Kulin ban: Čovjek koji nama i danas treba

Piše: Redakcija

Da se godine 1202. godine u Evropi  biralo najnepoželjnije  zanimanje, to bi svakako  bilo  vladar ili plemić. U toj  neobično važnoj  godini, jedini istinski  vladar u Evropi  bio je papa.  Svi ostali su bili lako zamjenjive varijable, samo je  papa  bio  konstanta, potvrđena i od Boga i od  ljudi.

Niko tu konstantu nije smio dovesti u pitanje na bilo koji način, rizikujući   da bude kažnjen  i to vrlo  surovo.  Papa se zvao Inocentije Treći i u  historiji je zabilježen kao najmoćniji     papa svih vremena.

Bilo je dovoljno da Inocentije podigne  ruku i pokaže prstom i  da se iz cijele Evrope podignu vojske križara te da sasijeku svakoga ko se na bilo koji način  usprotivio  Crkvi, Vatikanu i učenjima koja je Crkva smatrala ispravnim.
Mnogi su  evropski vladari cvilili za  oprost  pred Innocentijem Trećim, tražeći  milost koje  kod  Innoccentija često nije bilo. Križari koje je on okupio spalili su 1202.godine Zadar , a    dvije  godine poslije opljačkali su i Carigrad, glavni grad dotad  moćne i bogate Vizantije  koja se nikada više oporaviti i postati ono što je nekada bila.

Taktičnost i mudrost

Godine  1209.  papa  će povesti križarski rat  protiv bogatih  gradova   u južnoj  Francuskoj  koji se  su priklonili Albinežankoj herezi, heretičkom učenju koje je došlo  iz  Irana, preko  Bugarske, te odbacivalo crkvenu   korupciju i  propagiralo  nebeski dualizam   kroz  borbu  dobra i zla. Innocentije je prvo diplomatski pokušao Katare, kako su se nazivali  francuski heretici, vratiti na pravi put,  no kako su oni to odbili, te čak ubili  papinog izaslanika, Papa je pokrenuo  Križarski rat u kojem nije  bilo mjesta  za  samilost.

– Vaša Svetosti  danas smo 20.000  heretika, bez obzira na njihov  društveni položaj,  dob i spol naboli na  mač, pisao je   komandant  Križara  Papi Inoccentiju Trećem, izvještavajući ga o dobro  obavljenom poslu u  Francuskoj.
Vođe pobunjenih  Katara  bile su  moćne i  bogate, te su se vjerovatno uzdali u  debele   zidove svojih  zamkova, no sve to  te nije bilo dovoljno  protiv  Pape, najmoćnijeg i najbogatijeg  čovjeka tog vremena. Nedostajalo im je ono ključno u borbi sa puno jačim   neprijateljem, nedostajala im je  taktičnost i  mudrost kakvu je imao  ban  Kulin, vladar   male  zemlje Bosne, sakrivene  u planinama na drugom kraju Evrope.

Kulin nije bio veliki vladar. O teritorijama kojima je vladao kao je kasnije  bio Tvrtko prvi,  niti je  bio  tako bogat  kao  što je to bio Dušan na čijem dvoru se jelo  zlatnim kašikama,  niti je  vodio velike bitke čije tehničke detalje danas  proučava  historija.
Suprotno duhu tog vremena, kada  se podrazumijevalo  da vladar većini svog vremena    provodi  ratujući i pljačkajući,  Kulin je bio  vladar koji se oslanjao  na diplomatiju  i  lijepu  riječ. Ono što je  uradio godine 1203.  na  Bilinom Polju kod  Zenice  jedinstven je potez  u      historiji politike.
Suočen  sa  ozbiljnim optužbama  da  u svojoj zemlji  štiti  heretike,  čije učenje je imalo  itekakave veze  sa učenjem   katara u  Francuskoj i  koje je preko  Bugarske, Srbije i   Bosne  zapravo  stiglo na  Zapad,  Kulin se vrlo spretno  pravio  nevješt  pred  papinim  izaslanikom  Ivanom de  Kazamarisom, praveći se   da  ne zna   razliku između   učenja   „patarenstva” odnosno bogumilstva, te onog  što   papini   ljudi smatraju jedinim ispravnim  vjerovanjem . Kulin i njegovi ljudi, uključujući  i članove  banove porodice,  pred   visokom i opasnim  gostima  su odbacili  krivovjerje  i  postali  ispravni  katolici.
Naravno, čim su papini ljudi izašli iz  Bosne, u njoj je sve bilo kao i  prije. Takav   postupak,  tako karakterističan za ljude sa ovih  prostora,  jasno  govori  da  Kulin  ban  bio  čovjek iz ovih  krajeva, sa  obdaren obdašnjom pameti i lukavstvom.
Na  Bilinim  polju  u  godini 1203 Kulin  je dokazao da  je mudrosti i trezvenost  jača od  bilo kakve  sile  i da je lijek  protiv onih mnogo  jačih,  što su  svakako  Vatikan i njegovi   saveznici  Mađari  svakako  bili. Da  je postupio drugačije,suprotstavivši  se  Papi,  Ugarskoj  i  Križarima,  Bosne  sigurno ne bi  bilo, te  bi ovdašnja  vlastela i paterani završili bi onako kako su  skončali francuski  heretici, dakle živi spaljeni  ili nabodeni na  mač.

Iako   su   historijski  izvori  o tom davnom  vremenu,  kao i samom banu Kulinu  vrlo oskudni,  u narodu je ostalo sjećanje na  ovog plemenitog i sposobnog  vladara.

–  Ban  Kulin  je vjerovatno najtipičnija ličnost  srednjovjekovne Bosne  i jedini je  bosanski  vladar koji je ostao  sačuvan u tradiciji  i narodnoj  poslovici: “Od  Kulina  ban i dobrijeh dana”. U vrijeme potpune feudalne  anarhije  početkom 15  stoljeća  jedna skupina bosanske vlastele se obratila napuljskom kralju Ladislavu zahtjevom da se granice  potvrde u opsegu koje su imale u  vrijeme bana Kulina. To pokazuje da se u Bosni, zahvaćenoj  feudalnim  rasulom, i da  stoljeća nakon bana  Kulina  očuvala uspomena na njegovu vladavinu  kao  doba  postojanosti i  državničke  mudrosti. Boreći se svim sredstvima za bosansku samobitnost, ovaj mudri  ban zna se praviti i nevješt – kako ne razumije u čemu su  doktrinarne  vjerske razlike  između katoličanstva i patenstva  samo da bi sebi i  Bosni  skinuo s vrata  papu i ugarskog kralja.  Ban Kulin, više nego i najmoćniji  bosanski vladar  kralj Tvrtko  i  simbolizira  duh  Bosne  kao osobene  zemlje, zapaža  historičar  Mustafa Imamović u  svojoj  knjizi “Historija  Bošnjaka”.

Osam dokumenata

Kulina  ban  se slovom i brojem spominje u osam  pisanih dokumenata, te na jednoj kamenoj  ploči pronađenoj u Muhašinovićima kod  Visokog. Ne zna se tačno kada je i gdje je rođen, ali se predpostavlja da je na svijet  došao oko  1121, te da je iz Regije Usora, odakle su, po nekom pravilu potjecali svi bosanski  vladari.
Godine  1166.  sa  historijske  pozornice nestaje ban Borić,  prvi bosanski  vladar o kojem postoje jasni pisani  tragovi. Ko ga je naslijedio, nije poznato.  Tek  1180.  u pismu  papinskog izaslanika  Tobalda  se  spominje ban Kulin kojeg  izaslanik  moli da mu pošalje  dvije sluge  i kože od  kuna.
Na poleđini učtivo  napisanog  pisma  stoji  i kome je pismo posvećeno. Poslano  je  „Culini magno bano Bosine”, što znači „velikom bosanskom banu Kulinu”.
Postoji  ozbiljno pitanje koje se dotiče  samog imena  najslavnijeg  bosanskog  vladara, a o tome  zanimljivu  teoriju ima  najkontroverzniji ali popularni domaći historičar Ibrahim Pašić. On tvrdi  da  ime  „Kulin” ima predslavenske korijene,  ilirska ili  latinske.

– Ime Kulin  u svojoj osnovi ima rijedak imenski  korijen „Cul” sadržan u  ilirskom kognomenu  „Culus”. Iz  kognomena  Culus, u skladu sa zakonomejrnosti  ilirske  onomastike  nastao je gentilicij Culius. Epigrafski natpisi s  ovim imenima  pronađeni su u  Rider u Dalmaciji, tvrdi profesor  Pašić.
On   dobro  zapaža da je  ime  Kulin vrlo rijetko u srednjovjekovnoj   Bosni, što pomalo  čudi, ali  Pašić to objašnjava  činjenicom  da ime neslavenskog porijekla  i da je bila ograničeno na „ilirsko  – romansko” malobrojnije našlo  u našlo stanovništvo koje  se  po doseljavanju na Balkan  našlo u slavenskom okruženju.

Godina 1180 . smatra se onom u kojoj  započinje Kulinova  vladavina, alin neki autori  smatraju da je on  počeo vladati još deset  godina ranije. Bosna se tada nalazila u  nezgodnom   procjepu između  ratoborne, imperijalistički  nastojene   Ugarske, iza koje je stajao   Vatikan i   nekada  slavne, ali  tada propadajuće  Vizantije,  koja je svoje posljednje  godine na tlu Bosne odbrojala upravo u vrijeme    Kulina. Vješti i lukavi   ugarski  vladari uspjeli su   okrenuti    vladare  balkanskih   državica    protiv Vizantije. Tako se 1183 . godine spominje  da je Kulin ratovao na strani Ugara   protiv  Vizantijaca koji su pretrpjeli poraz i   više se nikad  neće  vratiti.
No,  jedna imperijalistička politika   bit će  vrlo brzo zamijenjena  drugom, ugarskom. Ta   neshvatljiva pretenzija  mađarskih vladara Bosni trajat će  cijelih 1000   godina,  praktično   do   kraja  Prvog svjetskog rata, kada su  mađarski nacionalisti u javnost izašali sa planom o  podjeli  Austrougarske u kojem  bi  BiH pripala njima.
Kao svoj  argument   izvukli su tvrdnju da je  su od svi mađarski srednjovekovni  vladari   nosi između ostalog  titulu  „kralja Bosne”.
Takva titula je  bila   tek  formalnost. U pojedinim periodima srednjeg vijeka  Bosna je bila u vazalskom odnosu prema  Ugarskoj, što  nije bilo ništa neobično u   to vrijeme u cijeloj Evropi… Ugarska, kao ni prije Bizantija, nikada nije imala stvarnu vlast u Bosni. Ko, zapravo, vlada nekom zemljom, može se najbolje vidjeti ako se pogleda ko u toj zemlji sakuplja poreze i carine. Godine 1189. u Bosni su to radili ban Kulin i njegova dvorska kancelarija. Samo je potpuno samostalan vladar mogao nekoga osloboditi poreza i dažbina, neizbježnih nameta u poslovnim svijetu, kako tad tako i danas.
Za takvo nešto su posebno bili zainteresirani Dubrovčani, vješti trgovci čije su poslovne veze bile umrežene na cijelom Balkanskom poluotoku.
Potpisivanje dokumenta poznatog kao „Povelja Kulina Bana” bilo je od obostraniog interesa: Kulina, koji je računao na veći izvoz bosanske robe preko Dubrovnika, te Dubrovčana, koji su mogli nesmetano poslovati na teritoriji Bosne.

– ..Ja, Ban Bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka.
I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ.
Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a šta mi ko da svojom voljom kao poklon.
Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davati ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli. Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje – stoji u tekstu “Povelje”.

Dokument je pisan na dva jezika i dva pisma, bosančicom i na narodnom jeziku, te latinicom, na latinskom jeziku.
Povelja je najznačajniji dokument rane bosanske države, ali i svih drugih južnoslavenskih država. To je prvi državnički, pisani akt nekog od ovdašnjih sredjovjekovanih vladara i drugi takav akt u cijelom slavenskom svijetu. Niko i ništa nije stajalo Kulinu na putu da ga potpiše i provede.

– Taj vladar je apsolutno suvereno i nesmetano vladao svojom zemljom i o svemu odlučivao samostalno, što znači da je on bio suveren, koji je samostalno, politički i u svakom drugom smislu, pravno dakle, bio gospodar svoje zemlje. To se vidi iz teksta “Povelje”, kao i iz vokacije, jer on se poziva samo na Oca i Sina i Svetoga Duha kada se kune, a ni na kakvog drugog sizerena, dakle višega državnog ili bilo koje druge vrste autoriteta. Dakle, postoji Bog i Kulin – kaže akademik Muhamed Filipović.

Na udaru Pape

Zahvaljujući miroljubivoj politici bana Kulina, te njegovim poslovnim i diplomatskim vještinama, mala zemlja Bosna uživa u vremenu mira, doživljava značajan ekonomski napredak, a za stanovništvo nastupa nekakav period „blagostanja”, šta god to za srednji vijek značilo.

– Narod ga smatra za ljubimca vila, a njegovu vladavinu kao zlatno doba, a pričati o „Kulinu banu” omiljena je uzrečica o nekome ko govori o dalekoj prošlosti, kad su šljive u Bosni vječito stenjale pod teretom plodova a žuta žitna polja neprestano lelujala u plodnim dolinama – pisao je 1921. historičar William Miller.
Ali, nad tom idiličnom slikom nadvio se tamni oblak. Do Pape su stigle vijesti da Kulin i njegova vlastela kriju heretike, patarene protjerane iz dalmatinskih gradova.

– U zemlji ugarskog kralja, to jest u Bosni, razvija se hereza ne malih razmjera, i to u tolikoj mjeri da je i sam ban Kulin, pošto je sa svojom ženom i svojom sestrom, udovicom pokojnog Miroslava Humskog, s više svojih srodnika bio zaveden, preveo u onu herezu više od deset hiljada kršćana – pisao je 1119. Zetski knez Vukan u pismu papi Inocentiju Trećem.
Papa je optužbe ozbiljno shvatio te od ugarskog kralja Emerika traži da se pozabavi herezom u Bosni, „da ova bolest, ako se u početku ne suzbije, ne zarazi okolne zemlje pa se i po ugarskom kraljevstvu ne razvije njena pošast”. ”
Mudri Kulin poziva Papu da dođe u Bosnu i uvjeri se da u njoj žive pravi kršćani, a Inocentije šalje svog izaslanika Ivana de Kazamarisa, koji će se s Kulinom i njegovom svitom sastati osmog aprila 1203. na Bilinom polju. Pored Kulina i Kazamarisa, kao svjedok je bio prisutan dubrovački arhiđakon Marin, te patarenske poglavice Dragiša, Ljubin, Dragota, Pribiša, Ljuben, Radoš i Vidoš, koji su potpisali dokument u kojem se odriču svojeg krivovjerja, garantirajući svojim životom i imetkom.

Susret na Bilinom polju

– Mi načelnici onih ljudi koji se do sada navlastito nazivasmo ovlasticami krščanskog imena na zemljištu Bosne, mjesto svi prisutni, obećajemo pred Bogom i njegovimi svetci u nazočnosti g. Ivana de casamarisaa, kapelana pape i rimske crkve u tu svrhu u Bosnu izaslana, pred zaštitnikom Banom Kulinom, gospodarom Bosne, za sve koji su od navedene zajednice naše bratovštine da ćemo se držati uredbe i zaposjedi rimske crkve toli u životu toli u ponašanju svojem, koli da ćemo joj poslušni biti i živjeti opolag njenih propisa, obavezujuć se za svekolike oda naše dražbe i jamčeći ako ni ikada od sada sliedili krivovjerku opačinu, sa svojim posjedom i cielim imetkom… dio je dokumenta potisnog na Bilinom polju.
Naravno da ni Kulin i sveštenici Crkve bosanske nisu imali namjeru da ga se drže, ali je Papin izaslanik zadovoljan otišao iz Bosne i više se nikad nije vratio.
Mudrost i lukavost bana Kulina spasili su Bosnu i njene patrene od mača pape Inocentija i njegovih križara. Jedna sretna okolnost je išla naruku Bosni. Godine 1204. Mongoli su poharali Ugarsku, uništili njenu vojsku i zemlju spalili do temelja.
Tako mađarski vladari, zabavljeni vlastitim jadom, nisu imali vremena i sredstava da se bave Bosnom i njenim ljudima.
Dokument potisan na Bilinom polju posljednji je akt u kojem se spominje ban Kulin, te se pretpostavlja da je umro naredne godine.
Iza njega nije ostalo mnogo tragova, ne znamo tačno kako je izgledao, gdje mu je bio dvor niti šta su bile njegove svakodnevne navike. No, jedno je sigurno.
Današnja BiH treba vladara kao što je bio Kulin.

 Povelja Kulina bana

Originalna “Povelja Kulina bana” nalazi se u ruskom državnom arhivu, St. Petersburgu. Tamo je dospjela nakon što ju je 1917. godine iz dubrovačkog arhiva ukrao ruski konzul. U Dubrovniku se nalaze još dvije kopije ovog dokumenta. Svi pokušaji da se neki od primjeraka “Povelje” vrate u Bosnu su propali.

Nasljednik

Nakon smrti Kulina trebao ga je nasljediti sin Stjepan, no tome su se usprotivile patarenske starješine. Stjepan je, naime, bio katolik. Kulina je naslijedio njegov rođak, pataren Ninoslav, kasnije poznat kao veliki ban koji se uspješno branio protiv Ugara.

Supruga Vojslava

Početkom prošlog stoljeća u mjestu Muhašinovići kod Visokog pronađeni su ostaci crkve koju je, najvjerovatnije, podigao Kulin. Najznačanije otkriće je ploča koja se nalazila iznad vrata crkve. Pored misterioznih šest krugova, koje neki povezuju s manihejskim učenjima i drevnim Iranima, tu je i natpis u kojem se spominje supruga bana Kulina.
– Siju crkv ban Kulin zida
Postavi svoj obraz nad pragom
Dai Bog banu kulinu zdravie
I banici Vojsavi

 

Pročitajte još