta prema psihijatriji. Moja ljubav je bila interna medicina. Zanimanje i ljubav tek se javljaju tokom rada za jednu američku farmaceutsku kuću, koja u svom asortimanu ima moderni antipsihotik koji me je zainteresirao. Medicinski fakultet, nažalost, ne daje ni informacije ni znanje iz psihijatrije. Ova grana je jedan zaseban svijet u medicini. Predrasude prema ovome postoje, ne samo kod „običnog” svijeta, nego i kod studenata. Među njima sam bio i ja.
Najveće zanimanje dobio sam kroz edukacije koje su bile organizirane u sklopu te farmaceutske firme. Kao medicinski predstavnik, godinu prije mog dolaska ovdje, obilazio sam bolnicu i na taj način sam dobio uvid o tim pacijentima i o tome koliko im se može pomoći.
Možete li se sjetiti svog prvog radnog dana?
– Naravno. 19. januara 2004. počeo sam raditi na ženskom odjeljenju. Kolege doktori su mi rekli „Danas samo posmatraj”. Nisu štedjeli svoje znanje i nesebično su mi davali najbolje savjete. Bolnica je generalno poznata po pozitivnom odnosu prema novim ljekarima i specijalizantima. Imao sam sreću da je dr. Biljana Kurtović bila moj prvi mentor i ona me mnogo naučila.
Je li Vam bilo traumatično?
– Ne, jer sam dolazio i ranije i imao sam kontakt s pacijentima. Sa znanjem koje sam stekao i sa slikom kakvu sam imao, shvatio sam kako se pronalazim u ovom poslu. Kroz rad sam dodatno zavolio psihijatriju i ne vidim sebe u drugoj grani medicine. Već 12 godina sam u ovoj bolnici.
Jeste li ikada, za sve te godine, razmišljali da odustanete?
– Bilo je teških dana. Naši najteži dani su dani dežurstva kada radimo prijem. To su prijemni dani, baš kao i ovaj danas. Od sedam dana imamo tri prijemna i to su najstresniji momenti, jer nikad ne znamo s kakvim pacijentima ćemo se susresti. Uprkos tome, nikad nisam pomislio da je ovaj posao promašaj.
Za duševne bolesnike se obično misli da su incidentni. Jeste li ikada doživjeli takvu situaciju?
– Bilo je nekoliko fizičkih nasrtaja pacijenata, ali to je rijetko. I tu ljudi imaju predrasude da je to mnogo češće u psihijatrijskoj bolnici, nego negdje na ulici. Ti incidenti, ako ih bude, završavaju bez posljedica.
Kako se duševni bolesnici raspoređuju? Ko ide na neuropsihijatrijsku kliniku na Koševo, a ko kod vas?
– Nema razlike između nas, iako svi misle da ovdje leže najteži slučajevi. UKCS su tercijarni nivo, a mi seknudarni i po tome bi oni trebali riješavati komplikovanije slučajeve. Pravilo je bilo da se duševni bolesnici koji imaju pridruženu somatsku bolest liječe na Koševu, međutim, 60 posto naših pacijenata ima dodatnu organsku bolest pa je teško praviti selekciju ko će se zadržati ovdje, a ko na klinici na Koševu. Često imamo informacije kako pacijenti, zbog ambijenta koji vlada kod nas, više vole da su ovdje. Znaju čekati naš dan prijema, ako nije urgentno, kako bi došli u našu bolnicu.
S velikim žarom pričate o svojim pacijentima i poslu. Kolika to mora biti doza humanosti da cijeli dan, sedmicu, godine provedete s psihijatrijskim slučajevima?
– Imamo jako dobre rezultate u liječenju, i to je ono što me „drži”. Kada vidite pacijenta, naročito mladu osobu, koju je okolina odbacila zbog psihičke bolesti i onda takvoj osobi pomognete, tako da se ona vrati u porodicu, zasnuje svoju, zasnuje radni odnos, završi fakultet i normalno živi… toliko normalno da čak i psihijatar koji ne zna tu osobu ne može primijetiti da ima problema… to je nešto što je najpoticajnije i najveća nagrada za mene.
Kakvo je stanje kada dođete kući? Razmišljate li o pacijentima kada vam se završi radno vrijeme?
– Nastojim da posao ne nosim preko kućnog praga, ali nekad to nije moguće. Čovjek ne može da nema emocije prema tim ljudima. Ipak, ako hoću da budem objektivan, ta empatija mora imati svoju mjeru.
S kojim oboljenjima se najčešće susrećete?
– Prije nekoliko godina mi smo se bavili uglavnom psihozama, prvenstveno shizofrenijom, međutim, sve češće i više liječimo afektivne poremećaje (bipolarni poremećaj, depresiju…) i PTSP. Takvih bolesnika najviše imamo.
Ko ćešće obolijeva, muškarci ili žene?
– Postoje ciklusi. U jednom periodu je priliv muških, u drugom ženskih pacijenata. Od psihoza podjednako, a od depresije više žene, što je potvrđeno kroz literaturu, a i kroz moje iskustvo.
Kad je riječ o dobnoj skupini?
– Što se tiče psihoza, u posljednje vrijeme često nam se javljaju mlađi pacijenti koji su tek izašli iz puberteta. To je ono što je poražavajuće.
Možete li se sjetiti svog najmlađeg pacijenta?
– Naravno… imao je 18 godina i bolovao je od psihoze. Mi u principu liječimo samo punoljetne osobe, i to je najosjetljivija populacija koja mene, kao doktora, najviše pogađa.
Postoji li pacijent koji Vam je bio najveći izazov u karijeri?
– Postoji ih više, ali se posebno sjećam jedne žene i jedne mlade djevojke. Obje su bile u neopisivo teškom stanju, a izašle su nakon nekoliko mjeseci potpuno oporavljene… za ne prepoznati.
Šta je s porazima…?
– Liječio sam jednog momka kojeg sam poznavao i privatno. Kada sam bio siguran da je spreman za vanjski svijet, potpisao sam mu otpust. Nakon izlaska iz bolnice izvršio je samoubistvo.
Koliko često se dešavaju takvi slučajevi i zašto?
– Za doktora je najrizičnije pisati otpuste. Za pacijente je najstresnije nakon liječenja izaći vani. Strah od prihvatanja ljudi iz okruženja, strah od ponašanja porodice prema njemu, svjesnost o tome da ste u društvu „etiketirani” kao duševni bolesnik, jako su rizične stvari, jer obično one navode na samoubistvo nakon oporavka.
Koliko pacijenti najduže mogu ostati u bolnici i šta je s pacijentima koji se ne izliječe u tom periodu?
– Nema ograničenja, ali u posljednje vrijeme imamo od suda mjere liječenja u trajanju od šest mjeseci i to je najduži boravak za pacijente koji su počinili neko kazneno djelo i izrečena im je mjera psihijatrijskog liječenja.
Rijetko je da bolesnici ne postignu oporavak nakon šest mjeseci. Pamtim samo jednu ženu koja je ležala kod nas više mjeseci i to je bio jedan maligni tok psihoze. Smještena je u dom u Fojnicu i umrla je ubrzo nakon toga. Ipak, rijetki su slučajevi da im se ne može pomoći.
U suštini, jedan mjesec je prosjek koliko se pacijenti zadržavaju u bolnici. Ima onih koji ostaju samo nekoliko dana, ali i onih koji budu dva mjeseca. Kroz našu kliniku prođe 550 pacijenata godišnje i u prosjeku se zadržavaju 30 dana.
Kakva je psihološka podrška za porodice oboljelih?
– Kada je riječ o mladoj osobi, roditelji su zbunjeni, šokirani i ne znaju kako da se postave i nose s tom činjenicom. Tu je ključno objasniti im da je to bolest koja se može liječiti i držati pod kontrolom. Objasniti im na koji način da se postave prema pacijentu, koliko traje liječenje, koje su to mjere, jer često, jedna hiperprotektivna uloga članova porodice, može biti kontraproduktivna. Ključan je balans u ponašanju prema pacijentu. Porodična podrška je najvažnija, jer sama terapija, ako je pacijent izolovan i ostavljen, neće dovesti do remisije, tj. do poboljšanja stanja oboljelog.
Zašto su kod nas psihičke bolesti tabu tema? O tome se šuti zbog srama, a posljedice šutnje su daleko gore…
– To je ono što smo spomenuli ranije. Kulturološki nerazvijeno društvo u kojem je jedan čovjek, koji je obolio obilježen, neće dobiti posao, podršku, adekvatan odnos je primoran da krije svoju bolest. I on i članovi porodice. Na tome se mora raditi… od društva preko nas ljekara. Mi često imamo stigmatizaciju naših pacijenata od kolega doktora. Kada se desi neki somatski problem kod duševnog bolesnika, nailazimo na problem u premještanju oboljelog u drugu kliniku. Kad takav pacijent i dođe kod drugih specijalista, mnogo simptoma se prepiše njegovom psihičkom poremećaju. Duševni bolesnici imaju pravo na somatske tegobe, jer se kod njih znatno češće javljaju.
Ako sagledamo svakodnevne izvještaje iz crne hronike, vidimo da je sve veći porast samoubistava kod djece. Šta je uzrok tome?
– Uzrok je multifaktorijalan. U prvom redu riječ je o genetskim predispozicijama, ali ima tu i neadekvatnog prihvatanja zapadnih standarda, odgovornosti porodice, škole… cjelokupna situacija u društvu sistema izvrnutih vrijednosti. Zapadne vrijednosti se kod nas pogrešno prihvataju. Ipak, mnogo samoubistava ostaje nerazjašnjeno u pozadini. Mnogo je slučajeva gdje osoba, koja je izvršila samoubistvo, nikada nije posjetila psihologa ni psihijatra, pa je onda teško razjasniti je li imala smetnje psihološke vrste. Recimo, Skandinavija je poznata po velikom broju samoubistava, ali se ne može zaključiti da li je riječ o genetici ili o nedostatku izazova u takvoj jednoj sređenoj državi, gdje vrlo brzo sve postaje monotono.
Šta nam govore podaci, je li broj oboljelih u porastu posljednjih godina ili je isti?
– Nemamo preciznih podataka jer kod nas u bolnici na liječenju završe teži slučajevi od onih koji svoje liječenje provode na nivou Centra za mentalno zdravlje. Činjenica jeste da je jedan od faktora stanje države u kojoj živimo i da ono pogoduje razvoju psihičkih problema. Čovjek se ne može dobro osjećati ako svojoj porodici nije u stanju obezbijediti osnovne uvjete za život. To može biti okidač na strukturu ličnosti koja možda ne bi ispoljavala psihičke simptome da je ekonomska situacija bolja. Prema mom iskustvu, mogu reći da je broj oboljelih u porastu.
Koliko ima pacijenata oboljelih od PTSP-a? Kako se on manifestira i kolika je uspješnost u liječenju?
– Nije nemoguće da se PTSP javi i do 20 godina nakon preživljene traume. Uobičajeno je da se javi brzo nakon stresnog događaja, tako da smo mi ljekari danas u situaciji da moramo dobro procijeniti je li zaista riječ o PTSP oboljenju ili o pokušaju ostvarivanja nekih beneficija.
PTSP ima svoje simptome koji su ključni za ovo oboljenje; nakon lične izloženosti životno ugrožavajućoj traumi ili nekoga iz blizine, javlja se ponovno proživljavanje te traume kroz flashbackove, sjećanja i noćne more, izbjegavanje razgovora o traumi, spominjanja mjesta i vremena, te drugi simptomi kao što su poremećaji spavanja, funkcioniranja, a nije rijetka ni zloupotreba psihoaktivnih supstanci…
Postoje skale u procjeni PTSP-a, a naš najbolji „alat” je razgovor, pregled i skaliranje testiranja koje služi ka objektivizaciji problema.
PTSP je poremećaj koji se može izliječiti. Prva linija farmakoterapije su inhibitori ponovne pohrane serotonina, tj. antidepresivi, primjenjuju se i antipsihotici, stabilizatori raspoloženja i anksiolitici, a bitna je i psihoterapija.
Kada je riječ o shizofreniji, koliko je ona učestala i kako je prepoznati?
– U bolnici imamo mnogo bolesnika oboljelih od shizofrenije. Pacijenti se dijele u dvije kategorije; novootkriveni mladi ljudi koji prvi put dolaze i oni koji se ponavljano javljaju. Najčešći uzrok ponavljanog dolaska u bolnicu zbog pogoršanja stanja je prekid uzimanja terapije ili promjena doze lijekova bez konsultacije s doktorom. Kod ponavljanih epizoda shizofrenije terapija je dugotrajna, često doživotna, i kada pacijenti misle da im je bez lijekova bolje, vrlo često dođe do pogoršanja i ponovnog dolaska u bolnicu.
Depresija je u posljednje vrijeme najčešće spominjana bolest. Kako joj pristupate i šta je ključno u njenom liječenju?
– Liječi se antidepresivima, ukoliko dođe do potrebe za uzimanjem lijekova, naročito kada je riječ o endogenoj depresiji, koja nije uzrokovana nekim vidljivim vanjskim faktorima. Imate osobe koje su ekonomski stabilne, imaju dobru porodičnu sliku i nemaju stresnih faktora, a ipak su oboljele od depresije i takvu nazivamo endogenom. Druga, koja je češća, jeste reaktivna depresija, koja se javlja na vanjske stresne podražaje. Porast reaktivne u zadnje vrijeme, zbog stanja u društvu, uzrokovana je gubitkom posla, razvodom, gubitkom voljene osobe.
I za kraj… kako ocjenjujete mentalno stanje naše nacije?
– Moramo razdvojiti mentalno stanje od mentaliteta. Nažalost, u situaciji smo sudara konzervativnog i modernog. Moderno je dostupno i vrlo se često se pogrešno kopira. Praktično smo jaka nacija, uzimajući u obzir kroz šta smo sve prošli. Okolnosti su bile takve i uvjetovale su razvoj i onih psihičkih poremećaja koji se ne bi javljali da nije bilo rata. Koliko drugo traje agonija nakon rata, u ekonomskom smislu, mentalno stanje nacije opet nije toliko pesimistično, koliko ima razloga za to.
Naši stručni radovi
Kao autor i koautor sa svojim kolegama iz bolnice imam više od 20 objavljenih stručnih radova u međunarodnim časopisima i to su žurnali Evropske i Svjetske psihijatrijske asocijacije, svjetski žurnal biološke psihijatrije i posebno značajan žurnal ECNP u kojem svake godine objavimo jedan ili više radova