Foto: Enida Kajević
Na bosanskohercegovačkoj umjetničkoj sceni nije lako pronaći svoje mjesto, ostati autentičan i pomjerati granice. Glumci se svakodnevno suočavaju s brojnim izazovima – od nedostatka prilika do potrebe za stalnim dokazivanjem. Ipak, neki uspijevaju opstati u tome, a jedna od njih je i Nadine Mičić. Glumica koja ostaje dosljedna sebi, svojim vrijednostima i porodičnom životu, ali istovremeno ne gubi fokus na profesionalni rast.
Izazovan proces
U razgovoru za „Azru Premium”, Mičić nam otkriva onu, često nevidljivu, stranu svog života. Dotakli smo se svega – od njenih početaka, života u različitim gradovima, majčinstva i glumačkog poziva, pa sve do ranjivosti koje se kriju iza kulisa.
Vaše odrastanje obilježila su tri posebna grada – Köln, Zadar i Sarajevo.
U Kölnu sam se rodila i zaista malo vremena kojeg se sjećam provela tamo, moja baka i donedavno dida, zadnjih nekoliko godina tamo žive pa je to grad koji volim posjetiti, naročito sa sinom koji uživa u sadržaju. Zadar i Sarajevo su ipak gradovi koji su najviše utjecali na mene. Zadar je u srednjoškolskim danima oblikovao mnoge moje želje i stavove, Sarajevo je grad moje mame i nekako sam uvijek željela da mu se vratim. To sam i učinila, sve te želje koje su se u Zadru rađale u Sarajevu sam ostvarila. Jedno bez drugog ne bi moglo. Zadar je doma, Sarajevo je kući.
A, sjećate li se trenutka kada se prvi put javila želja za glumom? Šta je bio taj okidač koji Vas je nepovratno privukao ka sceni?
Sjećam i to jako dobro. Gledajući sa nekih 6 godina kolegicu Anu Vilenicu u predstavi “Mjera za mjera”, poželjela sam tu slobodu kojom se ona kretala i živjela kroz tu scenu koju pamtim.
Ove godine ste radili na predstavi “Blank”. Kako je bilo biti dio ansambla koji donosi tako intimnu i tešku priču?
Čitav proces je bio izazovan. Imati na probama kolegu koji je to proživio, pa napisao, koji je tvoj prijatelj i kolega i kreirati predstavu koja stoji sama za sebe, a ne razmišljati o tome kako se on osjeća je nemoguće. Također, organizovati misli i radnje u tako velikom ansamblu na tako maloj, meni najdražoj sceni, je također bio izazov za sebe. Svi smo jako željeli da doprinesemo ne narušavajući ono što je ideja “Blanka”. Beskrajno volim kad kod kolega vidim odgovornost prema onome što rade, to mi vraća vjeru da još postoji poštenje.
Lično prepoznavanje
Na čemu trenutno radite? Možemo li uskoro očekivati nove projekte na sceni, filmu ili televiziji?
Spremam se za novu sezonu u Kamernom teatru 55 i kreću pripreme za novi film Jasmile Žbanić u kom sam dobila ulogu. Zaista se veselim svemu što dolazi.
Postoji li u Vašem dosadašnjem radu neki lik koji Vam je ostao posebno blizak, bilo zbog teme, emocije ili ličnog prepoznavanja?
U 30 godina mog života isuviše toga se proživjelo i mnoge uloge koje sam igrala imala sam već pohranjene u nekom emotivnom pamćenju. Nekad me to nimalo ne veseli i voljela bih da sam nekad životno naivnija, ali nisam. Za posao je to često prednost. Tako da ne mogu izdvojiti neku posebno, u svakoj je lično prepoznavanje.
Imate li određene psihičke ili fizičke rituale kojima se pripremate za izlazak na scenu?
Uvijek se zagrijem, govorni aparat i tijelo, pregledam svu rekvizitu. Nešto što sam naučila na Akademiji i ostalo je sa mnom. Na premijerama, kada je trema sveprisutna volim da virim publiku, to me smiruje.
Najveći smiraj
Javni posao nosi brojne izazove – kako uspijevate uspostaviti balans između profesionalnih i porodičnih obaveza?
Nikako i nekako. Žongliram i ne smeta mi. Nekad je preteško nekad je predivno. Samo znam da sam na kraju dana sve sama sebi birala i u tome mi je najveći smiraj.
Kako majčinstvo utječe na Vaš odabir uloga i umjetničkih angažmana? Da li su se kriteriji promijenili?
Apsolutno, moje odsustvo sada više košta, u svakom smislu (smijeh). Vodim računa da mu ne nedostajem previše i da uvijek biram projekte iza kojih svijetla obraza mogu stati, što zbog sebe, što zbog njega kad poraste.
Vaš modni izraz je upečatljiv i autentičan. Koliko Vam je važno da kroz odjeću prenesete određenu poruku ili emociju?
Nimalo! Moj modni izraz sam ja. Nekad trenerka nekad šlep haljina, nema tu pretjeranog zaumlja. Čini me sretnom i zaigranom.