Sarajevo u avgustu ima samo jedno pravilo: zaboravi na sat.
Tokom Sarajevo Film Festivala grad mijenja svoj uobičajeni tempo. Ulice su punije, terase zauzetije, a dani se produže daleko iza posljednje projekcije. Planovi se prave u hodu, mijenjaju između dvije lokacije i često završe drugačije nego što je bilo zamišljeno.
Svi znamo kako to izgleda. Trči se iz Narodnog pozorišta ka drugoj festivalskoj lokaciji, pokušava se uhvatiti slobodno mjesto na ljetnoj terasi, provjerava se vrijeme početka narednog filma i usput dogovara gdje se ide poslije.
Jer Sarajevo Film Festival nije samo ono što se događa u kino-salama. Dio festivala su i oni trenuci između; kratki razgovori ispred kina, pauze na stepenicama, šetnje kroz grad i večeri koje se produže jer niko još ne želi kući.
Kada u pet popodne, negdje između dvije lokacije, s ekipom pokušavaš odlučiti stižete li na projekciju u kina na otvorenom ili se ipak prebacujete u zatvoreno, kratka pauza dobro dođe. Uz prepričavanje utisaka, nove dogovore i planiranje narednog koraka, Plazma se dijeli usput, baš kao što se dijele i festivalski planovi.
I nije to samo priča o Sarajevo Film Festivalu. To su oni isti trenuci koji se ponavljaju godinama, to su sva ona putovanja koja počnu ranije nego što je planirano, svi oni dani koji se produže, sva ona druženja koja potraju duže od očekivanog i sve one pauze koje se naprave onda kada se za njima ukaže prilika.
Tokom festivala samo ih ima više. Više hodanja, više susreta, više vremena provedenog van kuće. Više razloga da se zastane na nekoliko minuta prije nego što se nastavi dalje.
Zato se Plazma lako uklapa u festivalske dane, ne zbog jednog određenog trenutka, već zbog svih onih koje Sarajevo Film Festival donosi – kada se dijeli iz ruke u ruku, kada neko uzme „samo jednu“, a razgovor potraje još malo duže.
Plazma uvijek pronađe svoje mjesto tamo gdje su ljudi zajedno.