U velikom intervjuu za “Azru” glumačka zvijezda i reditelj Predrag Miki Manojlović govori o specijalnom priznanju koje mu je u francuskom Nancyju, na tamošnjem filmskom festivalu, dodijeljeno za životno djelo, definira uspjeh, govori o svojoj porodici, ali i dalje aktuelnoj predstavi “Romeo i Julija”. On je čovjek koji je cijeli svoj životni i radni vijek posvetio dobru, među ljudima, kulturama, naročito na ovim našim prostorima
Pretražite li novinske arhive čini se kako je, ako ne sve, onda sigurno mnogo toga, rečeno o radu i životu Predraga Mikija Manojlovića. Tražim novi detalj, nepoznat. Ako ga iko zna onda je to Abdulah Sidran, prema čijem scenariju je 1985. godine Manojlović odigrao Mešu, ulogu koja mu je otvorila vrata međunarodne karijere. Ta vrata se do dan-danas nisu zatvorila, niti je iko ikada s ovih prostora zaboravio kultni film „Otac na službenom putu”.
– Nemam ti mnogo za reći, jer ja nikad nisam bio na setu tog filma. Ne vole ni reditelj, a ni glumac kad je scenarist prisutan na snimanju. Šta je razlog? Možda strah kako će pred piscem izgovoriti rečenicu koju je napisao, pa im je time teže i raditi. Međutim, mogu ti reći ovo, i to zabilježi. Ja takve glumce kao što je Manojlović i ne bih zvao glumcima. Tražio bih bolju imenicu da označim ono što oni rade. Jer, glumac je malo – pojašnjava Sidran.
– Pozdravljam ga i hvala mu što me takvim vidi. Eto, ne znam šta da kažem više. Kad je riječ o Abdulahovoj konstataciji u vezi s prisutnosti pisca na setu, pazite, sad govorim u svoje ime, nikad nisam zazirao od pisca. Bilo je divnih pisaca kao što je, naprimjer, Slobodan Šnajder, koji je dolazio na probe u pozorištu, osim toga, imate i režisere koji su u isto vrijeme pisali scenarije, i to vrlo uspješnih filmova…, tako da, nije mene strah od njihove prisutnosti, jer je vidim kao međusobnu inspiraciju. To što je Abdulah napisao, a Emir vidio, a mi zajedno prenijeli na platno, to je sve jedan zajednički proces, koji ne može bez dobrog scenarija. Bez dobrog scenarija nema filma – kaže Manojlović na početku razgovora za „Azru”.
Naš sagovornik se nedavno vratio iz Francuske, gdje mu je na Filmskom festivalu u Nancyju dodijeljena specijalna nagrada za životno djelo. Publika je imala priliku da vidi dva njegova filma “Nek ostane među nama” Rajka Grlića, kao i ekranizaciju Shakespeareove drame “Romeo i Julia”, koju je rediteljski vješto smjestio u kontekst srpsko-albanskih odnosa.
Bio je ovo, između ostalog, i povod, uz mnoštvo drugih, za razgovor s ovim glumačkim bardom. Šta čovjeku koji je apsolutno utišao zvjezdani ego u sebi, koji je s 25 godina igrao sve najbolje uloge u pozorištu, na filmu i televiziji, koji je do svoje 35. sarađivao s kim god je poželio, uopće više znače ovakva i slična priznanja, pitam ga.
– Kada nisu plod nekakve stare zasluge, a ja mislim da nisu, onda su one ugodne. Bude jednu prijatnost, i dokaz su da aktivnost u glumi, pozorištu, na filmu kao i sva druga društvena aktivnost koju imam s našom Radionicom integracije u Beogradu, koja je osam godina radila s osobama s invaliditetom, neko i prepoznaje, i to je vrlo važno – odgovara.
Ostatak intervju pročitajte u aktuelnom izdanju magazina Azra