Photo: Luka Antunac/PIXSELL
Jedan od najautentičnijih umjetnika svog vremena Mario Drmać decenijama gradi most između glume i publike. Njegovo ime vezuje se za projekte koji su obilježili generacije, od „Pinocchia“, „Ne daj se, generacijo“, “Tobije” do „Legende o Ali-paši“. Za njega pozorište nije samo posao, nego prostor iskrenosti, igre i živog susreta. Mjesto gdje se svaka predstava događa samo jednom i nikada više na isti način.
Humor i emocija, strah i radost, njegovi su saveznici u kreiranju likova koji ostaju u sjećanju, baš kao i sam glumac.
Za „Azru Premium“ nagrađivani glumac govori o svojoj neraskidivoj vezi s teatrom, o publici koja ga inspiriše i o životu iza svjetala reflektora, mjestu gdje pronalazi mir, energiju i snagu za nove uloge.
Pozorište je konstanta Vaše karijere. Šta Vas i nakon toliko godina najviše zadržava na sceni i čini da joj se uvijek vraćate?
– Pozorište je za mene i dalje prostor živog susreta, s publikom, s kolegama, ali i sa samim sobom. Ono me zadržava upravo zato što se u njemu ništa ne može do kraja ponoviti ni kontrolisati. Svaka večer je nova, svaka predstava drugačija, i u toj neizvjesnosti postoji uzbuđenje koje me i danas pokreće. Scena me stalno podsjeća zašto sam uopće ušao u ovaj posao: zbog igre, radoznalosti i potrebe da kroz likove razumijem ljude i svijet oko sebe. Pozorište traži potpunu prisutnost, tijela, glasa, misli i emocije, i to je izazov koji s godinama ne slabi, nego postaje sve dublji. Uvijek mu se vraćam jer je to mjesto istine. Bez obzira na formu, žanr ili temu, na sceni se ne može glumiti polovično. Ta vrsta iskrenosti, taj neposredni odnos s publikom, za mene je i dalje nezamjenjiv.
Kako danas vidite ulogu pozorišta u društvu: ima li ono još snagu da mijenja, provocira i na neki način liječi?
– Vjerujem da pozorište i danas ima snažnu i važnu ulogu u društvu, možda čak i veću nego ranije. U vremenu brzih informacija, površnih reakcija i stalne buke, pozorište nudi rijedak prostor usporavanja i zajedničkog promišljanja. Ono okuplja ljude u istom prostoru i istom trenutku, bez ekrana kao posrednika, i već to samo po sebi ima posebnu težinu. Pozorište ima snagu da provocira, ne nužno kroz velike parole, nego kroz postavljanje pitanja. Dobra predstava ne daje odgovore, već nas tjera da izađemo iz sale s nemirom, s mišlju koja nas prati kući. U tom smislu, ono može mijenjati, tiho, postepeno, ali duboko. A vjerujem i u njegovu ljekovitost. Ne kao bijeg od stvarnosti, nego kao mjesto prepoznavanja. Kada se na sceni prepoznamo u tuđoj priči, u tuđoj slabosti ili radosti, tada shvatimo da nismo sami. I ponekad je upravo to dovoljno da nas malo popravi, umiri ili ohrabri.
Mala oaza
U svojim ulogama često balansirate između humora i emocije. Koliko je taj spoj važan za Vaš glumački izraz i odnos s publikom?
– Humor i emocija za mene nisu suprotnosti, nego prirodni saveznici. Smijeh često otvara vrata tamo gdje čista drama ne može, opušta publiku, spušta gard i stvara prostor u kojem emocija može da se dogodi iskreno. Kada se ljudi nasmiju, postaju prisutni, spremni da osjete i ono što dolazi poslije. Taj balans mi je važan jer vjerujem da je život upravo takav: istovremeno lagan i težak, smiješan i bolan. Ulogama pristupam iz te perspektive, tražeći pukotinu kroz koju se humor i emocija dodiruju. Tada lik postaje bliži, prepoznatljiviji, ljudskiji. Za odnos s publikom taj spoj je ključan. Smijeh nas povezuje, a emocija nas zadržava. Kada publika osjeti da se iza humora krije istina, a iza emocije toplina, nastaje povjerenje. To je trenutak kada pozorište prestaje biti samo predstava i postaje zajedničko iskustvo.
Radili ste i predstave za djecu i za odrasle. Da li Vas neka publika posebno inspiriše ili je izazov prilagoditi se svakoj jednako?
– Rad s djecom i rad s odraslima nose različite izazove, ali nijedna publika nije „lakša“. Djeca su možda i najiskrenija publika koju možete imati, ako im je dosadno, to ćete odmah znati, a ako ih nešto dotakne, njihova reakcija je čista i neposredna. Upravo ta brutalna iskrenost me jako inspiriše i drži budnim na sceni. Odrasla publika, s druge strane, dolazi s više iskustva, slojeva i očekivanja. Tu je izazov pronaći način da se probije kroz navike, predrasude i unaprijed formirane stavove. I jedna i druga publika traže potpunu posvećenost, jasnoću izraza i iskrenost u igri. Za mene je ključno ne potcijeniti nijednu. Ne prilagođavam se tako što pojednostavljujem, nego tako što tražim precizniji izraz. Kada je istina na sceni jasna, i dijete i odrasla osoba će je prepoznati – svako na svom nivou. Upravo u toj razlici doživljaja leži ljepota pozorišta.
Kad se svjetla pozornice ugase, kako izgleda Vaša svakodnevica? Gdje pronalazite mir i punite energiju za nove uloge?
– Kada se svjetla pozornice ugase, moj život se svjesno usporava. Tada mi je važno da budem okružen iskrenim ljudima, onima koji vole, koji znaju da vole i s kojima ne moram ništa objašnjavati ni dokazivati. U tim odnosima pronalazim ravnotežu i osjećaj pripadnosti koji mi je neophodan. Mir nalazim u svojoj maloj oazi koju sam godinama gradio, u svakodnevnim ritualima, tišini, razgovorima bez žurbe i jednostavnim stvarima koje vraćaju fokus na ono bitno. To je prostor koji dijelim isključivo s dragim ljudima i u kojem se energija prirodno obnavlja. Upravo iz tog mira nastaje i snaga za nove uloge. Jer scena traži davanje, a da biste mogli iskreno davati, morate znati gdje se vraćate kada se predstava završi.
Foto: Dženat Dreković / Pozorište mladih)
Razgovarala: Ajla Pehlivan