AP Photo/Steven Senne
Tatiana Schlossberg, srednje dijete Caroline Kennedy i Edwina Schlossberga, preminula je u utorak, 30. decembra, u 35. godini života. Vijest o njenoj smrti objavljena je na zvaničnim nalozima Fondacije JFK biblioteke, u ime Tatianine šire porodice.
„Naša prelijepa Tatiana jutros je preminula. Zauvijek će ostati u našim srcima“, navodi se u objavi.
View this post on Instagram
Borba s teškom bolešću
Tatiana Schlossberg je u eseju objavljenom u The New Yorkeru u novembru 2025. godine otkrila da joj je dijagnosticirana akutna mijeloidna leukemija. Bolest je otkrivena dok se nalazila u bolnici nakon što je na svijet donijela svoje drugo dijete – kćerku.
Sa suprugom Georgeom Moranom, za kojeg se udala 2017. godine, imala je i sina.
„Nisam, nisam mogla da povjerujem da govore o meni“, napisala je o trenutku dijagnoze, koja je zahtijevala agresivnu hemoterapiju i transplantaciju koštane srži.
„Dan ranije sam preplivala milju u bazenu, u devetom mjesecu trudnoće. Nisam bila bolesna. Nisam se osjećala bolesno. Zapravo, bila sam jedna od najzdravijih ljudi koje sam poznavala.“
Snaga porodice i sestrinska žrtva
U svom potresnom eseju Tatiana je pisala o ogromnoj podršci roditelja, starije sestre Rose i mlađeg brata Jacka tokom višemjesečnih tretmana. Njena sestra Rose bila je i odgovarajući donor matičnih ćelija te ih je donirala za Tatianinu prvu transplantaciju.
„Moj brat je bio polupodudaran, ali je svakog ljekara pitao da li je možda i polupodudaranje dovoljno dobro, za svaki slučaj“, napisala je.
„Moja porodica mi je bez oklijevanja držala ruku dok sam patila, pokušavajući da ne pokaže vlastitu bol i tugu kako bi me zaštitila. To je bio veliki dar, iako njihovu bol osjećam svakog dana.“
Naslijeđe tuge u porodici Kennedy
Tatianina majka Caroline imala je svega pet godina kada je njen otac, predsjednik John F. Kennedy, ubijen u Teksasu. Više od tri decenije kasnije izgubila je i svog jedinog brata, Johna F. Kennedyja Jr., u tragičnoj avionskoj nesreći.
Tatiana je u eseju otvoreno pisala o osjećaju krivice zbog nove tragedije koja je zadesila porodicu:
„Cijelog života sam se trudila da budem dobra – dobra učenica, dobra sestra, dobra kćerka – i da zaštitim majku, da je nikada ne povrijedim. A sada sam njenom životu i životu naše porodice dodala novu tragediju i ništa ne mogu da učinim da to zaustavim.“
Ljubav prema djeci i strah od zaborava
U posljednjim mjesecima života Tatiana se pokušavala usredotočiti na porodicu, posebno na supruga i djecu.
„George bi odlazio kući da uspava djecu, pa se vraćao da mi donese večeru. Znam da se ne može svako udati za ljekara, ali ako možete – to je sjajna ideja“, napisala je.
„On je savršen i osjećam se prevareno i beskrajno tužno što ne mogu da nastavim ovaj divan život s ovim dobrim, duhovitim, zgodnim genijem kojeg sam uspjela da pronađem.“
Kada joj je ljekar rekao da joj je ostalo „možda godinu dana“, prva pomisao bila joj je da je njena djeca neće pamtiti.
„Moj sin će možda imati nekoliko uspomena, ali će ih vjerovatno pomiješati s fotografijama i pričama. A ne znam ni ko sam ja u njegovim očima – ja, bolesna majka.“
Esej je završila razmišljanjima o sjećanjima, prolaznosti i pokušaju da zadrži sadašnji trenutak:
„Ponekad se zavaravam da ću ovo pamtiti zauvijek. Naravno da neću. Ali dok ne znam šta je smrt i šta dolazi poslije nje, nastaviću da se pretvaram. Nastaviću da pokušavam da se sjećam.“