Modna scena Balkana danas stoji između vizije i preživljavanja. Dok svjetski brendovi diktiraju trendove, ovdje se moda rađa u ateljeima, iz upornosti i talenta pojedinaca koji stvaraju bez sistema, infrastrukture i podrške. Ipak, vrijednost te mode je u autentičnosti i hrabrosti da se iz ovog prostora progovori vlastitim stilom. O tome kako izgleda stvarati modu u svijetu brzine, uz vjeru da ideja može dotaknuti svjetski vrh za “Azru Premium” piše Boris Kargotić, osnivač i CEO DeMode Couture, čije kreacije nose Madonna, Beyoncé, Lady Gaga…
Moda danas živi u svijetu brzine. Kolekcije se rađaju prije nego što promislim o prethodnoj, vizije se zamjenjuju algoritmima, a snovi, nekada pažljivo tkani, sve češće se mjere klikovima i viralnim trenucima. I povremeno bljesne svjetlost, kao Schiaparelli, podsjeti nas na snagu fantazije. Ali čak i ti trenuci budu brzo progutani tempom tržišta. Moda danas luta, traži svoje novo srce, novo opravdanje, novu emociju.
A mi na Balkanu? Mi stvaramo s onim što imamo. Bez velikih budžeta, bez sistema, bez mreže sigurnosti. Mi stvaramo iz instinkta, iz upornosti, iz ljubavi. Ponekad iz inata. Često iz potrebe da dokažemo sebi da i iz ovog dijela svijeta može nastati nešto što zasija.
Brza roba
Na Balkanu moda nije industrija, ona je snaga pojedinca. Ona živi u ateljeima, u rukama koje uče same sebe, u razgovorima na podu krojačkih radionica, u improvizaciji i hrabrosti. Nemamo sisteme, nemamo mreže podrške, nemamo školu koja proizvodi majstore. Ali imamo želju. Iskru. Zid koji nas koči i srce koje ga razbija komad po komad. Marko Feher je primjer da ovdje ideja može procvjetati. Ali dok ne izgradimo temelje — timove, institucije, infrastrukturu — moda ovdje će ostati herojska, ali usamljena borba.
Luksuz nije samo roba. Luksuz je ritual, scena, vrijeme, prostor, navika.
On živi tamo gdje ljudi imaju mir da sanjaju i hrabrost da se izraze bez straha da sutra neće imati za osnovno. Ovdje tek učimo kako izgleda živjeti, ne samo preživljavati. Ljudi koji imaju sredstva kupuju tamo gdje se moda rađa — Milano, Pariz, Beč. Žele iskustvo, žele pripadanje, žele potvrdu da su dio svijeta. I to je uredu. Jer možda nas to jednog dana inspiriše da taj svijet izgradimo ovdje.
Ovaj region još nosi težinu prošlosti. Ratovi, tranzicije, neizvjesnosti — sve su to slojevi emocija kroz koje dišemo. Moda traži lakoću. Naša svakodnevica je teža. Kada čovjek zatvori vrata doma poslije borbe s realnošću, često nema snage da misli o stilu, radosti, igri. A moda je igra. To je najljepša strana ljudskog izraza. Uči nas da budemo odvažni, da budemo radosni, da budemo svoji.
Doći će vrijeme kada će se ova zemlja odmoriti od umora, i tada će moda ovdje disati punim plućima. Svjetski brendovi su zauzeli sve niše, luksuz, srednji segment, “jeftin” kvalitet. A mi? Nemamo krojarstvo, nemamo sistem obuke. Najbolji krojači su ljudi od 60 do 80 godina koji su radili u jugoslavenskim fabrikama. I oni odlaze, a niko ne dolazi poslije njih.
Da, istina je da se „Burberry“ šije u Bosni, „Chanel“ nakit u Vojvodini, „La Perla“ veš u regionu. Dolaze ovdje zbog jeftine radne snage, ne zbog brendiranja. Ako ja napravim kaput od 1.000 eura, ljudi će reći: „Za te pare ću kupiti ‚Dolce & Gabbanu‘.“ I onda još “Zara” i fast fashion-nova roba dva puta sedmično. Brzo, jeftino, instant. Ljudi kupe, obuku dva puta, bace. I iskreno, i ja sam, kao i svi mi, dio tog sistema.
Madonnina slika
Postoje anegdote koje se ne pričaju, jer ne udaraš u ruku koja ti daje šansu.
Ali priča o Madonni je posebna. Kontaktirali su nas, a mi mejl nismo vidjeli. Tek kad je stigao poziv iz Amerike, shvatio sam da je stvarno. Panika. Jakna nije postojala, a takve stvari radimo dvije sedmice. Mi smo je napravili za jednu noć. Svi smo radili bez daha, preko noći. Ja sam sutradan poletio za London, bolestan, na ivici snage, bez novca, pozajmio za kartu, jedva sjedio u avionu.
I onda – Madonna objavi sliku u našem komadu. To je bio trenutak ulaska u svijet. Trenutak dokazivanja da i iz malog regiona možeš dotaknuti vrh svijeta. To je trenutak koji mijenja sve.
E. Abaz