Bh. fotografkinja Enida Kajević već dugi niz godina plijeni pažnju svojim kreativnim radom i jedinstvenim stilom. Iza objektiva, ona ostaje prizemna, posvećena i uvijek spremna da svoju umjetnost podigne na viši nivo. Sa jednakom strašću vodi svoje projekte, razvija profesionalnu karijeru i pronalazi vrijeme za lični balans.
U razgovoru za naš magazin, Enida otkriva kako usklađuje zahtjeve profesije sa brigom o sebi, te kako izgleda njen dnevni režim.
Šta Vas je najviše inspiriralo da započnete svoj put u svijetu fotografije i kako se vaš stil tokom vremena mijenjao?
– Njihove priče, pogledi, nesavršenosti, osmijesi – to me uvijek fasciniralo. Od samog početka me je privlačila ideja da zabilježim ono što je stvarno i neponovljivo. Najvažnije mi je bilo stvoriti ugodnu atmosferu, upoznati ljude sa kojima surađujem, kako bi bili dovoljno opušteni i prirodni pred objektivom. Moj stil se s vremenom prirodno razvijao – od tehnički “ispravnih” kadrova ka onima koji imaju dušu. Danas mi je važno da kroz svaku fotografiju prenesem emociju i autentičnost trenutka, čak iako to znači da kadriranje nije savršeno u tehničkom smislu.
Koji je najizazovniji trenutak koji ste zabilježili kroz objektiv, a koji je ostao u posebnom sjećanju?
– Jednom sam fotografisala proizvode u studiju, cijeli dan snimanja, podešavanja i truda – a kada sam došla kući, kartica je bila prazna. Niti jedna fotografija nije bila sačuvana. Na sreću, radilo se o projektu koji se mogao ponoviti, pa nije bilo dramatično, ali taj osjećaj panike me naučio važnosti provjere i sigurnosnih kopija. Od tada snimam pažljivije i uvijek imam rezervni plan.
Koju emociju najčešće pokušavate da prenesete kroz vaše fotografije?
– Autentičnost. Bilo da radim studijsku ili lifestyle fotografiju. Ona se nekad pojavljuje kao nježnost, nekad kao ranjivost, a nekad kao čista radost. Važno mi je da ono što ljudi osjećaju u trenutku fotografisanja bude jasno vidljivo na fotografiji.
Da li imate neku omiljenu lokaciju u Sarajevu za fotografisanje?
– Sarajevo je kao scenografija koja se stalno mijenja – ali ako moram izdvojiti, to bi bio stari dio grada u rano jutro, kada je sve još mirno, a svjetlo mekano. Također, volim imtimne, zatvorene prostore gdje ljudi mogu da se opuste – poput mog studija “Soba”. Tamo nastaju najautentičnije fotografije.
Gde najčešće pronalazite inspiraciju kada želite da stvoritenešto novo?
– U razgovorima s ljudima. Nekad samo jedan pogled ili rečenica pokrenu čitavu ideju. Takođe me inspirišu muzika, filmovi, stara pisma i analogne fotografije – sve što ima trag vremena i priču iza sebe. Ponekad je dovoljno da posmatram nekoga kako nesvjesno dodiruje lice dok razmišlja – i već vidim kadar u glavi.
Enidina strast i posvećenost fotografiji jasno pokazuju da umjetnost nije samo posao, već način života. Kroz svaki kadar koji zabilježi, ona nas podsjeća da je ljepota svuda oko nas, samo je treba znati vidjeti. Njen rad inspiriše da sa više pažnje posmatramo svijet i cijenimo trenutke koji nas oblikuju.