Jedan od najpopualrnijih glumaca i voditelja na našim prostorima Tarik Filiović za “Azru” otkriva kako priprema monodramu o Ćiri Blaževiću, kao i da Antun Vrdoljak uskoro počinje snimati film o hrvatskom generalu Gotovini. Nismo propustili s Tarikom govoriti ni o njegovoj porodici, supruzi, roditeljskim obavezama, ali i godinama
Razgovarala: Milica Brčkalo
Iza glumca Tarika Filipovića je više od četiri hiljade izvedbi pozorišnih predstava, brojni filmovi, serije, kvizovi kao i jedna sezona talk-showa „Satirikon”. Ukoliko ga pitate koji od navedenih terena je njegov, odgovara kako je on prvenstveno glumac, ali da je s vremenom voditeljski posao prihvatio i zavolio kao svoje drugo zanimanje. Poslovni razlozi su ga prošle sedmice doveli u Sarajevo, kao i mnogo puta ranije, kada je činio dio glumačkog tima regionalno popularnog serijala “Lud, zbunjen, normalan”. Ne krije da osjeća žal što je završeno snimanje serije koju su na ovim prostorima zavoljele praktično sve generacije.
– U seriju sam trebao doći na izlet, ali se onda moja uloga (igrao lik Avdije,op.a), raspisala. Koliko god mi je bilo teško odvajanje od porodice, na bilo koji način, toliko mi je odgovaralo resetiranje u Sarajevu. Naporno smo radili, ali mi nikada nije lakše padao posao kao ovdje. Punio sam baterije na neki drugi način, na snimanju je vladala lijepa atmosfera. Baš sam uživao – kaže Filipović za naš magazin, koji i ovoga puta neće izostaviti tradiciju da pri povratku u Zagreb, gdje živi s porodicom, svrati i u rodnu Zenicu.
– Uvijek svratim u Zenicu, barem na kaficu ili neki ručak. Zato i idem autom i kad ne bih trebao – kaže popularni glumac i voditelj.
Nerijetko se na ovim prostorima upoređuje život u gradovima nekad i sad, kakva Vam je Zenica danas?
– Grad čine ljudi, to svi kažu. Kod mene nije taj slučaj. Volim vidjeti onu najsitniju zgradu na ulazu u Zenicu. Ona je ista kao kad sam bio mali, vraća mi film na ranije godine. Promijenilo se mnogo toga, kao i svugdje. Nadam se da će neki novi vjetrovi puhnuti. Primijetim da se mladi, pismeni i fakultetski obrazovani ljudi, što nije nužno, organiziraju i žele napraviti pomak koji nije nacionalno već ekonomski obojen. Nadam se da će tako biti i na nivou države, da se konačno okrenu ljudi poslu, a ne nacionalnim budalaštinama. Jer, realno kad pogledate, ako su rezultati izbora isti ili slični kao ’91., kako možemo očekivati da će nam biti bolje.
Supruga Lejla, za koju i danas tvrde da je najomiljenija hrvatska misica, uplovila je u poduzetničke vode, otvorivši u Zagrebu ekskluzivnu prodavnicu odjeće. Pomažete li joj savjetima, ili na neki drugi način u vođenju posla?
– Kad traži savjet od mene, da. Ali to je ženska moda, nešto za šta ja mogu reći lijepo mi je, nije mi lijepo. Žene su čudo. Tek sad sam primijetio da ženi nije teško sjesti, ne znam, iz Bihaća i doći kupiti komadić robe samo zato što je ona taj komad odjeće vidjela. Onda sam shvatio da taj svijet ne razumijem u potpunosti, poštujem jako ali… I ja da otvaram butik, otvorio bih butik sa ženskom robom, ne bih muškom.
Ostatak čitajte u printanom izdanju…