Jedna je mlada žena, majka dvije djece u vihoru rata, ostavila svoju rodnu Bosansku Gradišku a spas i novi dom pronaći će na dalekom sjeveru, u Švedskoj. U domovinu će vratiti petnaestak godina kasnije, no novi dom i radno mjesto pronaći će u malom mjestu u srednjoj Bosni, u gradiću za koji nije ni znala da postoji. Danas je Senada Selimović direktorice kompanije Maguba iz Turbeta kod Travnika, a skromne proizvodne hale nekadašnje tvornice namještaja kriju zadivljući priču o uspjehu. Maguba -švedska firma koja je zalaganjam gospođe Selimović preselila iz domovine u predgraše Travnika, svjetski je lider u proizvodnji medicinske obuće, kao i proizvodnji klompi i nanule, te ostale obuće sa drvenom petom. Obuća iz Turbeta po vrtoglavo visokom cijenima se prodaje u New Yorku, Londonu, Japanu, Melbournu, u njoj se hoda na na pretižnim modnim pistama, a komentari na društvenim mrežama imaju samo riječi hvale. Maguba je ševdka obuća, no samo po imenu, po svemu ostalom to je bosanska priča i to izuzatno uspješna…Sve zahvaljujući nevjerovatnoj energiji jedne žene koja nije dala sudbini da joj kroji život.
FOTO: Berjamin Nizić
Rekla sam sebi: “Ja to mogu”
Sredinim maja Sarajevo i hotel Evropa bili su domaćini još jednog Businnes Caffea, vrlo zanimljivog druženja uspješnih domaćih poslovnih ljudi koji u opuštenom razgovoru i uz kafu publici, uglavnom studentima ekonomskih fakulteta i mladim poduzetnicima, prenose svoja životna iskustva. Tada se okupljenim obratila Senada Selimović, žena čija je životna priča, ali i pozitivna energija oduševila prisutne.
* Ja sam u Švedsku otišla 1992. godine sa dvije male bebe i jednom torbom. Tamo smo se žestoko borili za svoj status u njihovm društvo. Prvo smo morali naučiti švedski jezik. Kada sam prvi put čula kako on zvuči u sebi sam pomislila “Jao Bože pa oni ne mogu pjevati.”2 Nisam nikada učila taj jezik u nekoj školi, kao drugi imigranti. Učila sam ga sama i to vrlo brzo. U Švedsku sam došla 12.12. 1992., a dvije godine kasnije sam se već zaposlila. Voljela sam se tamo družiti sa starijim Šveđanima, uz njih sam učila jezik…Nakon toga sam počela raditi u kompaniji Eriksonn, gdje sam pakovala telefone. Tu se radila samo noćna smjena. U to vrijeme su moj suprug i drugi dio porodice bili su u Bosni. Ja sam samo razmišljala kako da zaradim dovoljno novca kako da i njima pomognem, kao da ih dovedem u Švedsku. Radila sam tri smjene, u staračkom domu i Eriksonu…Švađani su me pitali mogu li to sve izdržati…”Sve vam ja mogu,” govorila sam im. Djeca su mi sama ostajala sam u stanu, iza ključa, jedno pet, jedno tri godine…Iskreno, bojala sam se Šveđani ne doznaju da ja djecu tako ostavljala jer sam zbog toga mogla imati problema – počinje Senada Selimović svoju priču.
Prvi iole veći novac koji je zaradila, Senada je odlučila investirati i biznis sa automobilima. Otputovala je sama u Italiju, kupila jedan auto, dovezla ga u Švedsku i zaradila 10.000 maraka. Već nakon dvije godine za Senadu su vozili šleperi natovarenim automobilama od Milana do Švedske. Na drugoj strani, trebalo je pomoći osiromašenu rodbinu, trebalo je podići kuću u rodnoj Bosanskoj Gradišci. Sve je to uspjela, no poslovni duh joj nije dao mira.
* Dok smo jednom boravili na odmor u Bosni, moj kćerka je poželja cuku. Vidjela je kod komšije čiuvave i koštale su 100 marka po komadu. Kupila sam dvije čiuvave i ponijela ih u Švedsku Znate već kao to ide, djetetu su cuke dosadile nakon par dana. Uslikala sam ih, stavila u oglase i prodala isti dan za 1500 eura po komadu. Zvala sam mamu odmah i pitalaida li negdje u našem komšilku ima još cukica. Rekla mi je da kod komšinice ima devet komada…Zaradila sam oko 50.000 maraka na tim cukama – priča Senada.
Ipak, Senada će uskoro dobiti priliku kakva se ne propušta. Jedan lokalni poduzetnik ponudio joj vođenje firme čiji su vlasnici bili Englezi. Žena koja je samo prije dvije godine došla u nepozntau zemlju, imala je sada ključeve cijele jedne firme. Firma se zvala Maguba i proizvodila je klompe.
* Nije mi bilo lako, odmah da vam kažem. Znalo se desiti da radne naloge koje im napišem, oni urade potpuno pogrešno. Kada bi ih pitala zbog čega rade pogešeno rekli bi mi “Nismo vas razumjeli. Idite učite jezik.” Na sve načine su sabitirali nas strance, davali su nam na znanje da smo mi manje vrijedni, da mi ne možemo biti rukovodioci, da će mi njima biti šefovi…A mi to sve možemo…- vjerovala je Senada u sebe i svoje sposobnosti.
Uvijek može bolje
Ipak, srce ju je vuklo o Bosnu i u njen rodni kraj. Ipak, sudbina i poslovna sreća odvest će je daleko od Save i plodnih ravnica oko njene Bosanske Gradiške. Odvest će u podnožje hladnog Vlašića, u mjesto gdje nikada nija bila.
– Ja sam se vratila 2010. u svoj grad odakle sam i otišla početkom rata. Tražila sam od grada poslovni prostor da bih ja tu otvorila jednu kompaniju koja će raditi medicinsku obuću za Ameriki jer smo mi tu medicinsku obuću radili u Švedskoj. Oni to nisu shvatili ozbiljno, čak su su dali jedna lokal veličine pedesetaka kvadrata i tražili kiruju od 10.000 maraka. Tražili su i uslove za upošljavanje radnika po nacionalnom ključu koji su za mene bili neprihvatljivo. To je za mene bilo neprihvatljivo. Bio je to znak: “Kupi tu svoju torbu i idi dalje.” Iznajmila sam neki auto i došla u Travnik, po prvi put u životu. Nisam ni znala da je tako lijep. Rekli su mi da imaju i neke komšije izbjeglice i da su tu…Ja njih potražim, kažem im da sam ja odlučila da ovdje otvorim neku firmu, te da li bi oni meni mogli pomoći da nađem neki poslovni prostor, te šta meni treba od papira – sjeća se Senada.
Uslijedilo je šest mjeseci borbe za bh. birokratijom, rokovaod 15 dana koji se pretvoraju u mjesece, CIPS prijavnica koje su upravo istekle i bezbroj pređenih kilometara između Bosanske Gradiške i Travnika. Isplatilo se. Firma Maguba iz Turbeta postoji već pet godina i neprekidno raste i kvantitetom i kvalitetom
* Danas imamo oko 50 zaposlenih radnika. Sve što radimo ide za izvoz. Najprije ide u Švedsku, odakle ide dalje na tržišta Amerike, Japana. Imamo tako veliku potražnju da ćemo morati organiziratu drugu smjenu i zaposlliti još ljudi jer nam mašine stoje neiskorišetene poslije podne. Magzba čvrsto stoji na svojim nogama. Mi smo ostvarili svoje ciljeve i ja sam zadovoljna, prije svaga radnicima. Biću iskrena, prve dvije godine, proizvodi nisu bili kvalitetni kao u Švedskoj, trebalo je ljudima vremena da se nauče. To je sve bilo novo. Ipka, danas U mojoj kompaniji, na jedna vrata uđe balvan, na druga vrata izađe upakovana klompa i ide na svjetsko tržište – zadovoljna je direktorica Magube.
Tržiše i kupci su oni koji u ovom poslu imaju posljednju riječ i sve se oko njih okreće. Jedno bosansko drvo na koje niko nije obraćao pažnju, u proizvodnji klompi je sirovina bez koje se ne može.
* Mi koristimo jošiku, to je drvo koje raste uz rijeke, iz familije je vrba. Inače se ne koristi nizašta, čak ni za ogrijev. Ljudi vjeruju da on nema snage i niko ga ne bi kupio. Ustavari, to drvo kada se osuši postaje jako dobro. Amerikanci su vršili ispitivanja i pronašli da ono poboljšva cirkulaciju krvi u nogama. Kada se su nju zakucaju ti ekserčići, a mi je sušimo na devet procenata vlažnosti, nema šanase da se taj ekser može rukom iščupati, jer ona ima takav sastava. Radimo samo od tog drveta – kaže direktorica.
Visoka moda ispod Vlašića
Maguba je i modni brand i to vrlo popularan u svijetu i prodaje su u najekskluzivnijim buticima svijeta. Obuća proizvedena u Bosni bez problema osvaja tržušta modnih velesila kao što su Francuska ili Italija.
– Mi imamo i dva programa. Jedan je “medicinski” i imamo tu medicinsku klompu koja se prodaje po čitavom svijetu. Imamo i modni program. Tu imamo naše nanule, imaju petu i imaju jako mnogo modela. Tu se ne rade klasične nanule, nego sandale koja imaju i prednji i zadnji dio. Tih sandala najviše prodajemo u Italiji. Imamo oko 60 modela medicinske obuće, a dok modnih imamo između 25 i 30 modela. Najpopularniji model su Valencia i Barcelona koji se jako mnogo prodaju u ovom periodu. To je sandala sa kaišićima pa se pletu jedni preko drugih. Imamo i modele Paris, Bologna i svi se jako dobro prodaju. Njihove Najmanje Cijene su između 80 i 120 eura – kaže gospođa Senada.
Zanimljivo, iako je proizvedena u Travniku, Maguba obuća se vrlo teško može kupiti u našoj zemlju. Jedni način da se kupe njihove sandale, klompe ili nanule jeste putem Interneta. I tada će narudžba stići iz Švedske.
* To je zaštićen proizvod i “matica – firma” je u Švedskoj. Sva roba koja se ovdje uradi mora tamo prvo otići, da bi oni imali kontrolu nad tom prodajom. Iskreno ne znam drugi razlog, zbog čega se ne otvori prodavnica, ljudi zovi, ljudi pitaju na koji način mogu doći do ove obuće, posebno medicinske. Šveđani jednostavno žele da cijeli proces kontoliraju, da svaka naša klompa koja je tako lijepo zamotana i upakovana ide baš od njih. Kao što sam i rekla, ja sam u matičnoj kompaniji u Švedskoj bila šef proizvodnje. Ja sam njima predložila da kompanija dođe u Bosni. Bio je to vrijeme iza rata, ljudi su bili nezaposleni. Ja sebe vidim kao jako pozitivnu osobu i ja vidim da smo mi Bosanci puni te neke pozitivne energije i predložila sam da dođu ovdje, da osnuju firmu da ću ja ostati tu, da vodim tu kompaniju. Tako je i bilo, tokom svih ovih pet godina – zadovoljna je direktorica
Prepreke ne postoje
Veliko oduševljennje prisutne publike na majskom Bussinnes Cafeu izazvalja je izjava i priznanje da je kao djevojčica čuvala krave. Ova žena ne samo da djeouje vrlo energično i poduzetnom ona je i osoba koja je vrlo “prizemna”, vrlo pristupačna i osoba sa kojom se može razgovarati 24 sata na svaku moguću temu.
– Ja sam rođena u jednim selu, zove se Dubrave, kod Bosanske Gradiške, bila sam treće od četvero djece u porodici. Naš babo je sam radio, majka je bila domaćica, a ona je pazila na nas djevcu, kao što je i bio običaj u to vrijeme. Kao dijete, ja nikada nisam bila u kući, voljala sam da sam vani, da se krećem da se družim, da imam neke svoje ideje i ne smatram da sam imala teško djetinjstvo. Niko me u kući nije tjerao bilo šta da radim, da kuham perem, kako inače djevojčice uče da rade. Ne. Mene su baš pustili da ja radim radim šta ja hoću. Ja sam sebi, cijlei živoz govorila sebi “ja sve mogu”. Za mene nikada nije bilo prepreke. Ako bi mi neko sada reko “Popni se na Vlašić”, ja bih otišla kući, presukla si popela se na Vlašić. To je neka dva sata hoda, a ja to mogu. Uvijek sam bila ta koja je svoje cijeve i želje ostvarivala. Uvijek sam i uvijek sa parolom “snađi se”. Ja sam se uvijek znala sama snaći. Uvijek sam se znala dočekati na noge. Ne da se zaljuljam, nego da čvrsto stojim i dalje. U Švedsku kada sam otišla, čvrsto sam se borila i došla tu gdje jesam. Bez takvog stava, čovjek nikako ne može doći do željenog cilja – vjeruje ona
Gospođa Senada ima mnoge hobije. Jedna od njih je riba. Za male novce je kupila barovito imanje okolini Travnika, preuredila ga u krasan posjed gdje će dominirati ribanjaci. Ribu doduše nije stigla još kupiti kaže uz smijeh Kako uopšte stigne na sve, od Švedske, preko rodne Bosanske Gradiške od Vlašića, fabrike do radova na ribnjaku?
* Dok god ja imam tu energiju, ja znam da sam dobro. Evo recimo zimi, kada nemam vremena otići na vikendicu, putovati…Ja se tada razbolim i umislim sebi: “Imam neku bolest i umrijet ću”…Kada imam obaveza, ja nemam vremena da mislio niočemu i ja samo idem dalje. Kada imate milion obaveza nemate vremena pasti u depresiju – savjetuje Senada.
Nedostaje li joj porodica? Kako ostaju u kontaktu?
* Ja svako treće sedmice udem za Švedsku. Nekada svake četvrte, zavisno od posla. Uglavnom mi super funkcionišemo. Djeca su nam velika, jedan sin ima 30 godina, jedan 27, kćerka 21 godinu. O nisu više djeca kojoj su u životu potrebni majka i otac. Jedino se suprug buni, sjednem na avion, budem tamo sedam dana. Vjerujete ja već peti dan poželim u Bosnu.
Ima razlike u životu u Bosni i u Švedskoj, dvije zemčje između kojih živi ova zanimjiva i poduzetana žena. Za nju se u Bosni živi “punim plućima”,ispija se kafa u kafićam. Čega u Švedskoj nema. No i sa kafom se ponekada ovde zna pretjerati. Smata joj to što u malon turbetu postoji 30 kafića i što je soni pstali osa oko koje se život okreće. Smtra da u životu postoji i neku dublji i važniji smisaao od odlaska u kafić ili klub.
Bili smo u u pogonoma firme Maguba, obišli proizvodne hale, upoznali se sa radnicima i njihovim mašinama. Svidio nam se osmijeh na icima radnika, svidjela nam se kreativna enerija koja se tu može osjetiti. Mašine nisu nove, pogoni nisu novi, mnogo se radi ručno, kao u pravoj manufakturi. Možda tako i treba i možda i ne može drugačije i priča ne bi bila prava da je pogon u skromnom i uspavanom Turbetu hala napunjena robotima. Priča o Magubi nije samo priča o mašinama sirovinama i borbi sa birokratijom. To je ne samo najbolja domaća modna priča, to je ispunjen san jedne jedne snažne bosanke žene i majke koja je domovinu 1992 napustila sa jednom torbom, a vratila se kao šampion.
Radnici, radne navike i jedna praćka
Doći i otvoriti fabriku je jedno, pronaći ko će u toj fabrici već je drugi, često mnogo teži problem od ovog prvog. Za pet godina kroz firmu Magun prošlo je pet poslovođa. Neki se nisu dobro proveli, ne zbog valsnice firme nego svojih kolega.
* Upoznala sam jednog mladog pravnika iz Zenice. Rekao mi je da ratno siroče i da za život zarađuje kopajući kabure na groblju. Ponudila sam mu dođe u Turbe, da radi za nas, da će imati osiguran stan u Turbetu, imat će dobru platu…Dobio je poziciju šefa proizvodnje, imao je kancelariju, kompjuter…Nažaost, on nikakvog kontakata sa radnicima nije mogao ostvariti, nije mogao da se probliži radnicima. On je došaao iz Zenice i Turbe je za njega provincija. Neka je. Ja sam došla iz Švedske, pa ne mogu reći da je Turbe provincija. Uvijedit ću nekoga ako to kažem i to nikada ne bi rekla. On se tako grubo postavio prema radnicima da su oni njega počeli izazivati…Jednom on mene zove, pita “direktorice, da li možemo razgovarati”. Kažem da može, a on meni kaže “Mene radnici gađaju praćkom”. Kako? Praćkom? Odakle im praćka? Hitno sastanak, pitamo ko je šefa proizvodenje gađao praćkom. Bilo mi je smiješno da se ljudi od 40 godina tako ponašanju…Nađemo mi “krivca”, oduzmemo praćku, ovaj se izvini, riješimo situaciju…Nakon toga odem u Švedsku na par dana obići djecu, kada me zovu iz firme : “Direktorice javite se pod hitno na Skype”…Iskreno, kada odem iz firme na eali mi se Skype, želim da se isključim iz svega…Ipak, oni zovu i dalje. Šta se desilo – pitam. Kažu mi: “Ahmeda su gađali kantom ljepila. Cijelog su ga ulijepili.” Vidim ja odnio vrag šalu…Otišao je ipak na lijep način…Primili smo nakon toga drugog čovjeka, lokalnog nastavnika engleskog koji se odmah sprijeteljio s aradnicima i koji su ga apsolutno prihvati Prezadovoljni su s njima… – kaže Senada.
Muke po birokratiji
“Šest mjeseci mi je trebal da prođem svu “papirologiju”, da bih tu firmu pokrenula…Žalosno je što to moram reći…Ja dođem iz Švedske, predam sve kod notara, predam u Sud…Meni službenica kaže: Možete vi ići kući, za 15 dana će ovo biti riješeno, dobit ćete sve što je potrebeno da biste počeli raditi. Odem u Švedsku, zovem službenicu koja mi kaže: “Gospođo, možete vi doći, biće to za brzo sve gotovo”. Dolazim u Travnik, ona meni kaže “Znate šta, meni je jako žao, vama je CIPS istekao, on vrijedi samo 15 dana, pa ako biste vi mogli do Gradiške i da donesete taj novi CIPS. Šta preostaje drugo nego sjesti u auto iz voziti u Gradišku po papir.”