Popularni bh. glumac Haris Burina, osim što je zauzet snimanjem serije “Dobrodošli u Orient Express”, uskoro će upriličiti i premijeru predstave “Tako je govorio Lepi”. Burina za “Azru” pojašnjava zašto je ovaj autorski komad odlučio prvo prikazati u Gračanici, govori nam i o svojoj porodici, dva pasoša: bosanskohercegovačkom i francuskom, i zašto nikad ne može prekinuti veze sa zemljom koja je iznjedrila Buržoasku revoluciju
“Tako je govorio Lepi” novi je autorski projekt poznatog bh. filmskog i pozorišnog glumca Harisa Burine. Riječ je o komediji čije se nastajanje poklopilo sa snimanjem dugometražnog igranog filma „Balada o Pišonji i Žugi” u kojem Burina igra ulogu Lepog, legendarnog lika iz iste pjesme. Tako je nova predstava dobila svoje ime, a u njoj se Burina krajnje zabavno i lucidno poigrava, ali uvijek i dobronamjerno s
ovdašnjim mentalitetom i ljudima. Tako će se u predstavi prepoznavati Sarajlije, Zeničani, Tuzlaci, Mostarci, Sandžaklije kao i Crnogorci, Srbi, Hrvati, Slovenci i drugi. Posebno mjesto u predstavi zauzimaju anegdote o velikim ovdašnjim muzičkim, filmskim i sportskim zvijezdama. Dok publika iščekuje premijeru predstave zakazanu za 16. septembar ove godine u Bosanskom kulturnom centru Gračanica, popularni glumac nam otkriva jednu od replika koju će publika imati priliku čuti.
– Kad mali Haris u osnovnoj školi u Sarajevu piše rad “Po čemu je poznat moj rodni grad Sarajevo”, on napiše: “Moj grad je poznat po atentatu Gavrila Principa, po Zimskim olimpijskim igrama, po tome što je jedini grad na svijetu u kojem su se dva tramvaja sudarila tri puta, i to na istom mjestu, i moj grad je poznat po tome što je Luciano Pavarotti, jedan jedini koncert odgodio upravo u mom rodnom gradu Sarajevu”. Potom profesor pita: “A kako se to desilo?” Mali Haris odgovara: “Prema mojim informacijama, neko mu je dva dana prije koncerta na poklon dao kompakt disk Safeta Isovića, kad je čuo kako Safet Isović pjeva on je jednostavno u nepoznatom pravcu otišao avionom za Italiju” – kaže Burina i dodaje kako su njegovi prijatelji glavni krivac što će predstava ugledati svjetlost dana.
– Napravio sam predložak za predstavu „Tako je govorio Lepi” time što sam uradio jednu pretpremijeru, koja se zvala “I ovo, i ono i sve”, jer su mi bliski ljudi, koji su me slušali u kafani, tražili da sve te anegdote pretvorim u jednu pozorišnu predstavu, tako da sam na njihov nagovor uradio, vjerujem, odličan materijal, koji sam kasnije spontano doveo do naslova „Tako je govorio Lepi”.
Budući da propitujete naš mentalitet, na tom tragu me zanima koja je najveća razlika između Sarajlija i Zeničana?
– Ono što sve Sarajlije znaju za Zeničane jeste da mi imamo veliko srce, što ne govori da ga Sarajlije nemaju. Nego ga Zeničani iz svojih razloga malo više izražavaju. Dakle, skoro da smo isti.
Neobično je što ste za premijeru izabrali Gračanicu. Mahom se za ovakve prilike bira Sarajevo. Postoji li neki poseban razlog za to?
– S punim pravom mogu da kažem da sam narodni glumac u našoj zemlji. Držim da je apsolutno važno gdje se odigrava premijera, ali opet, s druge strane, isto tako smatram da ne moraju sve premijere da se rode u Sarajevu. Smatram da je svaka kulturna sredina jednako bitna, kad se pogase svjetla u sali imate samo gledaoce i ono što glumac radi. I to je najdemokratičniji posao na svijetu tako da je potpuno svejedno da li je premijera u Gračanici ili Sarajevu.Ovoga puta bitno je da je u Gračanici, da ja kao narodni glumac pokažem da je moguća jedna premijera u jednoj sredini koja nije zvanično za premijere, a opet, s druge strane, time iskazujem svoje poštovanje prema publici. Smatram da, ako prođem u Gračanici, onda sam prošao i u Sarajevu. Ili bilo gdje u svijetu.
Iz odgovora zaključujem da cijenite sve sredine, je li tako i s ljudima?
– Da bi osoba imala sadržaj, tu presuđuje najprije iskrenost, posvećenost sebi i bavljenje sobom. Kada to prepoznam, onda imam sagovornika u sebi.
Jedno vrijeme ste živjeli u Francuskoj. Prema onome što gledamo putem televizije, vijesti, prije svega, koliko Vam se tamošnje društvo promijenilo u odnosu na period koji ste proveli tamo?
– U Francuskoj sam živio deset godina. Od 1993., do 2003. godine. Za mene je BiH najljepša zemlja na svijetu, ali, nažalost, od ljepote se ne živi. Zemlja koja je jednako lijepa kao Bosna zove se Francuska, ali u njoj se da živjeti iz prostog razloga što je čovjek, to jest porodica faktor koji je najvažniji u tom društvu. U političkom smislu Francuska će uvijek biti zemlja koja je izvela Buržoasku revoluciju, koja je na svoj način donijela demokraciju na tlo Evrope, a opet, s druge strane, u političkom smislu danas je teško govoriti o bilo kojoj razvijenoj zemlji u kojoj se do kraja poštuju ljudska prava. Smatram da bih osim Bosne jedino na svijetu mogao da živim u Francuskoj, jer sam osjetio njeno bilo, osjetio ljudsku snagu i iznad svega pojam šta znači umjetnost i šta znači umjetnik za jedno društvo.
U tom primjeru vidimo koliko su Bosna i Francuska zaista daleko jedna od druge, hiljadama svjetlosnih godina razdvojene, ipak, nadam se, da će upravo, slijedeći francuski primjer, naši umjetnici kad-tad sjesti na zelenu granu i biti poštovani od onih koji i dan-danas ne shvataju da su kultura i sport dva najveća faktora koja mogu reprezentirati jednu državu. Ne zaboravmo kada Francuska otvara ambasadu u bilo kojoj državi najprije što želi da predstavi je kultura svoje zemlje, dakle, imamo hiljade stvari koje bismo mogli od Francuza da naučimo. Ovom prilikom želim da pohvalim gospođu Claire Bodonyi (ambasadorica Francuske u našoj zemlji,op.a), koja upravo na tom putu radi kako bi se našoj mladosti otvorile oči u vezi s francuskom kulturom, i milo mi je što sam u razgovoru s njom shvatio da BiH najprije želi da ostvari kulturne mostove, a potom sve ostale; ekonomske, političke i tako dalje. Dakle, ja sam bogat čovjek utoliko što u svom džepu imam oba pasoša i što mogu slobodno da kažem da cijelim svojim srcem pripadam Bosni, ali kada je riječ o umjetnosti, volio bih da se na isti način mogu tako čvrsto opredijeliti za Bosnu kao što sam se opredijelio za Francusku.
Odlazite li često u Francusku?
– Moje veze nikada nisu prekinute, i kada bih htio, iz prostog razloga što sam u gradu Tuluzu ostavio svoj trag, napravio svoje pozorište “La Fenetre” (Prozor), i na kraju, kada sam primao francuski pasoš, Jacques Chirac je rekao da Francuzima trebaju naturalizirani Francuzi poput Harisa Burine koji govori jezik, koji njihovu omladinu uči umjetnosti, koji s drugi strane nije ni na jedan način uprljan u odnosu na zakon, i s treće, najvažnije strane, čovjek koji plaća PDV. To su uzusi po kojima jedan naturalizirani Francuz može dobro doći u tu zemlju. Dakle, moje veze su trajne s tom zemljom.
Koliko Vam je važna porodica u svemu što radite?
– Čovjek bez baze, bez svog duhovnog svijeta, bez svog apsolutno ličnog svijeta ne bi smio i ne bi trebao da izlazi u ovaj javni svijet. Dakle, u mom životu je porodica sve, to je moja država u kojoj sam ja i podanik i čuvar i general i predsjednik, a istovremeno i portir i nosač i neko ko se brine o svemu. Sve što izlazi pozitivno iz porodice određuje čovjeka i ono što će napraviti u svome poslu, da na najbolji mogući način pokazuje kako je kod njega u kući uređeno. Dakle, porodica iznad svega i ovo društvo bi moralo da omogući svim građanima da ojačaju svoju porodicu pa će nam time i sama država biti jača.
Film sa suprugom Uranelom
Supruga Uranela i ja za BHT smo snimili dvije glavne uloge u filmu Mirsada Hukovića koji se zove „Dan Ismeta K”. Nadam se da će taj film ugledati svjetlost dana iduće godine s obzirom na to da je golem, ne samo po snazi scenarija i umjetničkom izrazu nego i po tome što treba naglasiti da je u posljednje 22 godine to BHT-ov prvi produkcijski igrani film.