Kristijan Iličić, strastveni putnik, avanturista i jedan od najpoznatijih travel blogera na ovim prostorima, donio je prije nekoliko godina hrabru odluku – napustio je siguran posao u korporaciji kako bi ostvario svoje snove.
Duboko motiviran ljubavlju prema putovanjima i željom da istraži svaki kutak svijeta, prekinuo je radno vrijeme od devet do pet i krenuo u neizvjesnu, ali uzbudljivu pustolovinu.
No, njegova odluka nije bila vođena samo ljubavlju prema istraživanju. Stanje u kompaniji u kojoj je radio bilo je daleko od idealnog – nedostatak razumijevanja za nove tehnologije, odbacivanje njegovih ideja i nemogućnost profesionalne realizacije dodatno su ga potaknuli na promjenu životnog smjera. Ta kombinacija strasti prema putovanjima i nezadovoljstva poslovnim okruženjem stvorila je dovoljno snažan impuls da jednog dana jednostavno kaže – odlazim. Tako je počela njegova životna avantura, a da je na pravom putu, potvrđuje i vojska fanova na društvenim mrežama, čiji milionski pregledi svjedoče o popularnosti Kristijanovih putopisnih sadržaja.
Smišljam rješenja
– Napustio sam koncept rada od devet do pet, u okviru korporacije, no nisam nikad prestao raditi poslove koji spadaju u domenu informatike. To mi je struka, a imam i digitalnu agenciju u okviru koje sam mnogima pomagao s njihovim portalima, a odnedavno imam i startup koji je izbacio eSIM aplikaciju Lyntel – kazao je Kristijan Iličić na početku razgovora za “Azru” te je podijelio svoja iskustva o prelasku iz sigurne karijere u digitalnom razvoju u nepredvidiv, ali uzbudljiv svijet putnika i blogera.
Zanimalo nas je kako se pripremao za tu drastičnu promjenu i s kojim se izazovima suočio na tom putu.
– Dugo sam o tome sanjao, ali se nisam pripremao, nisam mudro smišljao taktiku kada je najbolje otići, nisam se osigurao ni na kojem polju. Odlazak se dogodio preko noći, a imao sam tada i kredit za stan. Jednostavno sam se jednog dana probudio i shvatio da tamo više ne želim raditi. I to je bilo to. Osjećaj je bio nešto poput slobodnog pada. Uz ono, što sad? Moj mozak u takvim situacijama radi jako brzo, sakupio sam na hrpu sve što sam imao, izašao iz nekih paralelnih poslova koje sam imao, i vrlo brzo otputovao da promijenim perspektivu. Kad si daleko od svoje realnosti kod kuće, nekako se pojačaju svi instinkti, domisliš se nekim stvarima koje ti inače ne bi pale na pamet, a imaš i mnogo više hrabrosti da ih realiziraš. Odluka je bila jasna – da moram početi zarađivati od putovanja – i prvo što mi je palo na pamet jeste da počnem voditi grupe u Tajland jer sam tamo bio već kao doma. Time sam isfinansirao neke prve etape putovanja, a jasno je, kako mi je sadržaj postajao zanimljiviji, da su mi se počele otvarati i suradnje s raznim brendovima i to je to. Jednom kad je krenulo, krenulo je. Ali nije bilo lako. Nije bilo ovako u nekoliko poteza kako sam sada prepričao. Imao sam dane kad sam se ozbiljno brinuo što će biti sa mnom. Srećom, ja ne boravim dugo u takvim mislima, već brzo smišljam rješenja – govori naš sagovornik.
Koje su najvažnije vještine i znanja koja ste stekli u svojoj prethodnoj karijeri, a koja Vam sada pomažu u vođenju vaših putničkih blogova i agencije?
– Bio sam na visokim pozicijama i upravljao velikim brojem ljudi, naučio sam mnogo o tome. Naučio sam i da se ne trebam petljati u poslove u kojima nemam vještina, tako da nisam nikad mikromenadžirao, prepuštao sam stručnijima od sebe da rade što treba i nikad me po tom pitanju nije „prao“ ego. Zato ću i danas radije nekom dizajneru prepustiti da mi složi stranicu ili izvrsnom Alenu Tkalčecu da mi montira video. Znam prepoznati ljude koji znaju i hoće raditi, a znam prepoznati i „fejkere“. Ipak, ono što mi je najviše pomoglo u stvaranju nove karijere bili su kontakti koje sam stekao i vještina pregovaranja s oglašivačima. To je neprocjenjivo iskustvo i znanje s kojima možete stvarno daleko dogurati. Uz to što sam vodio web odjel, morao sam u jednom trenutku karijere i prodavati oglase za portale, sklapati godišnje ugovore s klijentima i to je možda najveći kapital koji sam stekao radeći u korporaciji.
S obzirom na broj zemalja koje ste posjetili, kako biste opisali svoj najznačajniji putnički trenutak ili iskustvo? Koja Vas destinacija najviše impresionirala i zašto?
– Teško je nakon što ste proputovali cijeli svijet izdvojiti samo jedan trenutak, bilo je mnogo vrlo emotivnih stvari kroz koje sam odrastao, koje su me oduševile ili deprimirale, kojima sam se veselio kao malo dijete. Ipak, nekako bih izuzetno visoko pozicionirao Afganistan. On je bio prekretnica u mojem poimanju svijeta. Imao sam u glavi onu sliku „jako opasnih zemalja u koje je bolje da ne idete jer tamo žive neki zli ljudi“, a to je slika koju zapadni mediji utiskuju u svijest i podsvijest svih nas. Jednom kad sam zašao za tu zavjesu, kad sam vidio da i tamo žive samo ljudi i da su mnogi stvarno jako dobri, susretljivi i dragi, srušila se ta slika, kao da sam progledao. Doživio sam stvarno veliki pomak u svijesti i nakon toga više nijedno putovanje nije bilo isto.
Vaš video o Palestini, snimljen neposredno prije izbijanja rata, postao je jedan od najdjeljenijih videa na društvenim mrežama. Kroz njega ste prikazali svakodnevni život i izazove s kojima se lokalno stanovništvo suočava. Jeste li ikada doživjeli bilo kakve neugodnosti ili nesporazume zbog tog videa? Kako ste se nosili s takvim reakcijama?
– Palestina je vrlo eksplozivna tema i ako se tu odredite za jednu stranu, obavezno ćete dobiti napade od one druge strane. Osobno sam se osvjedočio time što sam stvarno fizički bio tamo i sve dokumentirao, da je taj narod godinama, desetljećima ponižavan, da ga drže kao u logoru, da nemaju nikakve slobode i vrlo se brutalno odnose prema njima. Oni koji nisu bili tamo, a zauzeli su drugu stranu, napadali su me govoreći da su to sve divljaci koji bombama teroriziraju pošten svijet. Ta slika tamo nije crno-bijela, biti ponižavan i stalno živjeti pod opresijom rađa radikalizam. Ako siješ teror, teror ćeš i požnjeti. Ali je bezobrazno nikad ništa ne reći o teroriziranju Palestinaca, a kad oni odgovore, pričati o njima kao o divljacima.
Osuđujem svako nasilje, ali ako želimo biti pošteni, idemo li u prošlost, znamo tko je došao na čiju zemlju, znamo tko se nije držao inicijalnih dogovora, nije poštovao zadane granice, već je svako malo proširivao svoje. Znamo tko politikom naseljavanja mijenja strukturu stanovništva i onda polaže pravo na taj teritorij. Grozno je što se dogodilo na onom koncertu, to sam odmah javno osudio na svojim profilima. Ali, evo, baš neki dan sam pročitao da je zauzvrat na Palestince u Gazi izbačeno u deset mjeseci 70 hiljada tona bombi, da se gađaju civili, da je poginulo više od 14 i pol tisuća djece… Tamo se provodi genocid. Osudio sam to što se provodi u Gazi dok su još mnogi zatvarali oči. Sada je već puno više onih koji gledaju. Mogao sam, kao ostali influenceri, samo se praviti da sve to ne postoji, postaviti lijepe slikice iz dalekih zemalja, ne riskirati da me cenzuriraju na društvenim mrežama. Ali ja nisam takav čovjek. Nisam mogao šutjeti i, naravno, bilo je svakakvih reakcija i napada. Ali, srećom, onih koji su me podržali je bilo mnogo, mnogo više. Kako sam se nosio s time? Kad osjećam da radim ispravnu stvar, nemam straha i ne pogađaju me kritike.
Vaš nalog na društvenim mrežama prati veliki broj ljudi širom svijeta. Kako upravljate utjecajem i odgovornošću koji dolaze s tom popularnošću, posebno s obzirom na to da koristite svoju platformu za podizanje svijesti o važnim temama i pitanjima?
– Prvi put sam osvijestio moć svoga utjecaja putem društvenih mreža kad sam sakupljao novac za prijatelje koji su trebali napustiti Afganistan nakon što je pao u ruke talibana. Tada sam vidio kolike sam mase pokrenuo i sakupili smo više od 70 tisuća dolara da pomognemo tim ljudima. Bio je izvrstan osjećaj biti u prilici napraviti nešto tako veliko i konkretno. Nikad svoj utjecaj ne bih koristio da nekome naudim. Velika je to odgovornost i nastojim je ne zloupotrebljavati. Podizat ću svijest u pitanjima očuvanja okoliša, reklamirat ću naše krajeve kojima je potreban turizam da svima bude bolje, da svi bolje žive, i vrlo, vrlo rijetko ću se uplesti u nekakvu politiku. Ovo s Palestinom je bila ljudska, a ne politička reakcija.
Izvan zone komfora
Kako birate destinacije za svoja putovanja, posebno kada su u pitanju manje poznate i opasnije lokacije? Koji su ključni faktori u Vašoj odluci?
– U početku sam išao tamo gdje me vuklo srce, bile su to, s jedne strane, Sjedinjene Države, a s druge Azija, osobito Jugoistočna Azija. Onda sam odlučio vidjeti i neke druge države, a uvijek me više privlačilo putovati po južnoj hemisferi, u daleke i neobične krajeve, u kojima ne vlada naša zapadna civilizacija, htio sam biti uronjen u posve drugačije kulture, vidjeti nešto sasvim novo. Volim se gurati izvan zone komfora. Onda sam prije sedam godina donio odluku da želim proputovati sve države svijeta i to je počelo utjecati na izbor destinacija – išao sam tamo gdje još nisam bio. Sad kad sam tik do ostvarenja cilja, više ću se posvetiti destinacijama koje nude neke zanimljive festivale, običaje ili nešto novo što dosad nisam stigao vidjeti iz ovog ili onog razloga. A čeka me i Antarktik.
Ko je Kristijan kada ne putuje, ne snima… Koje su Vaše najdraže aktivnosti ili interesi kada se vratite kući nakon dugih putovanja?
– Nadoknađujem vrijeme s obitelji i prijateljima, nastojim biti što više s njima i proživjeti neke stvari zajedno. Život mi se posljednjih godina dosta promijenio, razgranao sam posao i nemam više mnogo slobodnog vremena, pa onda ono što imam uglavnom fokusirano dajem najvažnijim ljudima. Naravno, Andrea će uvijek biti na prvom mjestu, no tu je i moja obitelj i neki novi prijatelji koje sam stekao. Često zbog njih skoknem do Trogira. Andrea i ja sada imamo i neke nove planove, uzeli smo veći stan, želimo proširiti obitelj. Sve je nekako ušlo u mirniju fazu. Čak smo i psa nabavili, to prije, s onih tristo dana na putu, nije bila opcija. Moram iskreno priznati da sam ostvario mnoge želje koje sam imao kao dječak, ostalo ih je još samo nekoliko…
Kako balansirate između posla i slobodnog vremena? Imate li neka posebna pravila ili rutine koje Vam pomažu da se opustite?
– Godinama sam već digitalni nomad, a to znači da je moje slobodno vrijeme bilo isprepleteno s radnim vremenom. Često mi se u slobodno vrijeme „uparkiralo“ radno vrijeme jer je negdje nešto bilo hitno, nešto se nije smjelo propustiti i slično. A onda sam shvatio da moram imati odvojene blokove samo za sebe i za one koje volim i da tu ne može ništa drugo biti hitno. Zaposlio sam neke ljude da obavljaju dio poslova, da ne bude sve na meni, i tako sam dobio to vrijeme. I dalje imam puno posla, ali lakše balansiram sada. Najbolje se opuštam s prijateljima, po mogućnosti na moru, uz neku dobru „spizu“. Društven sam čovjek, volim dobru zabavu i smijeh i to me puni energijom. Nisam jedan od onih koji moraju poći meditirati da uhvate balans.
Možete li nam reći više o svojoj turističkoj agenciji?
– Htio sam da što više ljudi doživi ono o čemu sam pisao na društvenim mrežama. Tijekom godina putovanja stekao sam mnoga poznanstva, a imao sam i iskustva u vođenju ljudi na određene destinacije i nekako mi je bilo logično da pokrenem svoju putničku agenciju. Htio sam se, međutim, razlikovati od drugih i ne sastavljati programe kakve imaju ostale agencije. Uvrstio sam destinacije koje nema nitko, poput Venezuele, Afganistana, Etiopije i slično. A i kad vodim ljude na popularne destinacije poput Tajlanda i Meksika, opet nastojim biti drugačiji. Naši smještaji su mnogo bolji, nikad ne idemo ispod četiri zvjezdice, rute kojima vodimo su drugačije i način na koji se ophodimo s ljudima je mnogo zabavniji, manje striktan i služben. Sve je dobra zabava.