Foto: Pexels
Danas se glatka koža često doživljava kao simbol urednosti, ljepote i ženstvenosti. No, uklanjanje dlačica, iako danas gotovo neizostavan dio beauty rutine, nije oduvijek bilo sastavni dio ženskog života.
Na početku 20. stoljeća, žene su vrlo rijetko brijale tijelo, a prisustvo dlačica nije se smatralo nepoželjnim. Promjene su uslijedile s razvojem modne industrije, skraćivanjem krojeva i jačanjem marketinških kampanja koje su postupno oblikovale novi ideal ljepote – savršeno glatku kožu. Tako je ono što je nekoć bilo potpuno prirodno postalo ‘nedostatak’ koji se treba ukloniti, piše The Henry Ford.
Muški brijači
U to vrijeme nije postojalo tržište ženske depilacije – ono je moralo biti izmišljeno. Prekretnica se dogodila 1915. godine. S porastom popularnosti haljina bez rukava, pazusi su prvi put postali vidljivo izloženi javnosti. Tada je na tržište stigao “Milady Décolleté”, prvi brijač dizajniran za žene – iako je zapravo bio tek prepakirani muški brijač. No, ključnu ulogu odigrala je marketinška poruka.
U oglasu iz Harper’s Bazaara, objavljenog iste godine, jasno je stajalo: „Ljetna haljina i moderni ples čine uklanjanje neželjenih dlačica nužnim.“ Odjednom, dlačice su postale sinonim za ‘nehigijensko’, ‘neženstveno’ i ‘neprimjereno’. Stručnjaci za oglašavanje vješto su birali riječi – nisu govorili o ‘brijanju’, već o ‘zaglađivanju’, kako bi cijelu praksu učinili profinjenijom i ženstvenijom.
Nakon pazuha, pažnja se preusmjerila na noge. S kraćenjem suknji 1920-ih i 1930-ih, glatke noge postale su poželjne. No, ono što je počelo kao modni trend, pretvorilo se u društvenu normu tokom Drugog svjetskog rata. Zbog preusmjeravanja proizvodnje, najlonske čarape gotovo su nestale s tržišta. Žene su ostale golih nogu, a dotjerivanje se i dalje smatralo obavezom. Brijanje je postalo logično i prihvaćeno rješenje, koje se u samo nekoliko godina pretvorilo u svakodnevnu rutinu.
Opasne metode
Ipak, put do ‘glatkoće’ nije bio bezopasan. Prije izuma sigurnosnih brijača, žene su posezale za opasnim metodama. Prema podacima muzeja The Henry Ford, rani recepti za depilacijske kreme sadržavali su toksične supstance poput arsena i živinog bromida. U nekim kozmetičkim salonima koristila se i rendgenska tehnologija za trajno uklanjanje dlaka, što je kod brojnih žena dovelo do teških oštećenja kože, pa čak i razvoja tumora.
Taj pritisak nije bio samo estetske prirode. Početkom 20. stoljeća, dlakavost je bila simbol primitivnosti, dok je glatka koža postala oznaka evoluirane ženstvenosti. U društvu se njegovana, koža bez dlaka počela smatrati dokazom čistoće, samodiscipline i pripadnosti modernom dobu.
Tako je, kroz spoj historijskih okolnosti i marketinške manipulacije, uklanjanje dlačica u svega nekoliko decenija prešlo put od nepostojeće potrebe do društveno nametnute norme. Iako se danas sve više preispituju standardi ljepote, naslijeđe ove stogodišnje industrije i dalje snažno utječe na svakodnevne rituale žena širom svijeta.