Sulejman Veličanstveni dao je pogubiti Ibrahim-pašu iz razloga o kojem se i danas pišu legende.
Poznato je da je Ibrahim bio desna ruka sultanu, a svoju vezu s porodicom dodatno je učvrstio kada je oženio Sulejmanovu sestru Hatidže. Posebno blizak odnos uspostavio je s princom Mustafom, kojeg je podučavao ratničkim vještinama i državničkim poslovima. Ironija sudbine dovela je do toga da obojica tragično skončaju – po naređenju samog Sulejmana.
Nije moguće tačno utvrditi koliko je u svemu imala udjela sultanija Hurem, žena koja je od robinje postala sultanova najveća ljubav i druga supruga. Od početka su Ibrahim i Hurem bili u sukobu – oboje su željeli sultanovu naklonost i borili se da njihovi ljudi dobiju moćne položaje. Hurem se posebno plašila Ibrahimove naklonosti prema Mustafi, sinu Mahidevran, jer je on bio najveća prijetnja njenim sinovima u borbi za prijestolje.
POZIVI NA VEČERE
Ibrahim je, međutim, i sam doprinio svom padu. Nakon pohoda na Austriju 1532. godine, pregovarao je s izaslanicima Habsburgovaca pokazujući vlastiti sjaj i moć. Hroničari su zabilježili njegove riječi:
„Što ja učinim, dobro je učinjeno. Običnog konjušara mogu postaviti za pašu, mogu dijeliti zemlje i kraljevstva, a mir i rat su u mojoj ruci.“
Do Sulejmana su počele dopirati priče o nadmenosti i mogućoj izdaji njegovog velikog vezira. Tokom rata sa Safavidima 1533. godine, iako je osvajanje Bagdada završilo uspješno, logorom se širila priča da Ibrahim kuje zavjeru protiv sultana.
Kada je Sulejman čuo da mu možda upravo najbolji prijatelj radi o glavi, sudbina Ibrahim-paše bila je zapečaćena. Ipak, sultan je oklijevao – nekoliko večeri provodio je u njegovom društvu, kao da mu daje priliku da pobjegne. Ibrahim je bio svjestan svoje sudbine, ali je nije izbjegao.
Ubijen je 15. marta 1536. godine, nakon večere sa sultanom, zadavljen svilenim gajtanom – što je bio uobičajen način pogubljenja visokih državnih službenika. Tako je Makbul („Miljenik“) postao Maktul („Pogubljenik“).