Foto: Armin Durgut
U vremenu kada se granice između ličnog i kolektivnog sjećanja sve češće brišu, bosanskohercegovački pisac Jasmin Agić donosi roman koji hrabro otvara pitanja identiteta, historije i porodičnih mitova. Njegovo novo djelo „Uloga Josipa Broza u životu djeda Sulejmena“ nije samo priča o jednoj porodici, već slojevita pripovijest o epohi, ideologiji i načinu na koji prošlost oblikuje našu sadašnjost. Kroz spoj intime i velikih historijskih narativa, Agić istražuje koliko su naše uspomene istinite, a koliko ispričane onako kako želimo da ih pamtimo.
Vaš novi roman „Uloga Josipa Broza u životu djeda Sulejmena“ tematizira složen odnos između lične i kolektivne memorije. Šta je bio ključni impuls za njegovo nastajanje?
– Ključni impuls za pisanje romana, sada to uviđam, bila je potreba da se ispriča pripovijest i to takva pripovijest koja će zadovoljiti prvenstveno nekoliko vlastitih, mojih, zahtjeva i interesovanja. Želio sam napisati roman koji će istovremeno govoriti o nekim dugo čuvanim i prepričavanim mitovima moje porodice, roman o Josipu Brozu Titu i antifašističkoj borbi. Naravno, roman o Titu nije mogao biti hagiografija niti puka apologetika njegove političke i historijske ličnosti. Roman je proizašao iz potrebe da se napiše pripovijest, koja će uvažavati dostignuća Josipa Broza Tita u borbi za osvajanje kolektivne slobode.
Osim toga, jedan od motiva za pisanje romana bio je i odnos koji naše društvo danas, generalno, ima prema Titu i socijalistikoj prošlosti naše zemlje. Bez obzira na sve nedostatke jugoslovenskog socijalizma to je, ipak, kako ja to vidim bilo sretnije, ugodnije i bezbrižnije vrijeme.
Naslov romana direktno referira na Josipa Broza Titu. U kojoj mjeri je riječ o simbolu epohe, a u kojoj o konkretnom utjecaju na svakodnevne živote?
– Josip Broz je svakako simbol jedne epohe. Tito je bio ključna ličnost u borbi protiv fašizma i čovjek koji je predvodio pokret, koji se bezuslovno borio za najveće vrijednosti u našim životima. To su bili jugoslovenski a samim tim i bosanski partizani. U poslijeratnoj, socijalističkoj Jugoslaviji ta je borba iskorištena da se uspostavi jedna vrsta prosvijećenog apsolutizma i da se njeguje svojevrstan kult ličnosti. Ali, nije to bilo ni približno strogo i čelično kao u ostatku komunističkog svijeta. Tito je bio dovoljno star, mudar i iskustven da razumije kako obično čovjek, bez obzirana na politiku i ideologiju mora imati komforan i slobodan život. U dobroj mjeri socijalistička Jugoslavija je bila takva država.
Tito danas simbolizira mnogo više uspomenu na sretenije vrijeme nego što pomen njegovog imena budi asocijacije na neke veoma negativne segmente njegove vladavine. Pomenuti kult ličnosti, policijska represija, političko jendoumlje. Zanimljivo je da se Titu danas više dive mlade generacije, rođene u vrijeme nakon sloma socijalizma, dakle desetak godina nakon Brozove smrti nego ljudi koji pamte taj period bosnske i jugoslovenske historije. Zašto je to tako bezbroj je razloga, koje nećemo pominjati, ali činjenica je da takav stav prema Josipu Brozu dosta govori o zemlji i vremenu u kojim danas živimo.
Pripovjedač u romanu ima istraživačku, gotovo detektivsku ulogu. Koliko je ta narativna strategija bila unaprijed osmišljena?
– Narativna strategija je unaprijed osmišljena, ali istovremeno je i proizvod procesa pisanja. Imao sam ideju kako bi roman uopćeno trebao izgledati, ali formu koju ima dobio je u procesu pisanja. Jednostavno, kada pišete i razvijate neku pripovijest sve se neprekirno mijenja, svaka situacija porađa novu, drugačiju i onda se prepustite imaginaciji i slijedite neku silu koja je i vama samim nejasna i neobjašnjava. Naravno, daleko od toga da nije postojao plan i neka ideja o tome kako roman treba izgledati, ali kada se nečim intenzivno bavite skoro pune dvije godine, koliko sam pisao roman, onda se dese mnoge neočekivane i nepredviđene stvari. Osnovni ton, ta ironijska, pa poslije melodramatična potka romana zamišljena je odmah na početku procesa pisanja i ostala je takva do okončanja. U međuvremenu se desila knjiga sa svojim poglavljima, književnim slikama i epizodama.
Koliko su, prema Vašem mišljenju, porodične priče pouzdan izvor istine, a koliko prostor za mitologizaciju?
– Porodične priče nisu uopšte pouzdan izvor istine, u nekom historiografskom ili epistemološkom smislu. Svaka porodična priča je mit porodice koja je njeguje i neprekidno priča, ali u tome i jeste njena ljepota. Za one koji pričaju i slušaju porodične priče, to su neosporne istine, nešto u šta se vjeruje bez logičkog i racionalnog preispitivanja, za sve ostale to je smao puka izmišljotina. U tome i jeste ljepota porodičnih priča, što su istovrmeeno istinite i potpuno izmišljene.
Književnost se zasniva na mitskoj priči, od antike sve do današnjih dana. Historigrafija je uvijek bila inferiorna u odonsu na mitsku, porodičnu ili bilo koju drugu vrstu priče. Problem, ponekad, nastaje kada se dospije u situaciju da se u društvu počinje više vjerovati u mitske priče nego neke naučno utemeljene narative. Ali, sve dok je mitska i porodična priča podloga za književnost ona ima jedinstvenu i neponovljivu snagu.
U Vašem romanu jasno se osjeća sukob između intimnog i ideološkog. Može li književnost razotkriti ono što historija često pojednostavi?
– Najjednostavnije rečeno – može. To je, ako ćemo iskreno govoriti, uloga i funkcija književnosti. Ona razotkriva sve ono što historija namjerno skriva, odbacuje, marginalizira i uništava. Historijska pojednostavljenja su, u pravilu, gruba, nepravedna i tragična, naročito i posebno za one čije se priče zanemaruju, brišu i zabranjuju. Književnost uvijek pripovijeda priču tih nevidljivih, skrivenih, obespravljenih i tu leži njena nevjerovatna moć. Otkrivanjem istine potlačenih književnost oslobađa običnog čovjeka od svih procesa u kojima se poništava njegova ljudska priroda.
Zato se u posljednjih stotinjak godina tako intenzivno i sama historija bavi intimnom povješću odmičući se od one stroge, dosadne, datumske historiografije. Otkriti kako je izgledao intimni život običnog čovjeka postao je veliki izazov i zato su historije, koje pišu književno talentovani historičari postale tako popularne i cijenjne. Književnost, koja se u pravilu, bavi sudbinom čovjeka, pojedinca, individue postaje još važnija i zanimljivija jer ona donosi priču koja se u historiografijama zanemaruje. Zato su klasični historijski romani toliko popularni, a pisci evropskog realizma, poput Balzaca ili Tolstoja, uzmimo samo njih dvojicu za primjer, i dalje toliko rado čitani autori.
Otvara se i pitanje mita o „zlatnom dobu“. Koliko su takvi narativi i danas prisutni u savremenom društvu i na koji način oblikuju percepciju novih generacija?
– To je veoma prisutan i rasprostranjen mit. Na jugoslavenski socijalizam i na ono što se najgeneralnije naziva „Titovo doba“ gleda se kao na zlatno doba našeg društva. Nije to bez razloga, jer svaki je mit, pa tako i taj o veličini jugoslovenskog socijalizma, utemeljen na stvarnosti, na pamćenju nekog događaja, procesa ili fenomena.
Osim toga, mit o zlatnom dobu razvija se, u pravilu, tokom loših, zlih vremena i što je društvo nesretnije, siromašnije i uništenije to je potreba da se odnjeguje jedan vid zlatnog mita snažniji. Stanje u današnjoj Bosni i Hercegovini, a i svim ostalim zemaljam nastalim raspadom SFRJ, je takvo da mi vrijeme „Titove Jogoslavije“ možda i previše idealiziramo i u našim projekcijama činimo ljepšim i boljim nego je ono stvarno bilo. To govori o dvije stvari. Prvo, o stvarnoj vrijednosti i veličini te zemlje i tog društvenog sistema, a zatim i o socijalnom sunovratu u kojem danas živimo.
Vaš opus obuhvata prozu, dramu i esejistiku. U kojem književnom obliku se danas osjećate najbliže sebi?
– Definitivno u prozi. Tu je moj glas najslobodniji, najbritkiji, najizoštreniji. Esejistika je kod mene jedna vrsta dopune, ili proširenja mojih proznih ospesija. Što se tiče drame, to je jedna zahtijevna i izazovna forma, koju uživam pisati jer mi pruža neke izražajne mogućnosti koje u prozi manje koristim. Autor sam četiri drame i zanimljivo je da do sada ni jedna nije izvedena u pozorištu.
Recimo, napisao sam dramsku trilogiju „Sarajevska trilogija“ i pozorišta su taj teatarski koncept odbila postavljati na sceni, kako sam razumio, zbog navodne kontroverznosti. Da sumiram, ne žele se baviti dramskim tekstovima, koji govore o našoj poslijeratnoj bosanskoj stvarnosti, jer se plaše društvenih reacija. A situacija bi valjda trebala biti potpuno suprotna, trebalo bi da su žedni i gladni i željni dramskih tekstova, koji će uzburkati strasti i emocije u ovoj učmaloj kotlini.
Foto: Armin Durgut
Kako se Vaš autorski glas mijenjao od ranijih knjiga do ovog romana?
– Vjerujem da je suštinski ostao isti, ali se brusio, dobijao jednu formu o kojoj sam kao mladić maštao. Možda je postao smireniji, zreliji – ne znam. Vjerujem da mi je poetika ostala gotovo identična kao i ona u prvoj proznoj knjizi „Bahka“. Možda bi književni kritičari i historičari bili pozvaniji da odgovaraju na ovo pitanje, ono što ja mogu reći jeste da sam se uvijek trudio maštovito koristiti blago bosanskog jezika.
Rođeni ste u Zenici, a živite i radite u Sarajevu. Na koji način su ova dva grada oblikovala Vašu poetiku?
– Mislim da je Zenica oblikovala moju poetiku. Iako sada duže živim u Sarajevu nego u Zenici ne mogu reći da je Sarajevo na bitan način oblikovalo moju poetiku. O ovom gradu još uvijek ne razmišljam kao o gradu moje knjižvnosti. Moja književnost se odvija u Zenici, u većoj mjeri, čak i u romanu „Uloga Josipa Broza u životu djeda Sulejmena“ jedan dio radnje se odvija u Zenici. Ulica u kojoj sam odrastao i dalje je trajno vrelo moje inspiracije. I dalje sam veoma emotivno vezan za taj svijet, te ljude i neke naše lokalne, specifične, običaje. U djetinjstvu sam inficiran ideologijom radničke klase i to je osjećaj koji me i danas, u četrdestim godinama života, prožima i definiše.
Evo, kada vidim da se gase postrojenja u zeničkoj Željezari, da prestaju topiti željeznu rudu i proizvoditi željezo, tačno me uhvati neka neizlječiva tuga. Aglomeracija, čeličana, visoka peć, koksra to su meni veoma bliske riječi, znam šta to znači i kako izgledaju ta postrojenja, ja sam sve to izbliza vidio, osjetio njihov miris i ukus. Hvata me jeza kada pomislim da se u Zenici više neće proizvoditi čelik.
Kako vidite savremenu bh. književnu scenu i svoje mjesto unutar nje?
– Savremena bosanska scena je snažna, vitalna i vibratna. Mnogo je tu autentičnih i važnih literarnih glasova. Postoji jedan krug pisaca, koje doživljavam kao savremenike i pisce bliske senzibilitetom – naravno svi smo različitih stilova i poetika. Elvedin Nezirović, Adnan Repeša i sada romanom „Ne želim biti dobar čovjek“Adnan Žetica ispisuju jedan poseban emocijalni i poetički vid naše savremene književnosti. Njihova književnost je obilježena ratom, koji su preživjeli u opkoljenom Mostaru. To je teška, potresna i složena literatura, koja nikoga ne ostavlja bez daha.
U Zenici djeluje jedan meni drag i važan pisac, istinski bosanski borhesovac, Adnadin Jašarević, čovjek koji je strip crtač, scenarist, pripovjedač, prozaist. S njim, duže od dvije decenije, diskutujem o književnosti, slušam njegove savjete i uvažavam primjedbe, koje ima na moju književnost.
Neophodno je pomenuti Faruka Šehića i Almira Imširevića, sjajne romanopisce, evo Imširević je nedavno objavio novi roman „Lavanda, petrolej“, koji preporučujem za čitanje. Zadnja knjiga Faruka Šehića, koju sam pročitao, je romansirana autobiografija, koju je u formi dnevnika napisao za biblioteku koju uređuje Semezdin Mehmedinović. Knjiga se zove „Zelenac“ i nju preporučujem da se čita. Naravno, i posljednje dvije knjige Semezdina Mehmedinovića: „Mali roman o tišini“ i „Kuća za pisanje“.
Snažni su glasovi u prozi, poeziji i drami Vahid Duraković, Melida Travančić, Azemina Krehić, Haris Imamović, Edin Salčinović, Senadin Musabegović. Mnogo je tu autora, koji su blistavi i kojima treba svaka vrsta podrške u promociji njihovog rada. Ono što je značajna stvar za bosansku kjiževnost jeste da smo svi veoma različiti autori, ne samo formalno i izražajno, nego i izborom tema. Imamo različita politička, poetička i ideološka shvatanja i to vidim kao najveće bogatstvo naše književnosti – nema nikakvog jednoumlja i jednoobraznosti. Malo koja se književnost može pohvaliti takvim autorima i opusima, posebno ove nacionalne literature, koje se pišu na prostoru bivše Jugoslavije.
Koliko je lokalni kontekst važan za univerzalnost književnog djela?
– To je najvažniji konekst. Iako, da budem iskren, moja književost nije oduvijek bila uronjena u lokalni kontekst. Bilo je tu dosta „borhesovskih tema“, ali i te pripovjesti, situirane u različita podneblja i različita vremena, odražavalu su „bosansku prirodu moje proze“. Meni je Bosna sve, ili „sve je moje iz Bosne“ da citiram velikog Mešu Selimovića. I kada pišem književnost koja bi se mogla, prijemčljivošću teme, atribuirati kao jugoslovenska, ona je u svojoj sušini uvijek bosanska. Što je dobro i razumljivo. Mislim da tako treba biti i da svaki pisac najbolje može pisati iz utrobe vlastitog podneblja, tada je najoriginalniji i najautentičniji.
Kako izgleda Vaš proces pisanja, disciplina ili inspiracija?
Kombinacija to dvoje. Inspiracija, u najširem smislu, neophodna je da bi se stvarala umjetnost, ali disciplina u radu je ono što ispisuje književnost. Možete imati svu disciplinu svijeta, ali ako nemate ideja, mašte i inspiracije, kako vi to kažete, umjetnost će izostati. Naravno, i mašta se trenira i brusi, čitanjem, pisanjem, igranjem u književnosti.
Proces pisanja, barem kod mene, izgleda tako da jedno vrijeme prvo veoma aktivno razmišljam o temi, ona me jede, proganja, muči a onda, kada se te bure malo primire, sjednem i ispišem sve to što me tištilo. Nije dobro mistificirati proces pisanja i stvaralačku imaginaciju, ali da je kreativni gen neophodan da biste bili neka vrsta umjetnika, neophodan je.
Šta za Vas predstavlja odmak od pisanja, kako provodite slobodno vrijeme i gdje pronalazite novu inspiraciju?
– Suštinski, pisci, pa tako i ja, nemju odmak od pisanja. I kada ne pišemo mi smo zarobljeni u taj stvaralački proces. To je teško objašnjivo, ali svaku životnu situaciju uvijek gledamo, ako je iskoristiva, da nekako upotrijebimo za književnu obradu. To doslovno znači da smo uvijek u procesu pisanja, uvijek u potrazi za idejama, motivima, malim segementima nekih novih priča.
Slobodno vrijeme provodim na najrazličitije načine, najviše čitajući književnost i filozofiju, šetajući, provodeći vrijeme sa prijetaljima i porodicom. Što se tiče pronalaska nove inspiracije, pa pretpostavljam da je nalazim posvuda.
Kakvi su Vaši planovi za budućnost i u kojem pravcu vidite dalji razvoj svoje književne karijere? Možete li otkriti da li već radite na novim knjigama i izdanjima, te kakvu biste poruku, kroz vlastiti primjer, uputili mlađim generacijama koje tek razmišljaju o pisanju?
– Završio sam rukopis knjige, koju žanrovski mogu odrediti kao vrstu protejskog romana. Radnja knjige je smještena u Zenicu, u posljednje godine socijalizma, a priča je ispripovijedana iz dječije perspektive. Imam i gomilu bilješki za jedan roman koji će se baviti poslijeratnom Bosnom, jednom povratničkom bošnjačkom porodicom, koja živi u Podrinju.
Što se tiče poruke, mogu samo reći da mlađe generacije treba hrabro i bespoštedno da uđu u književnost iako znam, i svjestan sam, da će na putu afirmacije proći mnoge teške prepreke. Ovo društvo još uvijek nije formatirano na način da prepoznaje i poštuje vlastite vrijednosti i bojim se da će proći još mnogo vremena dok se stanje ne popravi.
Ali, to ne treba da mlade ljude obeshrabri. Naprotiv, neka ovo haotično i ponižavajuće stanje shvate kao izazov i neka im bude podstrek da stvore nešto originalno i autentično. To je moja poruka – neka nikada ne odustaju i ni po koju cijenu od svojih snova.