Selma Karić spojila je dvije strasti, riječi i kuhinju. “Na MasterChefu” smo je upoznali kao talentovanu kulinarku, ali iza tanjira stoji profesorica i zaljubljenica u književnost. Svaki recept za nju nosi priču, a svaka priča ritam, emociju i smisao. Strast, disciplina i autentičnost oblikuju njenu kuhinju, baš kao i svakodnevni život.
Zanimljiv spoj
Za “Azru Premium” otkrila je kako su knjige i kuhinja utkale boje u njenu svakodnevicu. Crpeći snagu iz malih rituala, iskrenih razgovora i zahvalnosti za ono što voli, pokazuje da u životu i u kuhinji autentičnost uvijek pobjeđuje.
U „MasterChefu“ smo upoznali Vašu kulinarsku stranu, ali Vi dolazite iz svijeta književnosti i obrazovanja. Kako se te dvije ljubavi susreću u Vašem svakodnevnom životu?
-Za mene se te dvije ljubavi nikada nisu ni razdvajale. Književnost me naučila slušanju, promatranju i razumijevanju ljudi, a kuhinja mi je dala prostor da sve to pretočim u konkretan čin, u tanjir. I u pisanju i u kuhanju polazim od emocije, od priče. Svaki recept ima svoj narativ, a svaka priča svoj ritam, baš kao i jelo. U svakodnevici se one susreću vrlo prirodno, nekad zapisujem ideju, a nekad je jednostavno skuham.
Koliko Vam je učešće u “MasterChefu” promijenilo odnos prema kuhanju, je li strast ostala ista ili je dobila novu, ozbiljniju dimenziju?
-Strast je ostala ista, ali je sazrela. „MasterChef“ mi je dao strukturu, disciplinu i samopouzdanje da vjerujem vlastitom instinktu. Kuhanje više nije samo intimni čin ljubavi prema sebi i drugima, nego i odgovornost, prema namirnici, prema priči koju nosim i prema publici koja to osjeti. Dobilo je novu dubinu.
Često ste isticali emociju i autentičnost kao važne sastojke svakog jela. Smatrate li da publika danas više nego ikad prepoznaje iskrenost, bilo na tanjiru ili u životu?
-Mislim da živimo u vremenu kada se površnost vrlo brzo prepozna, ali se iskrenost još brže osjeti. Ljudi danas traže istinu – u odnosima, u poslu, u hrani. Ne traže savršenstvo, nego emociju. Jelo u koje je uložen osjećaj uvijek pronađe put do onoga ko ga jede.
Novi koraci
Koji je bio Vaš najveći lični izazov tokom takmičenja – ne nužno tehnički u kuhinji, već onaj unutrašnji, s kojim ste se morali suočiti sami sa sobom?
-Najveći izazov bio je povjerenje u sebe. Naučiti utišati unutrašnji glas sumnje i stati iza onoga što osjećam i radim. Takmičenje vas ogoli, pokaže vam gdje ste jaki, ali i gdje se još bojite. Za mene je to bio proces ličnog rasta, ne samo kulinarskog. I onaj koji je bio posebno težak, razdvojenost od porodice koja vas potpuno mijenja.
Planirate li se nekada u budućnosti oprobati u još nekim sličnim formatima?
-Otvorena sam za projekte koji imaju smisla i koji mi dozvoljavaju da ostanem svoja. Ako se pojavi format u kojem mogu spojiti znanje, emociju i kreativnost – rado ću ga razmotriti. Za mene je najvažnije da svaki novi korak bude prirodan nastavak mog puta.
Tihi rituali
Odakle crpite snagu i balans u svojoj svakodnevici?
-Iz malih, tihih rituala. Iz jutarnje kafe, razgovora s dragim ljudima, dobre knjige, ali i iz kuhinje. Snagu crpim iz zahvalnosti – kad se podsjetim zašto sam počela i šta me istinski raduje. Balans ne tražim u savršenstvu, nego u iskrenosti prema sebi.
Razgovarala: Ajla Pehlivan