Jedan od najpoznatijih reditelja i snimatelja Televizije Sarajevo, a kasnije i BHT1, danas u penziji, za „Azru“ govori o prijenosu 14. Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, ali i jedinstvenom prostoru u glavnom bh. gradu – Ateljeu Figure, koje je otvorio u porodičnom stanu. Figure su u samo nekoliko godina postale kultno mjesto promocije raznih kulturnih sadržaja, knjiga, doku fimova, izložbi fotografija… Proći ćete svijeta, ali teško da ćete igdje vidjeti Figure. Zato i jesu posebne.
Početkom februara, navršile su se 33 godine od održavanja Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Namjera nam u početku nije bila intervju da radimo i objavimo praktično na godišnjicu, stvari su se, na našu sreću, kao u nekoj sudbinskoj priči, same poklopile. Slaviša Mašić je još prije godinu nego što će se 14. Zimske olimpijske igre održati, znao da će on režirati ceremoniju njihovog otvaranja. Koliko je dobro tada posao urađen, najbolje svjedoči i podatak da je ABC, umjesto planiranih 40 posto, uzeo više od 80 posto svjetskog prijenosa, odnosno prijenosa tadašnje TVSA.
Slaviša Mašić, jedan od najpoznatijih reditelja i snimatelja Televizije Sarajevo, a kasnije i BHT1, danas je u penziji. Kroz svoj Atelje Figure u srcu Sarajeva, koje je u samo nekoliko godina postalo mjesto promocije raznih kulturnih sadržaja, knjiga, doku fimova, izložbi fotografija… u glavnom bh. gradu nastoji održati kontinuitet kulturnih dešavanja na visokom nivou? Krenete li od bilo koje tačke svijeta teško da ćete ući u prostor kakav su Figure. Jedinstven je po svojoj unutrašnjosti, ali i konceptu.
No, poglavlje priče o Figurama s Mašićem smo otvorili kasnije. Olimpijada nam se s pravom nametnula prva.
Po čemu naročito pamtite prijenos 14. Zimskih olimpijskih igara, ne samo profesionalno, već i kad je riječ o posebnoj energiji i značaju koje je Sarajevo tih dana imalo i izvan granica Jugoslavije?
– Nekako, možda bi svaki odgovor trebao početi s nekako, posebno pamtim period više od godinu prije Olimpijade, kada je pala odluka da ću režirati TVprenos otvaranja, pa i sve ostale prenose koje su zapali TVSA (režiser manifestacije na stadionu je bio Aleksandar Jevđević). Taj period u kojem je pomisao o trenutku koji se bližio skoro svakodnevno upadala nenajavljeno i razdrmavala sve druge misli, valjalo je to nositi u sebi i na kraju dočekati – ‘kucnuo je taj čas’ – startao sam špicu i poput dirigenta vodio dobro uštimani orkestar tv profesionalaca različitih zanimanja, direkt u eter u svijet i u istoriju. Sjećam se, bio sam apsolutno smiren tog dana, tog trenutka, neobično samouvjereno tempiran. A u sâm prenos unio sam niz novotarija, od onog čuvenog kadra ispod olimpijske zastave (snimatelj Pinca i asistent Suljo i kamera kablovi ispod, a nosioci zastave preskaču kablove), sve tako postavljeno da se ne vidi tehnika u programu (i sad se čudim kako sam ubijedio protokol da baš to tako treba). Poznato je i to da se taj kadar copy paste ponavljao na nekoliko otvaranja narednih olimpijskih igara. Dodao bih da sam, odnosno da smo prvi put u svečanostima otvaranja uveli kadrove uživo sa svih borilišta, pa još i da smo na kraju imali pregled događaja cijele manifestacije montiran (Cele i Vlado) u reportažnim kolima iz stop kadrova, emitovan pred kraj prenosa, i to je takođe bilo nešto potpuno novo, ne samo za sport. Sada je to gotovo obavezno za prenose i zove se highlight. Znam i to da je ABC, koji je imao dodatne kamere samo za svoje područje, za Ameriku, i koji je planirao (arogantno) uzeti samo oko 40 posto svjetskog (našeg) prenosa, preuzeo više od 80 posto, i na tome su nam čestitali. Stekli smo profesionalni ugled i povjerenje relevantnih svjetskih TV kompanija, te smo (TVSA) trebali da radimo neke prenose u Albervillu na borilištu Tignes, ali rat je zatvorio i ta vrata. Taj posao su preuzeli Španci i radili prema planu i našoj, mojoj postavci kamera.
Nedostaje li Vam televizija?
– Nekako.
Koji sadržaj volite gledati u današnjim TV programima?
– Ne znam šta ne gledam, gotovo sve gledam, kvizove, sport, ponajprije atletiku, biciklizam, snuker, tenis, manje nogomet i, naravno, emisije iz kulture, dokumentarce. Izdvajam po značaju i po znatiželji prenose raznih događaja, to je i draž i čar fenomena televizije. Ali, ne volim da na TV-u gledam filmove, imam poštovanje prema filmu. Možda će vas iznenaditi, ali rado bih (da je moguće) zabranio emitovanje igranih filmova u TV programima, neka ih, nek žive na platnu, za platno su i kreirani, mogao bih to objašnjavati satima, kao primjer reći ću da total na ekranu nema snagu, ne osvaja prostor, nije dovoljno zanimljiv i trebao bi na TV-u biti veoma kratak, da traje sekundama, a na platnu bi mogao trajati i minutama a da bude efektan. Dakle, tajminzi su različiti, percepcija ‘u blizini frižidera’ je sasvim nešto drugo, gubi se umjetnost, koje je, nažalost, ionako na filmu sve manje. Dakle, nije to to… Neka TV serija u programima, one su na kućnim ekranima u svojoj kući. Toliko toga gledam, ovisnik sam i dobro bi mi došao kao nekad utorak, jedan dan u sedmici u kojem nema nikakvog televizijskog programa, bio bi to praznik, čini mi se, za mnoge, možda bi mlađi skontali da je postojalo nekada i vrijeme u kojem nije bilo televizije, pa možda ostvarili i jedan dan bez interneta i jedan bez mobitela, život bi tada procvjetao svojim prirodnim mirisima…
Osvojili ste brojne nagrade za svoje fotografije, poeziju i autorske eksperimentalne filmove, radili ste kao realizator, zatim reditelj i glavni reditelj na Televiziji Sarajevo, danas BHRT-u. Režirali više od 3.000 emisija različitih žanrova…, šta Vi pak smatrate svojim najvećim dostignućem?
– Da malo spustim loptu, imam par nagrada za art fotografije, a za poeziju sam dobio jednu a značajnu (daleko u mladosti) na relevantnom konkursu tadašnjeg Narodnog univerziteta, prvi i prema žiriju i prema publici, ali nikad nisam ni pomislio da se nazovem pjesnikom, iz poštovanja prema osnovnoj pismenosti, uvijek dovoljno nepismen, znate ono sarajevsko č, ć, đ, dž,…, ima toga još. Ipak, poneka pjesma se još omakne i nađe svoje virtualno mjesto za spavanje u memoriji kompjutera, malo je tih pjesama na papiru, koga zna da li će se ikad probuditi, nije ni važno. Niz je nagrada za eksperimentalne filmove, niz je i televizijskih internacionalnih nagrada za filmove i programe različitih žanrova,većinu je snimio Jasmin Krehić. Teško je izdvajati, možda seriju Dosije s Mladenom Paunovićem, svakako iz novijeg vremena serijal Figure (64 emisije prema broju šahovskih polja) uz saradnju s Nenadom Veličkovićem i dokumentarce Original – Hozo, Zec, Zuko, Šiba, s mojim Rešadom Hadrovićem, nabrajam redoslijedom padanja na pamet, ali sigurno bih trebao izdvojiti onaj rad i bezbroj emisija u ratu, gdje estetika i nije bila tako bitna, već nastojanje da se na trenutak pruži ruka s ekrana, topla riječ onima koji iz kuća i nisu mogli, mislim na programe za djecu, na emisije urednice Maje i legendarnog Troke. Djecu smo čak učili i slova, i latinicu i ćirilicu, a nismo bili vođeni idejom da nasnimamo rata pa da od toga nekad nešto ušićarimo. Čar je bio kad je struje bilo u kontaktu, u izgovorenim porukama, u crtežima i drugim kreacijama, i u igrama, da djeca ne zaborave da se igraju, a korist u upozorenjima kako se sačuvati i šta može biti hrana. Tada te emisije nismo potpisivali, naša imena tada nisu bila bitna, potpisujem ih u ovom vremenu u kojem imena sa špica brišu baš na mom BHT1. I sada bih s ponosom potpisao svaku koju sam radio sačuvanu u arhivi (a često se re-emituju), pa neka oni koji sada brišu imena sa špica rade to koliko hoće, dalo im se u ruke u njihovim kancelarijama, vjerovatno su malo toga što vrijedi i potpisali; da jesu, znali bi da su i špice kreativni dio, osmišljeni dio, dio estetike emisije.
Šta možete reći iz današnje perspektive za vlastiti stil, kada je riječ o radu na dugomeražnim filmovima „Crno da ne može crvenije biti“ (1992-2001) i „Krupno u totalu“ (2012), studiozni, ili što se kolokvijalno kaže; tri puta mjerili, jednom rezali?
– Nekako, s malo rediteljske pameti, čovjek spozna šta to publika voli i ako želi nasigurno koračati stazama uspjeha, čini mi se da to nije toliko teško, mene to nikad nije interesovalo, uvijek sam istraživao, bio sklon eksperimentu, kaže se ‘bio ispred vremena’ i rušio žanrovska pravila. Filmu Crno… dao sam originalnu odrednicu, nazvao ga filmom nedefinisanog žanra (i igrani je, i dokumentarni, i esej je, i…), a Dino Kassalo je odmah usvojio ovaj izraz i koristi ga naveliko, simpatično, dobar je Dino. Dobar je i Saša Pejaković, koji je pohvatao željeni ritam u montaži filma „Krupno u totalu“, to jeste film koji pronalazi suštinu sredstvima (formom) montaže. I da dodam da je gotovo nepoznato da je nagrađivani film Crno… ušao u nominaciju među pet odabranih u svojoj kategoriji na svjetskom TV festivalu u New Yorku, na kojem učestvuje blizu 3.000 programa.
U Sarajevu ste u porodičnom stanu otvorili Atelje Figure, koje su postale mjesto promocije raznih kulturnih sadržaja (knjiga, doku filmova, fotografija…). Od drugih prostora se izdvaja i po tome što rezervacije nisu potrebne, ulaz za sva dešavanja uvijek je besplatan, i ono što mu daje posebnu draž jeste što gosti imaju priliku kušati i neke zdrave domaće specijalitete. Kojom idejom ste se, kada je riječ o namjeni, prvenstveno vodili 2010. godine, kada ste otvarali Figure?
– Ima tu i likovnih izložbi – Danijel Ozmo, Nedžad Ibrišimović, Nesim Tahirović, Branko Bačanović, Zoran. T Živković – uz one specijalitete iz vašeg pitanja,na razložbi Zokine izložbe podijeljeni su prisutnima i svi njegovi radovi, bravo Zoka. A nekako i ne vidim nastanak Ateljea kao ideju, to je prostor, spomenuli ste u pitanju da je to stan moje porodice, koji je granatiran i izgorio u potpunosti sa svim stvarima i uspomenama (dokumenti, dragocjenosti, fotografije, knjige, pa i neki moji filmovi) u maju 1992. Scenografija praznih zidova se ukazala, samo ju je trebalo kao takvu uočiti i definisati. Probudila se i misao o prvobitnoj funkciji tog stana još od prije Drugog svjetskog rata. Naime, gazda je imao više objekata, kuća u Sarajevu, a baš ovaj je koristio za sebe. Zamišljao sam kako je to nekad bilo, a nema podataka da li je i bilo, i prijeme, balove koje je taj gazda valjda priređivao. A kad se tome dodaju i neke predstave za komšiluk, skockan, sređen u libadama i šlafrucima, i viklera je bilo, koje je u ranoj mladosti moja sestra, sada i moja velika podrška Vesna (rođena i ostvarena glumica), osmišljavala i kreirala kad joj je bilo 9-10 (TV aparata tada nije bilo u zgradi, bile su to dobro posjećene priredbe na koje se dolazilo sa stolicama u rukama). Sjećanje je to koje radi svoje i kad ga nismo svjesni i sve je nekako, rekao bih, bilo logično kao nastavak toga u drugom vremenu, i nudi se kao objašnjenje. Nema toga šta čovjek nije objasnio, uzrečica je jednog mog prijatelja. Malo-pomalo realizovano je blizu 200 događaja, s idejom da se afirmišu pozitivni ljudi, figure, a i s prezentacijom različitih oblasti stvaralaštva u istom terminu, na istom mjestu. Povremeno su Figure potpomognute ponekom donacijom od Fondacije za scenske i muzičke i likovne djelatnosti, kao i Kantonalnog ministarstva za kulturu i sport, dobivenom po konkursima. Procjenjujem da donacije pokrivaju 20-ak posto ukupnih troškova. Sve ostalo je nekako u rukama onih koji su prepoznali troškove, pa samoinicijativno donesu ili piće i još ponešto. Recimo, Alma je ovih dana donijela predivnog vina (nema lošeg vina u Figurama), Bakir lincuru, Amir travaricu, Dražen svega pomalo. Maida stalno pravi štapiće, Slavica slane keksiće, Nada i Dunja sendviče, oblatne, pridružila se i Ana, često i Deni, blago meni, a najčešće penzija.
Ruku na srce, ljudi i organizacije koji bi da baš u Ateljeu Figure naprave promociju, a koja ima željeni kvalitet, često pokriju ketering, jer i to je uslov, ali uglavnom tu ne bude dovoljno sredstava na raspolaganju i treba dodavati, doslovno na prste se mogu nabrojati oni događaji koji su u potpunosti bili finansirani.
Putovali ste po svijetu, jeste li imali priliku negdje vidjeti sličan koncept Figurama?
– Putovao jesam, a slično doživio nisam, nikako. Događaji u Figurama inspirišu, pa ima i sljedbenika, ima ih koji dolaze i po neki savjet. U gradu se u raznim prostorima i organizacijama da uočiti sličan pristup, to me baš raduje, pozitiva se širi i ne treba putovati u traganju za sličnim.
Šta su za Vas Figure?
– Nekako ne znam, a bit će (valja priznati) da me ispunjavaju, bit će i da me zamaraju, bit će da se ujutro pitam šta će mi to, a u podne šta je sljedeće. A kad to sljedeće bude i kad vidim taj promjenljivi publikum, pa i te fanove da dođu, i da im je baš fino i nekoliko sati poslije događaja, valjda i meni prija. Poznato je da i nisam baš društven, kažu ters, ali s osmijehom posmatram ta druženja, ta prijateljstva, te pozitivne ljude, aktere i ostale prisutne, kojima su uglavnom teme iz kulture na tapetu, nije mi teško da budem na usluzi još koji sat i izdržim na nogama, i da bezbeli u čavrljanju učestvujem.
Foto: Mario Klein